Zapadnjak u zabiti

Zapadnjak u zabiti

Sid Smith, Nešto kao kuća, prev. Mirna Čubranić, Fraktura, Zaprešić, 2003.

Daleki i neistraženi krajevi bili su česte teme književnika iz najrazličitijih povijesnih razdoblja. Ta su djela ujedno vrlo zahvalno štivo jer zanimaju širok krug publike te tako autoru jamče popularnost. Neke od najčešće korištenih egzotičnih lokacija pojedina su mjesta Bliskog i Dalekog istoka. Nažalost, zemljopisna područja u posljednje su vrijeme manje spominjana zbog svojih kulturnih i prirodnih specifičnosti, a više zbog nedavnih tragičnih događaja — američkog napada na Irak i epidemije SARS-a u Hongkongu i Kini. Pa ipak, suvremeni se književnici i ostali kulturnjaci sve češće ponovno vraćaju egzotici. A da za takvu praksu više nije nužno i osobno poznavati ili posjetiti krajeve o kojima se piše, dokazuje Sid Smith, odnosno njegov nagrađeni prvenac smješten u Kinu — Nešto kao kuća.

Trideset i pet godina samoće

Nakon što je detaljno proučio brojne literarne izvore (navedene i u Pogovoru) Smith se hrabro upustio u opisivanje događaja najvećim dijelom smještenih u zabačenu i siromašnu regiju na krajnjem jugu Kine, koju naseljavaju uglavnom pripadnici manjinskog naroda Miao. Već s prvim stranicama romana Smith nas ubacuje ravno u vrtlog događaja. Naime, odmah upoznajemo glavnoga junaka, Jima Frasera, koji, prisjećajući se kratke epizode iz svoje prošlosti, izjavljuje i to da u proteklih trideset i pet godina nije vidio ni jednoga bijelca. Smith odmah zatim skače trideset i pet godina natrag u prošlost, u vrijeme kada je Fraser tek 18-godišnji engleski vojnik čija je jedinica za vrijeme Korejskog rata stacionirana u Hongkongu. U sveopćoj zbunjenosti i kaosu koji vlada, Fraser ubrzo odlučuje dezertirati te dospijeva u kinesko zarobljeništvo i naposljetku završi u osamljenoj klinici na obroncima Yunnana. Spletom ne baš jasnih okolnosti seljak Tao, pripadnik naroda Miao, uskoro ga odvodi u svoje selo. Tijekom deset godina koje tamo provodi Fraser se malo-pomalo oslobađa (doslovno i psihološki), uči lokalni jezik i običaje, gradi vlastitu kuću te stvara prve emotivne veze. Njegov relativni spokoj narušava dolazak Crvenih straža odnosno početak Velike proleterske kulturne revolucije. Sa svime time isprepleteni su još i razni drugi sporedni zločini, zvjerstva i ubojstva. A za kraj, tu je i neočekivani zaplet u kojem najvažniju ulogu ima famozna klinika, čija se blizina poput pritajene prijetnje provlači cijelim romanom. Naravno, njezini stanovnici — profesor Fei, paleontolog, i njegova žena, doktorica Fei, u glavnim su ulogama.

Nešto kao Kina

Posljednjih je mjeseci svima nekako najviše upao u oči upravo dio zapleta koji se odvija na klinici te obuhvaća posljednjih pedesetak stranica romana — tu, naime, uz zanimljive i povremeno kontroverzne zaključke profesora Feija o rasama (ponajprije kineskoj), doktorica Fei razrađuje s time povezan koncept biološkog oružja koje bi djelovalo isključivo na pojedinu rasu. I sam je Fraser postao žrtva takva pokusa (zaražen je hibridnim sporama antraksa), a konačne posljedice eksperimenta ostavljene su čitateljskoj mašti na volju. To (ne)zasluženo zanimanje isključivo za taj aspekt romana uzrokovalo je u prvom redu Smithovo smještanje radnje u blizinu Hongkonga te trenutni publicitet stvoren oko uzročnika i epidemije SARS–a. No, osnova Nešto kao kuće u prvom su redu međuodnosi stranaca (zapadnjaka) i Kineza, a njezin je najzanimljiviji dio uvid u to kako su razna velika politička previranja utjecala na živote malih, izoliranih naroda u Kini. Smith ovdje, tako, iznosi velik broj povijesnih, političkih, kulturoloških i medicinskih činjenica s velikom uvjerljivošću i minucioznošću. No, kada je riječ o karakterizaciji likova ili, pak, pozadini događaja — Smith je vrlo škrt na riječima. Zbog toga je onomu tko nije baš najbolje upoznat s tijekom opisanih povijesno-političkih zbivanja povremeno vrlo teško pratiti radnju, koja je, uz to, i vremenski prilično razbacana. Spomenutu je činjenicu uočio i izdavač pa je domaćem izdanju pridodao kratki esej O NR Kini i narodu Miao. Nažalost, u inače dobro zamišljenu tekstu Damira Matanovića i Stjepana Matkovića dan je opći pregled stanja u Kini u tom razdoblju, ali konkretne situacije opisane u Smithovom romanu time ipak nisu razjašnjenje.

Crveno i crno

U obrazloženju Smithove nagrade Whitbread za najbolji prvenac istaknuti su izvrsno zapaženi detalji te snažan prizvuk istinitosti. Mora se priznati da su povijesni podaci, dakle, opisi komunističkih pokušaja političkog i gospodarskog preodgoja zemlje te raznih grozota koje su crveni, ali i ostali žuti, počinili nad uglavnom nevinim i neukim stanovništvom — vrlo uvjerljivi. No, s druge strane, Smith se prilično nemarno odnosi prema smještanju radnje u neki jasniji kontekst ili detaljnijem analiziranju pozadine događaja. Za glavne likove, ponajprije Frasera, čitatelj, tako, ne razvija prevelike simpatije, niti uspijeva uz ono malo sporednih činjenica istinski zamrziti neke od pokvarenijih karaktera. Zapravo, jedinu iskrenu emociju u čitatelja potiče tek odnos Frasera i Taove kćerkice Mee-Mee. Ali i njih dvoje, baš kao i ostali Smithovi likovi, malo su pomaknuti, da ne kažemo poremećeni, s definitivno iskrivljenim osjećajem za zbilju. Zapravo, u čitavu je romanu prisutna svojevrsna suprotnost — idiličan ruralni okoliš i zvjerstva ljudi koji tamo žive, komunistički idealizam i posvemašnja okrutnost mladih ljudi, snažan znanstveni duh istraživača s klinike i njihovo oduševljenje mogućnošću da posve istrijebe neku drugu rasu, crveno i crno...

Iako je tema Nešto kao kuće zanimljiva (osamljeni zapadnjak u kineskoj zabiti), a opisana zbivanja uvjerljiva — Smithovoj knjizi nedostaje više osjećaja i jasnoće. Tako će svi oni koji su očekivali još jedno raskošno epsko djelo o egzotičnom Istoku biti istinski razočarani. Naime, od tog su Istoka ovdje ostali tek istočnjački minimalizam i mirnoća, koji, nažalost, često prelaze u površnost što čitatelju ne dopušta da se dovoljno uživi u pasivne i emotivno neangažirane likove te različite strahote koje oni proživljavaju i kojima svjedoče. Mogli bismo zaključiti da su jezik i stil Smithova romana baš poput kraja koji opisuje, dakle — pomalo opori, škrti i hladni.

Jelena Gluhak