Daske pune zapleta

Daske pune zapleta

Sršenova rekonstrukcija očito je plod dugogodišnjega proučavanja Držićeva djela, zakonitosti njegovih zapleta, jezika i karaktera, od čijih je stalnih figura škrtaca, rasipnih sinova i okretnih slugu Vidra znao sačiniti mozaik plastično prikazane i u životu prepoznatljive ljudske menažerije

Godine 1548. Pomet družina prikazuje danas izgubljenu Držićevu komediju Pomet, koja se smatra i prvim djelom Dunda Maroja. Prikazuju je Prid dvorom, Kneževim dvorom, mjestom koje držićolog Slobodan Prosperov Novak određuje kao prostor u kojem se dubrovačko društvo svakodnevno slavilo retorikom i gestikom vlasti. Ono što se na sceni odigravalo moglo se vidjeti samo ukoliko je s izvođenjem bio suglasan dvor i ukoliko ga je svojim pogledom imenovao, mišljenja je Prosperov Novak, pa je dakle za vjerovati da se Držićev Pomet služio tim pravilima društvene igre.

Zakonitosti Držićevih zapleta

Uostalom u govoru Nergromanta u Dundu Maroju Držić se referira na prethodnu komediju u kojoj je, kaže, licima stavio katance na usta, a sad ih dviže da bi otkrio sve one ljude od trimjed, ljude od ništa i ljude nahvao. Crne rupe naše književnosti uvijek su intrigirale, od izgubljenih pjevanja Gundulićeva Osmana što ih nadopisao Ivan Mažuranić pa do evo izgubljenoga Pometa, kojeg je silnom zaljubljenošću nastojao rekonstruirati redatelj i književnik Matko Sršen. Što se događalo s dobro poznatim likovima prije njihova susreta u Rimu imali smo prilike vidjeti u dubrovačkom kazalištu Marin Držić, gdje su se oni ukazali u režiji Ivice Kunčevića.

Sršenova rekonstrukcija očito je plod dugogodišnjega proučavanja Držićeva djela, zakonitosti njegovih zapleta, jezika i karaktera, od čijih je stalnih figura škrtaca, rasipnih sinova i okretnih slugu Vidra znao sačiniti mozaik plastično prikazane i u životu prepoznatljive ljudske menažerije. U želji da pokaže sve ono što je moglo prethoditi sukobima u Dundu Maroju Sršen kroji radnju punu (na prvi pogled možda i prepunu) zapleta i intriga. Tu se dogovara brak iz računa između Pere i Mara, od kojeg on namjerava pobjeći, tu je i Manda Krkarka (znana kao Laura kurtižana iz Dunda), koja iz Kotora preodjevena u muškarca dolazi u Dubrovnik po Mara, tu je još jedan pokušaj braka na silu jer Dundo Maroje namjerava vjenčati sluškinju Milicu (Petrunjelu) za Grubišu Novobrđanina, a tu je dakako i Pomet, lik koji spletkama provocira svu lakomost, lakovjernost i okrutnost društva kojem se akomodava.

On će u ovoj prilici zaigrati zapetljane novčane transakcije da bi soldi bogatih stigli u prave ruke (Milici da pobjegne od neželjenoga braka, a i da sebi nešto stavi u džep). Ima tako u Sršenovoj komediji prilično prigoda za smijeh (tu su i zabune izazvane preodjevanjem žena u muškarce), ali i za gorčinu jer iz mnogih lica reže njihovi goli interesi, hladnoća i bešćutnost baš poput scenografije Miljenka Sekulića, kružne konstrukcije limenih zidova i stupova koja je metalnom strogoćom uvelike odredila ton predstave.

