Dijalekt nije sentiment

Dijalekt nije sentiment

Nikola Kustić, Cakavski govor grada Paga, Društvo Pažana, Zagreb, 2002.

Nestajanje dijalektalnoga govora nije samo lokalni problem: širom svijeta svake godine zauvijek izumre iznenađujuće velik broj jezika, a dijalekti u sve većoj mjeri ustupaju mjesto standardnom književnom jeziku. Taj je problem u velikoj mjeri rezultat depopulacije ionako sve slabije naseljenih sredina, u kojima se jezik kao živi organizam teško uspijeva oduprijeti standardizaciji: broj izvornih govornika ubrzano se smanjuje, a mlađa populacija, bježeći iz ruralnih, otočnih ili ekonomski uništenih sredina vrlo brzo zaboravlja dijalekt obiteljskoga kruga i prihvaća jezik nove sredine, koji ne mora nužno biti standardni hrvatski izraz, nego je to često i urbani sleng. Stoga je važno svako monografsko izdanje koje na mikrorazini istražuje govor kojem prijeti nestanak ili zaborav. Nikola Kustić u ovoj knjizi na četiri stotine stranica bavi se paškim gradskim cakavskim govorom; prikupivši veliko govorno blago i skupivši ga u lîbar, u velikoj je mjeri pomogao očuvanju dijalekta za koji se može reći da je dalmatinski specifikum. Naime, kako navodi autor, grad Pag jedina je urbana sredina na otoku na kojoj se govori cakavska varijanta čakavštine. Zbog prometne izoliranosti, patrijarhalnih obilježja života i ekonomske zaostalosti, paški se urbani govor u tako endogamijskoj sredini nije mijenjao stoljećima te je postao svojevrsni sociolingvistički fenomen i ujedno jedini oblik komuniciranja i jedino izražajno sredstvo. Svijest o potrebi očuvanja takva jezika sve je veća, no dosad nije bilo značajnih studija i istraživanja koja bi se time bavila na obuhvatniji ili stručniji način. U tom je smislu bilježenje glasova, riječi i izraza, kako navodi Kustić, mnogo više od pukih sentimentalnih razloga, jer svjedoči o korpusu hrvatske jezične baštine koja je upravo u gradu pisca prve hrvatske gramatike, Bartola Kašića, bila prepuštena zaboravu.

Autor je svoju opsežnu knjigu podijelio na tri dijela. Nakon uvoda, u kojem razmatra neke povijesne, geografske i organičke osobitosti, slijedi poglavlje o fonološkim osobitostima toga urbanoga cakavskog govora, pri čemu ga se smješta u kontekst čakavštine, i ujedno detaljnije govori o diftongizaciji, naglascima, načinu pisanja glagola, imenica, kao i o sintaksi jezika, s posebnim osvrtom na strukturu rečenice. U idućem poglavlju nalazi se desetak starih tekstova s točno obilježenim naglascima, a najveći dio knjige zauzima rječnik. U tom razlikovnom rječniku (koji je ponajprije ilustrativan, a ne leksikografski) prikupljene su riječi iz živoga govora koji se još i danas upotrebljava u toj sredini među izvornim govornicima. Poseban je dodatak knjizi CD s audiozapisom cakavskih tekstova koje čita autor, i sam izvorni govornik. Vidljivo je da je u sastavljanje knjige uložen znatan trud; ponajprije, opsežnost rječnika, koji obuhvaća tristotinjak stranica, upućuje na mukotrpan i dugotrajan posao kojega se očito može latiti tek netko dovoljno motiviran da jezik predaka i djetinjstva spasi od zaborava. Ova će knjiga za određeni broj čitatelja nedvojbeno imati primarno sentimentalnu vrijednost, no kako je riječ o izdanju u kojem su stručno i precizno analizirane stilske, fonološke i sintaktičke osobitosti toga cakavskoga govora kao urbanog jezičnog specifikuma, relevantnost bi knjiga mogla dokazati i u širem kroatističkom kontekstu.

Tonči Valentić