Život kao hodočašće

Život kao hodočašće

Iako se njegov odnos s Vatikanom opteretio sukobom, Ivan Ilić ostao je duboko pobožan i iskren katolik. Njegovo se radikalno mišljenje i kritika suvremenoga društva najčešće tumačilo kao revolucionarno, anarhističko i liberalno, no on je bio duboko vezan uz temeljna kršćanska načela te je pokušao ukazati da je i katolička crkva suodgovorna za krizu vrijednosti suvremenog društva. Smatrao je da je »korupcija najboljega najgora«

Potkraj prošle godine, 2. prosinca 2002, u kući obitelji Duden u Bremenu, umro je svećenik, teolog i povjesničar Ivan Ilić. S obzirom da se u Hrvatskoj tomu nije posvetila gotovo nikakva pozornost, mislim da je i danas, nakon gotovo četiri mjeseca, potrebno o toj snažnoj i autentičnoj ličnosti iznijeti nekoliko podataka. Opširne su osvrte o pokojniku donijeli gotovo svi poznatiji svjetski dnevnici i novine.

Ivan Ilić rodio se 1926. u Beču. Njegov je otac Petar Ilić potomak hrvatske, dobrostojeće građanske obitelji s Brača i Splita. Nakon studija u Beču oženio se sa Židovkom Hellenom Regenstreif, uvjerenom katolkinjom snažna duha.

Ivan Ilić bio je izvrsno obrazovan (studirao je prirodne znanosti, filozofiju, teologiju i povijest), poliglot i autentičan mislilac, zaredio se za svećenika te je umjesto sigurne i uspješne diplomatske karijere u Vatikanu odlučio djelovati kao svećenik u New Yorku. Svjesno je odabrao siromašnu portorikansku župu te je djelovao kao vicerektor na Katoličkom sveučilištu. Poslije se smirio u Meksiku, gdje je u Caurnevaci osnovao Centro Intercultural de Documentación, koji je postao živo internacionalno središte mišljenja i razgovora. Predavao je kao profesor na Penn State te na Sveučilištu u Bremenu.

Iako se njegov odnos s Vatikanom opteretio sukobom, Ivan Ilić ostao je duboko pobožan i iskren katolik. Njegovo se radikalno mišljenje i kritika suvremenoga društva najčešće tumačilo kao revolucionarno, anarhističko i liberalno, no on je bio duboko vezan uz temeljna kršćanska načela te je pokušao ukazati da je i katolička crkva suodgovorna za krizu vrijednosti suvremenog društva. Smatrao je da je »korupcija najboljega najgora«. Tu staru aristotelovsku i Tominu misao našao je u Shakespeareovim stihovima »Sweetest things turn sourest by their deeds/Lilies that fester smell far worse than weeds«, koje je često citirao. Gotovo da su mu postali smjerokaz u analizi institucija suvremenoga društva. Bio je kritičar modernih vrijednosti shvaćajući njihovu dvojnost i opasnost za čovječanstvo i za pojedinačnu ljudsku egzistenciju.

Svi koji su ga poznavali bili su zadivljeni živošću njegova uma. No, kako je u nekrologu naglasio Jerry Brown, nekadašnji guverner Kalifornije i bliski pokojnikov prijatelj, Ilić je posjedovao životnost i osjećanost, izvornu životnu radost, čak i onda kada je dobrovoljno prihvatio neizbježnu patnju koja ga je s bolešću sustigla. Uronjen u izvornu kršćansku tradiciju, i vlastiti je život oblikovao kao hodočašće. Nije imao doma, putovao je iz mjesta u mjesto, s kontinenta na kontinent, prihvaćajući gostoprimstvo brojnih prijatelja i sljedbenika. S najvećom jasnoćom propitivao je neosporne sigurnosti suvremenoga društva. Njegova je misao često kontradiktorna, teško prihvatljiva. Kada je sedamdesetih godina bio napadan iz Vatikana, Ilić se nije protivio. Povukao se iz aktivne svećeničke službe te se suzdržao da govori kao katolički teolog. Usmjerio se nakon toga na razobličavanje izopačenosti u institucijama suvremenoga društva. U njima nije vidio slavu pobjede, nego ropstvo navikama.

Njegova je misao s vremenom dobivala dublji, duhovniji ton. Isticao je da »potraga za istinom ne može imati uspjeha izvan njegovanja zajedničke nade i povjerenja koje će procvasti u obvezu prijateljstva.« Nakon planetarne popularnosti sedamdesetih godina 20. stoljeća, Ilić je s nepravom pao u zaborav, iako je nastavio pisati i djelovati. To je, kao i nesuglasice s Vatikanom, moralo ostaviti traga. Uz to je došla i bolest koju je strpljivo i vedro podnosio dvadesetak godina.

Kuća njegove obitelji u Sutivanu na otoku Braču bila je sve do jučer ganutljivo autentična. U svojim stiješnjenim prostorima, u slikama, notama, dokumentima i u raslinju ograđena vrta, otkrivala je starinski i civiliziran svijet iz kojega je mogao izići jedan slobodan duh koji se potom oplemenio na odličnim školama Beča, Firence, Salzburga i Sjeverne Amerike. Iako rijedak gost u domovini svoga oca, Ivan Ilić, nepravedno zaboravljen i nepoznat, traži da ga hrvatska javnost upozna na posve jednostavan i najbolji način: prijevodom njegovih djela.

Radoslav Tomić

Bibliografija

Deschooling Society, 1971.

Tools of Conviviality, 1973.

Energy and Equity, 1974.

Medical Nemesis, 1976.

Towards a History of Needs, 1978.

Shadow Work, 1981.

Gender, 1982.

H20 and the Waters of Forgetfulness, 1985.

ABC: The Alphabetization of the Popular Mind, 1988.

In the Mirror of the Past, 1992.

In the Vineyard of the Text, 1993.