Vrsni društveni analitičar

Vrsni društveni analitičar

Arthur Schnitzler, Daleka zemlja; Profesor Bernhardi, prir. i prev. Sead Muhamedagić, Disput, Zagreb, 2002.

Premda su drame Arthura Schnitzlera u hrvatskim kazalištima izvođene još za autorova života, kada je uživao popularnost u naše publike, teško bi se moglo reći da je recepcija ovoga predstavnika bečke moderne onakva kakvu zaslužuje. No, posljednjih godina kao da ponovo raste zanimanje za vedru apokalipsu, pa se Schnitzler, doduše tek povremeno i ne uvijek s jednakom zastupljenošću, vraća u naše kazalište (npr. predstavom Daleka zemlja u zagrebačkome HNK) ili barem u kazališne razgovore, u kojima je posljednje spominjanje njegova imena ipak tek usputno, vezano uz predstavu Plava soba. Dosad neprevedene, drame objavljene u ovoj knjizi, Daleka zemlja i Profesor Bernhardi, formom odstupaju od popularnih Schnitzlerovih ciklusa jednočinki, ali, nastale na vrhuncu spisateljske karijere, jasno predočuju najvažnija obilježja njegova stvaralaštva.

Pravila igre

Ljubavni odnosi česta su tema Schnitzlerovih djela. Za razliku od ranijih drama u kojima ih prikazuje izravnije, Daleka zemlja djeluje nepretenciozno, no njezina će se vrijednost nalaziti upravo u tom naoko ležernu prikazu. U ovoj tragikomediji Schnitzler nas uvodi u svijet bogata bečkog građanstva i poluaristokracije koja ljetuje u badenskom lječilištu, provodeći vrijeme u druženju i razgovorima. Okosnicu dramske priče čini odnos Fridricha Hofreitera, bogata tvorničara srednjih godina i njegove žene Genije, koji biva poremećen kada se Friedrich, i sâm redovito nevjeran suprug, suočava sa ženinom nevjerom. Povrijeđen ponos dovodi do dvoboja, u kojem pogiba njegov suparnik, mladi zastavnik Otto.

Sam zaplet tek je okvir kompleksnijeg prikaza — oko središnjeg bračnog para nalazi se mnoštvo likova, predstavnika bečkoga društva, čiji su međusobni odnosi mnogo složeniji od privida građanske uljuđenosti koji nastoje stvoriti. Društvo koje Schnitzler portretira počiva na intrigama. Svatko o svakome zna sve, istodobno se pretvarajući da ništa ne zna. Likovi pristaju na pravila igre u kojoj se, kako će reći Genija, na ljubavne zgode vrlo veselo gleda, u kojoj laž treba smatrati šalom i lukavstvom, a iskrene i teške riječi treba ispuhnuti u zrak, dok je hinjena ravnodušnost idealan oblik civilizirana ponašanja. Ispod te površine odvija se ne baš bezazlena igra emocijama u kojoj se bude nepredvidive strasti i, iako se svi likovi svojski trude zadržati privid i paravanima izgrađenim od prijateljskog čavrljanja i partija tenisa sakriti ono što doista misle i osjećaju, neizdržljivost takve situacije sve je očiglednija. Dinamika drame postiže se naizmjeničnim postavljanjem likova u grupne scene, scene sveopćega pretvaranja, i one u kojima likovi hvataju trenutke nasamo s drugom osobom i u kojima, baš kao u partijama tenisa koje neumorno igraju, traže time-out, trenutak za iskreni razgovor kojim uzaludno pokušavaju definirati vlastito psihičko i emocionalno stanje, odnosno istražiti prostranstva daleke zemlje duše, prije no što započne slijedeći set spletki. Takvih će pokušaja prema kraju drame biti sve više, pa to stvara napetost i težnju razrješenju, koje se na kraju ipak događa tek prividno — iako se dvoboj, čin po svemu neočekivan u društvu koje svjesno pristaje na površne odnose, čini prijelomnim događajem, sva njegova ozbiljnost biva poništena licemjerjem u trenutku kada se pobjednik vraća kući i s jedva primjetnim oklijevanjem daje rukoljub majci ubijenoga pitajući je kako se osjeća. Takvim se detaljima, a drama njima obiluje, Schnitzler pokazuje vrsnim analitičarem društva, čije moralno licemjerje raskrinkava cinizmom i ironijom.

No, zanimljivost ove drame proizlazi i iz suprotnosti između dramatičnih obrata u radnji i načina na koji ih Schnitzler prikazuje. Poput likova koji svojim gotovo trivijalnim razgovorima nastoje održati izvanjsku iluziju o ugodnom ladanjskom druženju, tako i čitatelja Schnitzler zadržava na površini događanja, ne prikazujući mu izravno ništa više od međusobnih razgovora likova — o svim važnim događajima koji pokreću radnju i mijenjaju odnose mi saznajemo posredno, ne vidjevši ni u jednome trenutku izravnu akciju nekoga lika — preljubi, spletke i ubojstvo događaju se mimo nas. Saznavajući o svemu tek iz druge ruke, i sami postajemo sudionici njihovih prepričavanja, a ne očevici događanja, čime nas dramatičar postavlja u situaciju jednaku onoj u kojoj se nalaze likovi, koji i sami većinu informacija doznaju tek na takav način. U duhu analitičkog impresionizma radnja je potisnuta u drugi plan, a dramska struktura razlomljena na nizove dramskih minijatura u kojima se upravo u dijalozima, koji imaju snagu posve uvući čitatelja u atmosferu zbivanja, očituje majstorstvo Schnitzlerova pisanja.

Politika i ethos pojedinca

U središtu interesa političke komedije Profesor Bernhardi nalazi se čin liječnika koji sprečava svećenika da pacijentici, koja umire od posljedica pobačaja, dade sakrament posljednjega pomazanja, čime bi se prekinula njezina predsmrtna euforija, u kojoj se ona prvi i posljednji put u životu osjeća sretnom. Izvršen u najboljoj namjeri liječnika, ali u vrlo ispolitiziranu društvu, čin prerasta u politički skandal. Iako Schnitzler ovim djelom aludira na tadašnje austrijske prilike i komičnost se zasniva na sučeljavanju različitih karaktera i tadašnjih političkih i religioznih stajališta, u njemu se nalaze mnogi prepoznatljivi nam motivi: apsurdno napuhavanje pojedinoga slučaja kako bi se dobili politički poeni, korumpiranost, uloga medija koji u političkim sukobima nastoje zgrabiti svoj dio kolača, kao i, danas osobito aktualna, pitanja profesionalnog ethosa i osobne odgovornosti. Iako manje dopadljiva od Daleke zemlje, i ova komedija pokazuje veličinu Schnitzlerova talenta (ponovno ćemo se susresti s brojnim likovima i maniristički razrađenim dijalozima), a situacije u kojima se nalaze likovi prepoznatljive su i usporedive sa suvremenim političkim događanjima.

Vremenom nastanka udaljene gotovo cijelo stoljeće, Schnitzlerove drame bave se temama čija se aktualnost ne mijenja, stoga su nam razumljive i bliske. Njihova privlačnost za današnjega čitatelja ili kazališnog gledatelja ponovo je posvjedočena i ovim izdanjem, kojim je učinjen još jedan korak ka upoznavanju Schnitzlerova opusa.

Ljubica Anđelković