Gluma, divljina i sloboda

U knjizi izazovu Divlja sloboda Anje Šovagović Despot će i oni koji uopće ne idu u kazalište i oni koji su u njemu do grla konačno pročitati ponešto od onoga što su oduvijek htjeli znati o kazalištu, ali se nikada nisu usudili pitati, a i od onoga što potajno misle, ali se nikad ne bi usudili reći

Glumci su u Hrvatskoj kanda podivljali — daju političke izjave, režiraju, čak i pišu, ne samo dramske komade, ne samo nostalgične memoarističko-anegdotalne podsjetnice, nego i, vidi vraga, autoanalitičke psiho-socio-estetičke anamneze, ubojite kritičke tekstove, alegorijski intonirane unutrašnje monologe, teatrološke satire novoteatarskih stilova i razdoblja, pastiše redateljskih brbljarija u stvaralačkom zanosu.

Tako bi se otprilike dala sažeti knjiga-izazov Divlja sloboda Anje Šovagović Despot koja je, čitam, već rasprodana, u kojoj će i oni koji uopće ne idu u kazalište i oni koji su u njemu do grla konačno pročitati ponešto od onoga što su oduvijek htjeli znati o kazalištu, ali se nikada nisu usudili pitati, a i od onoga što potajno misle, ali se nikad ne bi usudili reći, ni o sebi ni o drugima, knjiga toliko osobna da je odmah svačija, knjiga drska, neuglađena, knjiga, kažu korice, zajapurena, kratkih, odsječnih, bljeskovitih rečenica, knjiga koja se nikomu nije htjela svidjeti i koja će se zato sviđati mnogima.

Neočekivani kontekst

Naizgled tako osamljena i iznimno reska u ionako oskudnu hrvatskom društvancu i teorijske i kazališnopovijesne, nekmoli autobiografske glumologije, pojavila se u kontekstu s kojim vjerojatno uopće nije računala i kojemu se ravnopravno, ako ne i superiorno pridružila, jer je on svojom »zašto sam vam lagala« poetikom već prema glumi itekako pružao svoje pipke. Tako gdje se u tome, književnom kontekstu negda anonimne autorice autobiografski presvlače u pripovjedačice, ovdje poznata glumica kao da se nesmiljeno razodijeva: pisanje nije njezina prva profesija, tu nema što izgubiti, može reći sve.

A ono što nam ima reći, premda ne obaseže ni dvjestotinjak stranica, tek jednu kratku čitateljsku večer, uspijeva topose autoreferentnoga spisateljstva — koje se čita, nagrađuje, a opet i, posebice tzv. žensko, kuloarski prezire — doista uzdići u ambleme specifične kulturne institucije, kazališta, i njemu pripadne lokalne i vremenske situacije. Recimo, lik oca, tu magijsku privlačnost, ali i užasni upad glumačke maske na obiteljsku večeru, tu veličinu koja gnječi i nadahnjuje, nespoznatu zagonetku za životno rješavanje i nedosegnutu karizmu za vječno oplakivanje.

Našoj autorici, koja sebe svojevoljno identificira kao majku dvoje djece, glumčevu kćer, suprugu i sestru, te, poluironijski domećući, stoga »i samu, normalno, glumicu«, zasigurno je odbojna svaka pomisao na kakvo feminističko zaklonište, jer bi ono, čini se, proturječilo upravo kovačnici njezina egzistencijalnog projekta, glumi pred okrutnim očevim pogledom koji je govorio »ženskih je uloga malo, a glumica previše«. Ona želi »treći put«, želi iskočiti iz podjele, ne želi podjelu mijenjati.

Kćerinski prkos

Taj se pogled, međutim, a da pripovjedačica gotovo i nije toga svjesna, preselio tijekom knjige na jedan od najmračnijih redateljskih portreta, onaj Roberta Ciullija, a ujedno i, paradoksalno, potaknuo jednu od najuspješnijih glumačkih izvedbi iz kćerinskoga prkosa. Ali što, dakle, kada se prkos istroši, kći postane majkom i, suprugom i konačno, »i sama glumicom«? Ima li za nju glume onkraj tog pogleda ili preostaje samo ljutnja?

Pisana u razdoblju intimnog i profesionalnog žalovanja za glumcem koji je za života uspio ne samo tumačiti uloge nego i proizvesti ulogu koja je tumačila njega (Fabija iz Marinkovićeve Pustinje), ova zbirka gorkih eseja tako je postala simptom potisnuta, nepriznata žalovanja — mješavine bijesa i ljubavi — nad jednim, bojim se, povijesno dovršenim oblikom glumačkoga personalizma, koji je još u svojim ostacima našoj autorici uspio priskrbiti problemske likove Čehovljevih Ljubov, Jelene i Maše, ali kada se ponadala Ibsenovoj Heddi i Racineovoj Fedri, ispala je samo naivna, častohlepna i hirovita zvijezda kojoj se prohtjelo kolača na trpezi s krušnim mrvicama otrcanih klasika, pa joj nije preostalo drugo doli da kirurški izreže sve ono što je spomenutom personalizmu, problemskim likovima i klasicima poput Racinea napokon došlo glave, od simbolizma i ambijentalizma do politikantsko-kalkulantske redateljske politike.

Njezina je žuč pričljiva u svojoj eliptičnosti, opravdana gdje se god obrušava na provincijalni snobizam s ove i one strane rampe, na ustrajno, predvidljivo obdržavanje kazališne laži postpremijernih čestitaka i mondenih ritualizama. Doista, nije žedna slave, žedna je okršaja koji će biti iznad, ne ispod njezina, ne toliko talenta koliko autorskoga dostojanstva, žedna je onoga što je Gavella zvao radošću glumčeve svijesti »da umjetničkim stvaranjem ulazi u veliki socijalno-moralni kompleks ljudskog stvaranja uopće, i da se vrijednost tog njegova stvaranja mjeri po tome, koliko to njegovo stvaranje doprinosi općem podizanju vrijednosti čovječjeg života«. Ovdje je ta vrijednost potonula do dna jeftine skabroznosti koja pod krinkom subverzivna handkeovskoga vrijeđanja publike uništava i glumičinu i gledateljsku duhovnu supstanciju, o duševnoj i tjelesnoj da i ne govorimo.

Nova uloga

Ali sve dok se pod poglavljem u knjizi naslovljenim Ljubav obnovljena glumačka energija budi jer je glumica opet dobila ulogu ocrtana se situacija, slutim, neće izmijeniti. Nešto mora da je nepovoljno, vremenski nesukladno, u samome tom zahrđalom mehanizmu — koji se svake godine maže novom stilskom bojom da bi se ona onda, iz dana u dan, uglavnom cijedila po glumačkim licima — koji glumica kao da prihvaća kao zadani scenarij, samo s lošim izvođačima, pa ga propitati valja pisanjem, glumom ne.

Ima ipak, sjećam se, jedna njezina uloga koja je s ovom knjigom u savršenoj korespondenciji, iako je autorica ne spominje, uloga inače epizodna, možda jedna od onih kojih je malo više, a koja znači glumičin potpuni odskok i iz njezine osobne glumačke galerije i iz razmjerno brzo zaboravljene predstave, odskok tamne, divlje mačke siktavih očiju, proročice Kasandre iz Eshilova Agamemnona (Dubrovačke ljetne igre, redatelj Ivica Kunčević). Od te bi se zarobljene proročice, koja je mirisala na glumačku slobodu, još štošta dalo i vidjeti i čuti.