Odsjaj hladnog lima

Kunčevićev Dubrovnik u Sršenovu Pometu tako se ogleda u odsjaju hladnog lima, vrijeme je nekad, sad i uvijek što nam govore i domišljati kostimi Danice Dedijer s detaljima iz različitih vremena sakupljeni u nenapadni eklekticizam, a da se redatelj ne misli skrivati iza zaštitnih slojeva pučke veselosti i životne raspojasanosti pokazuje nam i gluma — više priklonjena realizmu nego poigravanju s tipsko-komičnom karikaturalnošću. Vjerovatno je ta hladnoća scenografije, neuobičajen asketizam igre, ali i sama struktura testa u kojem se u početku susreće ponešto više tokova kojima treba vremena da se slože pridonijelo sporijem ritmu početka predstave, ali kako ona odmiče, stvari se slažu na svoje mjesto, likovi se uobličuju u jasne odnose, zapleti dobivaju smjer, komika i gorčina nalaze pravu ravnotežu koja kulminira u neobično dojmljivum završetku. Pometa, koji je prema likovima okrenuo zrcalo njihovih slabosti, ružnoće i spletaka, to će društvance protjerati iz Grada. Limeni zidovi u kojima se skupila sva ljudska mižerija pred njim će se zatvoriti i on će ostati sam na sceni. Izopćen, ali i slobodan da krene u neku novu priču, gdje će nastaviti po svome.

Vještom rukom Kunčević je vodio svu tu silu zapleta i raspleta da bi pokazao ono što je Sršen odlično postavio, odnose moćnih i slabih, okrutnosti i mudrosti, represije i slobode i u toj je konstrukciji imao moćnu glumačku podjelu. Frano Perišin kao Dundo Maroje usudila bih se reći ostvario je antologijsku ulogu upisujući u svoju interpretaciju zastrašujuću hladnoću u bešćutnosti onih koji vlast upotrebljavaju na najbezočniji način. Njegov hrapavi govor ispod glasa, kakvim je Brando u Kumu slao smrt po druge, reducirane geste i pogleda u prazno jasno je pokazivao da s pijadestala vlasti nema milosti ni za koga, pa ni za svoga sina. Njegov ženski alter ego sa sličnom je impostacijom nadmoći i represivnosti odigrala Milka Podrug Kokotović tetka Perina signora contessa De Scioccaio koja lukavo plete mrežu svojih interesa. S druge su im pak strane Milica i Pomet.

Lucidna kombinatorika

Nataša Dangubić bila je onaj komični vrutak što svojom glumačkom pojavom pokrene i najtromiju scenu, ona vedra dobrota, ali i zdravi prkos što se ne da. Zaštitnik joj Pomet bio je Igor Hajdarhodžić. Temeljni pristup u oblikovanju Pometa je racionalan, bez teatralizacije, pa i bez igre na onaj egzistencijalni poriv koji ga tjera na lucidne kombinatorike da bi napunio trbuh. Ima u njemu dakako zdrave lukavosti, ali i nevinosti, neke hipijevske (a takva mu je i stilizirana odjeća) potrebe da izbori slobodu životnih izbora za sebe i druge. Bilo bi zanimljivo pratiti Pometovo akomodavanje vremenu u dviama predstavama ovoj i onoj Dunda Maroja od prije nekoliko godina na Dubrovačkim ljetnim igrama, također u Kunčevićevoj režiji. Tamo je Pomet (Predrag Vušović) pravi kralj od ljudi, proračunati majstor akomodavanja, profinjen u lukavštini, koji dobro zna sudjelovati u vlasti i spretnim se transakcijama uzdići tamo gori. No da se vratimo predstavi, čija kvaliteta počiva i na ostatku ansambla, odličnom Popivi Mara Martinovića, transvestiranoj Mandi Glorije Šoletić, mlakom i pasivnom Mari Nikše Butijera, razmaženoj i afektiranoj Peri Mirej Stanić, dobroćudnom Bokčilu Ivice Barišića, koji su krčili put predstavi sretnim spojem vanjske atraktivnosti i promišljene karakterne uobličenosti.

Gordana Ostović