Bol puna strasti

Bol puna strasti

Lucinda Williams, World Without Tears, Lost Highway — Aquarius

Jedna od najdarovitijih američkih kantautorica i dobitnica čuvene glazbene nagrade Grammy za album Car Wheels on a Gravel Road iz 1998, nakon stanke od jednoga dobrog, ali manje profilirana albuma, pojavljuje se s novim opusom. Dugo očekivan album, već na prvo preslušavanje, u potpunosti opravdava očekivanja, dojam koji se ponovljenim slušanjima samo produbljuje.

Snimljen uživo u studiju, uz pratnju samo tri glazbenika, album je još jedno u nizu snažnih i duboko osobnih ostvarenja autorice. Sjajne melodije, lucidni tekstovi i, prije svega, impresivna interpretacija, obilježja su svih trinaest skladbi.

Nježna uvodna balada

Već Fruits of My Labor, nježna uvodna balada, izrazito osjećajne interpretacije, postavlja ugođaj kojem se autorica često vraća, posebno u baladi melankoličnoga zvuka Overtime, akustičnom gitarom vođenoj Minneapolis te People Talkin’ kojoj poseban ton daje lijepa mandolina Douga Pettibonea i dvoglasni vokali.

Tekstualno, album je prepun minuciozno izrađenih scena, što kulminira u naslovnoj baladi World Without Tears, pretposljednjoj skladbi albuma (If we lived in a world without tears / How would bruises find / A face to lie upon / How would scars find skin / To etch themselves into / How would broken find the bones). Glazbeno ta skladba mjestimično doseže furiozni zvuk, koji još više pojačava dojam. Žešću glazbenu stranu autorice ocrtavaju i Real Live Bleeding Fingers and Broken Guitar String te furiozni rock Atonementa.

No, osim spomenutoga, najzanimljiviji izraz Williams nalazi u izrazito putenoj i kompleksnoj Righteously, melodiozno i tekstualno jakoj Ventura te Sweet Side, skladbi s gotovo hip-hop kadencom. Interpretacija ovdje naizmjenično kontrastira najsnažnije i najdelikatnije pasaže, izražavajući i inače jednu od najimpresivnijih Lucindinih karakteristika.

Gorki stihovi

American Dream govori o okrutnosti siromaštva i izgubljenih snova, inače klišeiziranoj temi koja ovdje dobiva potpuno nov izraz, a završava transom pesimističnog stiha: Everything is wrong. Središnja skladba albuma, Those Three Days, prekrasne melodije, sublimira većinu tema ovoga opusa gorkim stihovima (Did you love me forever / Just for those three days). Impresivni niz zatvara krhka balada Words Fell s prekrasnim ugođajnim kontrabasom Tarasa Prodaniuka i dvoglasne vokale.

Sveukupan dojam albuma izrazito je jak opus umjetnice na vrhuncu karijere — vrlo iskreno i otvoreno izražena bol bez tugaljivosti. Interpretacija je, na što smo kod Lucinde Williams već navikli, prvoklasna, a glazbeni sklopovi i melodije vrlo dojmljivi i potpuno u funkciji stihova.

Williams na ovome albumu uspijeva iznaći opus izrazito snažnih i strastvenih skladbi kojima pop-zvuk nije stran, nego izdignut na vrlo osebujno intimnu razinu. U svakome slučaju, riječ je, vjerojatno, o albumu koji će dobro podnijeti vrijeme i kojemu će se slušatelj, zasigurno, mnogo puta vraćati.

Velimir Cindrić