Bolne note

Pijanist (The Pianist), red. Roman Polanski

Šest nas desetljeća dijeli od neljudskih postupaka jednih ljudskih bića prema drugima, ali obnavljanje iskustva holokausta, pa i na filmskom platnu, svaki put iznova djeluje poput šoka. Stoga nije čudno što je Roman Polanski odbio režirati Schindlerovu listu tvrdeći da bi obnavljanje iskustva (sâm je pobjegao iz geta kada mu je bilo sedam godina) bilo odveć bolno. Međutim, ili je poziv teoretičara na nužnost održavanja sjećanja (LaCapra, Adorno, Semprún i drugi) ili je (vjerojatnije) pomirenje sa samim sobom putem prorađivanja događaja utjecalo, Polanski je donio odluku da snimi film o holokaustu — Pijanist. Rezultat je rekonstrukcija istinite životne priče, koja, šezdesetak godina nakon Šoe, uznemirujuće djeluje čak i na publiku kojoj se holokaust čini dalekim, nevjerojatnim i teško ponovljivim događajem (u čemu su, nažalost, potpuno u krivu).

Nenametljiva neprizorna glazba

Film prati Wladyslava Szpilmana, istaknutoga poljskog pijanista, tijekom Drugog svjetskog rata. Budući da je srž Szpilmanova repertoara bila glazba Frederica Chopina, nije trebalo mnogo razmišljati oko prizornih glazbenih trenutaka. S druge strane, neprizorna je glazba trebala biti nenametljiva, ali duboka, a kako je autor takve glazbe, poljski skladatelj Wojciech Kilar, ujedno i redoviti suradnik Polanskog, ni tu nije bilo mnogo dvojbe.

Chopin dominira uvodnim dijelom filma, gdje se za varšavske Židove život još odvija koliko-toliko podnošljivo. Szpilman radi na poljskom radiju svirajući Chopina: prvo djelo koje čujemo u izvedbi vrsnoga Janusza Olejniczaka (suvremeni pijanist zamijenio je Adriena Brodyja u zvukovnom portretiranju Szpilmana) jest Nocturno u cis-molu — djelo koje će zaokružiti film obilježivši poslije kraj rata i Szpilmanov povratak poslu koji je nekada radio.

U gostionici u židovskom getu u Varšavi čut ćemo još nekoliko Chopinovih djela, ali Szpilmanovo će preludiranje, razvojem strašnih događaja, pasti u drugi plan. Proces pretvaranja ljudi u objekte, nevažne predmete koje treba odbaciti, Druge čiji je život sasvim nevažan, pretvorila je Sziplmanovu karijeru u borbu za goli opstanak. Pred strahotnim prizorima zamrla je svaka glazba, pa čak i ona neprizorna...

Tek u kratkim trenucima smirenja, kada život ne ovisi u tolikoj mjeri o koncu, većinom nakon preživljenih grozota, glazba Wojciecha Kilara oglašava se svojom duboko-tužnom jednostavnošću. U jasnom molu, navodeći tri teme (dvije su međusobno srodne, a jedna izrasta iz harmonijske progresije) Kilar izražava bespomoćnost, prazninu i neizmjernu patnju, koje su doista svojstvene ljudskim bićima. Skladatelj nas stalno podsjeća da Židovi nisu vrsta niža od životinja, da njih jednako boli kao i nas, da se jednako boje kao i mi, i da su jednako privrženi životu kao i mi. Podsjetit će nas na to obrat situacije na kraju filma, kada Szpilman ne uspijeva spasiti život visokoga njemačkog časnika koji je spasio život njemu.

Velika poloneza

Za prvi je (sretan) obrat bila zaslužna Chopinova Balada u g-molu, koju je, nešto prije toga, u mukloj tišini napuštenog stana, Szpilman »svirao« pomičući prste u zraku iznad glasovirskih tipaka. Slijedeći metadijegetski zvuk, pijanist je na sličan način svirao i u napuštenoj bolnici, usred posljednjih osvetničkih akcija njemačke vojske, gdje je život bilo jednako lako izgubiti kao i u getu, kao i na mračnim ulicama Varšave. Bila je to Velika poloneza, koja na samom kraju filma, na koncertnome podiju, postaje konačna potvrda povratka normalnom životu. A Olejniczakova izvedba toliko je začudna (Polanski snima pijanistove ruke) da velik dio kinopublike — sasvim suprotno zagrebačkim običajima i unatoč svjetlima koja se pale odmah po početku koncerta-završne špice — tvrdoglavo ostaje gledati i slušati film do posljednjega snimljenog kadra.

Melodije smrti

CD soundtrack: Full Metal Jacket

Kubrickovi pogledi na rat izraženi u filmovima poput Staze slave i Barry Lyndon došli su u Full Metal Jacketu jednako do izražaja kao i njegova nastojanja da mu glazbena podloga bude što manje skladana, a što više birana. Stoga je prvi dio soundtracka Full Metal Jacket obilježen pjesmama koje su američki vojnici slušali u vrijeme Vijetnamskog rata. Ponešto od te glazbe, poput country pjesme Hello Vietnam, još pripada obuci vojnika iz prvoga dijela filma (to je, uostalom, glazba uvodne špice), dok su sve ostale na neki način vezane uz boravak američkih trupa u Vijetnamu (drugi dio filma).

Zvukovno određivanje

These Boots are Made for Walking i Chapel of Love prve su dvije pjesme koje u filmu pokazuju neameričku, vijetnamsku okolinu. No uloga pjesama koje trešte iz različitih izvora (većinom pokretnih radijskih stanica) u Full Metal Jacketu nije da uspostave osjećaj za mjesto radnje. Čovjek je ponekad nesiguran radi li se o namjeri da se pokaže američki ratni logor onakvim kakvim je i zvukovno bio ili o namjeri da se upotrijebe pjesme iz toga vremena ili da se ostvari osjetna distanca spram događaja koji užasavaju, a koji preživjele vojnike (naizgled!) ostavljaju hladnim.

Brojne smrti (bilo prijatelja, bilo neprijatelja) nalaze jezoviti odraz u kompjutorskoj glazbi Abigail Mead. Drugi dio CD-a je, naime, posvećen skladanoj ili, bolje rečeno, proizvedenoj glazbi. Glazba Abigail Mead zadivljujuće je inspirativna (broj Parris Island izvode udaraljke, ali tako da u njima prepoznajemo i vojničku trubu i američku vojnu brojalicu iz prvoga dijela filma, koja je za soundtrack prerađena u pjesmu Full Metal Jacket), ali i takva da se ponekad od nje ježi koža (osobito u broju Ruins, gdje se zapravo ne zna radi li se o glazbi ili o zvukovima).

Zaboravljeni pjesmuljci

Većina je te popratne glazbe (nazovimo je tako, premda je ona daleko od konvencionalnoga pojma background music) vezana uz scene sa snajperistom koji u nekakvim ruševinama ubija, jednog po jednog, američke vojnike. Na kraju se uspostavlja da je omraženi snajperist nježna djevojka, koja u smrti jednako izaziva suosjećanje kao i vojnici koje je ubila. Broj Sniper prikazuje njezinu smrt — nekako je nježan i gotovo melodičan, ako se to može reći za metalnu melodiju u kojoj se tri tona odvojeno nižu u uzlaznom skoku za čistu kvintu i silaznom skoku za malu septimu. Nemelodičnom melodijom soundtrack završava, tjerajući u zaborav vedre američke pjesmuljke. Kubrickova je poruka o tragediji rata jasna i nedvosmislena.

Irena Paulus