Celulit kao smrtni grijeh

Celulit kao smrtni grijeh

Ljiljana Šišmanović na posljednjim je Danima hrvatskog filma na sebe skrenula pozornost kao nagrađena scenaristica i sjajna redateljica već kultnoga filma Posljednji zaljev Panonskog mora

Na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma bili ste jedna od središnjih ličnosti. S Vlatkom Vorkapić nagrađeni ste kao scenaristica pobjedničkog filma Anine pjesme, a pojavili ste se i kao redateljica, po meni još boljega dokumentarnog filma Posljednji zaljev Panonskog mora. Jeste li očekivali išta slično?

— Odluka žirija da Grand prix i nagradu za scenarij dodijeli Aninim pjesmama bila je iznad svih očekivanja. Naime, emisije pučke i predajne kulture koje se proizvode u okviru Programa za kulturu Hrvatske televizije redovito bivaju uvrštene u programe Dana hrvatskoga filma, ali i mnogih inozemnih festivala, no kako je specifičnost tema koje obrađuju, dakle, etnografija, etnologija svakodnevice, folklor, narodna umjetnost i dr., relativno nepopularna izvan uskih folklornih i etnoloških krugova, izbor toga filma bilo je pravo iznenađenje. Kolega Alekasej Pavlovsky i ja urednici smo tih emisija i naša mala redakcija godinama proizvodi kvalitetne dokumentarce, ali svaki uspjeh, osim posljednjega, prolazi uglavnom medijski nezapaženo.

Ove godine iz naše su redakcije na Danima prikazana uz nagrađeni još tri dokumentarca, tako da smo kolega i ja kao urednici i scenaristi sudjelovali svaki sa po dva naslova. To je izvrstan postotak s obzirom na našu skromnu godišnju proizvodnju od dvadesetak emisija. Budući da redovito surađujemo sa sjajnim redateljima Vlatkom Vorkapićem, Draženom Piškorcem, Draženom Žarkovićem, Brankom Ištvančićem, Tomislavom Mršićem... rezultati su uvijek više nego dobri. A moj režijski izlet izvan matične redakcije u Dokumentarni program i Ciklus mladih autora bio je zapaženiji od svih tihih režijskih uradaka prošlih godina. Očekivala sam da Posljednji zaljev Panonskog mora neće proći bez apostrofiranja jer je nakon televizijskog emitiranja u siječnju izazvao buru oprečnih reakcija.

Olimpijada starih

Odakle ideja za film Posljednji zaljev Panonskog mora i koliko je kao dokumentarac dio slučaja (kiša u bazeu, dolazak misica...), a koliko namjere?

— Tijekom snimanja dokumentarne reportaže o Olimpijadi starih športova u Brođancima u kolovozu 2001. naša televizijska ekipa bila je smještena u hotelu Termia u Bizovačkim toplicama. Tamo smo svakodnevno dolazili na objed u restoran pokraj bazena u starom dijelu Toplica. I, naravno, šest dana gledali smo posjetitelje kako se kupaju, plešu, pjevaju, spavaju, preodijevaju se, koketiraju, jedu, udvaraju, a u podne u šlafrocima jure pred restoranski televizor da ne propuste novu epizodu sapunice... Uz bazen je bio smješten peteročlani vokalno-instrumentalni sastav koji je svirao lake note, a u stankama reklamirao obližnje mesnice i prodaju ljekovitoga bilja. Taj je prostor bio najveličanstvenije prizorište ljudskih karaktera i tipova, odvojenih od svih uloga koje im je život nametao; uloga majki, očeva, muževa, poštara, frizerki, profesora, vezilja, dužnika, jamaca, susjeda; prizorište ljudi raskrinkanih do sebe samih — ostarjelih, opuštenih, izrađenih, razgolićenih, s navikama stečenim tijekom desetljeća života... Atmosfera koja je snažno mirisala na film.

Budući da je ta tema u mom viđenju zahtijevala čisti dokumentaristički pristup, a nije se namjenski uklapala u moju redakciju, ponudila sam taj sinopsis gospodinu Vladimiru Fulgosiju, uredniku Ciklusa mladih autora u Dokumentarnom programu. On mi je pružio priliku i u ljeto 2002. snimili smo film. Od ideje do realizacije prošla je godina dana pa više nije svirao isti bend nego jedan čovjek na sintisajzeru kao one man music show, ali je sve drugo ostalo isto. Misice i kiša dogodili su se kao i najsporniji dio, erotska masaža, a mi smo ih samo uspjeli uhvatiti.

Jer tamo nemate što režirati, istodobno se sve događa, kamo god usmjerite objektiv, imate punokrvni kadar. Budući da u Toplice svaki dan dolazi druga skupina umirovljenika, a snimanje je trajalo pet dana, bilo je nemoguće bilo što namještati. Samo strpljivo pratiti i svjedočiti, svjedočiti. Bio je to užasno težak zadatak za snimatelja Mirana Krčadinca, ali i za cijelu ekipu, koja je izvrsno funkcionirala, jer, osim što su prekaljeni televizijski profesionalci (tonac Zvonimir Poljak, mikroman Zdravko Grdić, osvjetljivač Vedran Živičnjak, asistentica Mirna Slijepčević, vozač Damir Đ undek, producent Živko Budanko), svi su se i pomalo otkvačili u toj pomaknutoj, a opet tako prirodnoj atmosferi, u kojoj smo se udomaćili zahvaljujući ljubaznosti i srdačnosti naših protagonista i djelatnika Bizovačkih toplica. U montaži se načelna koncepcija labave dramaturgije jednog dana boravka na bazenima— od jutarnjeg punjenja bazena do noćne opustjelosti— definirala uz pomoć sjajnog i strpljivog montažera Tihomira Tončetića.

Posljednji zaljev Panonskog mora film je koji je izazvao burne reakcije; kritičke panegirike, potporu novinara i publike, internetskih foruma, ali i laičke prigovore. Kako dolazi do takve disonance?

— Recepcija svakoga, kako znamo, ovisi o recipijentu. Posljednji zaljev Panonskoga mora film je koji dira svakoga od nas jer govori o najvećem ljudskom križu— starosti i smrtnosti, nemoći pred propadanjem tijela. Postoje ljudi koji tu istinu znaju i pomireni su s njom i oni koju tu istinu znaju, ali je jošnisu prihvatili. Prvi su filmom oduševljeni, drugi su zgroženi. Do mene su doprle najrazličitije reakcije; i one laskave kritičarske usporedbe s mladim Formanom, Bunuelom i šinjelom Felinija i one gledateljske u rasponu od »ona mrzi starce« do »hvala što ste pokazali da i u starosti ima života«. Najdraže mije bilo što je jedan gospodin uporno nazivao Televiziju tražeći broj telefona »one gospođe u crnom kostimu koja sjedi na rubu bazena i gleda lijevo-desno«. A najviše me rastužio komentar jednoga televizijskog djelatnika »jadni ljudi, televizija ih je natjerala u te bazene«. Uprava Toplica javno je negodovala u »Glasu Slavonije« ne lučeći univerzalnost priče od njezina lokalnog, slučajnog određenja, žaleći se na »rušenje ugleda turističke ponude Slavonije i Baranje«. Prije me to uzrujavalo, sad mi je smiješno.

I da, moje kćeri Kaja i Ana obožavaju film; gledale su sirovinu i final desetak puta, a obično to rade s nabijenim hotelskim kapama za tuširanje (koje im kao omiljeni suvenir donosim s putovanja) i sunčanim naočalama, plešući ispred televizora kako bi se što bolje identificirale s filmskim likovima. Kažu da su »bakice iz Bizovca najbolji i najzabavniji dokumentarac koji su ikad gledale«.

Danas je grijeh biti star

Starost je iznimno rijetko predmet umjetničke obrade. U čemu vidite poteškoće?

— Starost se može tolerirati ako baka u crnini sjedi u zapećku i prebire krunicu, a sjedokosi djedo pušeći lulicu ljuljuška unuka na krilu. Kao da čovjek potpuno prestaje biti čovjekom kad ostari. Tijelo se mijenja, želje srca i osjećaji ne.

A društvo je opsjednuto izvanjskim, materijalnim. Danas više nije grijeh biti ubojica, lopov, lažljivac, pedofil, sebičnjak, ne, najveći je grijeh— biti star!

Za ženu je, dakako, uz smrtni grijeh imati celulit, višak kilograma i obješene grudi! Koliko bi lažnih moralista smetalo da uz bazen plešu petnaestogodišnje digitalno usavršene manekenke kao u svakom drugom glazbenom spotu?!

Taj besmisao uvoznoga mentaliteta i negiranje čovjekove biti, kao da količina celulita određuje nečiju osobnost, učinio je neslobodnim ljudima dio pučanstva koji pati od kroničnoga nedostatka kritičkog odmaka od instantne životne filozofije. Svaki penzić iz moga filma treba dobiti odličje— to su ljudi od krvi i mesa, godine su ih oslobodile, uživaju u životu. Te bake znaju peći izvrsne kolače i heklati stolanjake i u tome su one ono što jesu koliko i u plesanju dvokoraka na rubu bazena. To su mudri ljudi koji svoju životnu energiju ne usmjeravaju u uzaludnu bitku protiv starenja, koju je svaki čovjek, čim se rodio— izgubio. Oni znaju da je »bitno očima nevidljivo jer čovjek samo srcem dobro vidi«.

Je li bavljenje dokumentarizmom i folklorom vaš izbor ili slučaj?

— Kad sam 1994. na televizijskoj audiciji primljena u tadašnju Redakciju narodne glazbe i običaja kao vanjska suradnica, bila sam presretna što mi je uspjelo zarađivati od sretna spoja moju dvaju interesa— filma i folklora. Čini mi se da nije moglo biti drukčije.

Planirate izlet u Bizovačke toplice?

— Svi moji planovi ovise o ostacima ostanka prihoda nakon podmirivanja rata kredita, režija, školarina, članarina etc., a budući da je redovito riječ o negativnim brojevima, izleti su prvo što otpada. Ali, moja svekrva koja živi u Slavonskom Brodu s ekipom svojih penzića redovito posjećuje Bizovačke toplice. Možda me uspije ubaciti u neki aranžman sa skupnim popustom za one koji su bili mladi i lijepi, a sad su samo lijepi. Iznutra.

Razgovarao Kruno Lokotar