Vilinski nokturno

Vilinski nokturno

Novopostavljena Giselle veliki je i zajednički dobro obavljen posao

Ako ste i sumnjali u Leibnizovu tezu da je ovaj svijet najbolji od svih mogućih svjetova, nakon posljednje premijere zagrebačkog Baleta, održane 19. travnja, morat ćete priznati da je njemački filozof bio u pravu.

Krasna romantično-idilična scena (Dinka Jeričević), ispod gustih lisnatih krošanja, kućica i čistina, a u daljini na vrhu prijeteće planine dvorac. Sjajni solisti, prelijepi gost Roberto Bolle, mnogobrojan ansambl izvrsno uvježban i uigran, nova temeljita (hrvatska!) glazbena revizija partiture i notnog materijala Berislava Šipuša koji je i dirigirao izvedbom, i na kraju veliko i zasluženo priznanje novoj hrvatskoj nacionalnoj prvakinji — Ireni Pasarić.

Na stranu sva spektakularnost i pompa koja i pripada u Hrvatsko narodno kazalište, novopostavljena Giselle veliki je i zajednički dobro obavljen posao. Dinko Bogdanić je na svom terenu, to je ono što on zna i voli. Koreografija je postavljena prema Jeanu Coralliju i Julesu Perrotu, autorima slavne pariške premijere iz 1841, ali ustrajavanje na tehničkim kao i psihološkim nijansama tragične junakinje čine Giselle i danas dramatičnim, istinski uvjerljivim likom. Lice i tijelo Irene Pasarić odaju zrelost, no kad pleše, mimika, proživljenost svake situacije, uvijek iznova iznenađujuće i zadivljujuće bogatstvo nijansiranja pokreta dojmljivo ekspliciraju tijek njezine priče. I vjerujemo joj kad je usplahirena, zaljubljena, stidljiva, predana, razočarana, očajna, kad joj se srce slama. Kažu da je Giselle zapravo prototip ženske sudbine, vječna ženska priča kojoj je fatum: život jednako ljubav.

Raspoložena muška trojka

Besprijekorno Bogdanićevo vladanje prostorom ogleda se u nizu detalja i razrađenom mizanscenu. Grupice, parovi, trojke, solisti, dijagonale, kola, sve se u brzom tempu mijenja gradeći dinamičnu, pulsirajuću scenu punu života. Seljački pas de six, pogotovo temperamentna, raspoložena muška trojka Stanciu — Barbanov — Vasc razgalila je publiku i podigla atmosferu pastoralne berbe. Tomaž Rode odlično je odigrao i precizno otplesao nesretno zaljubljena lugara Hilariona, za mene oduvijek najtragičniji lik ove priče. Naime, njegov je najveći grijeh što je otkrio istinu da je Gisellin udvarač grof, i to još sretno zaručen, koji se, eto, kako je već bila navada plemstva, volio malo spustiti među puk, pa je usput i zaveo lijepu djevojku. Zanimljivo je da na kraju lažljivi grof krivi za Gisellinu smrt lugara, klasično pantomimski čitko: Vidiš što si napravio? (Ona to inače valjda ne bi nikada saznala!), a i autor libreta Gautier u drugom ga dijelu prepušta vilama osvetnicama i kažnjava smrću. Nevjerni je, lakomisleni grof kao pozitivan lik spašen, Giselle i mrtva zna samo za ljubav. Neobična romantičarska logika pratila je uostalom Gautiera i u životu. Bio je trideset godina, do smrti, zaljubljen u Carlottu Grisi, balerinu očiju boje ljubica, za koju je i pisao libreto Giselle, a živio je u urednom braku s njezinom sestrom, imao dvoje djece...

Koprenaste osvetnice

Drugi dio Giselle poznati je primjer bijeloga baleta, vilinski nokturno. Trideset jednakih prozračnih tužnih sjena, mrtvih zaručnica, izlazi na šumsku čistinu pokraj groblja. Zalutali mladići najednom se nađu opkoljeni lijepim, opasnim bićima. Koprenaste osvetnice donose smrt. Noćne vile vodi njihova kraljica Myrtha, koju je odigrala Edina Pličanić iznimno snažno isijavajući hladnoću i okrutnost, a tehnički čisto, precizno i lako.

Mladi, vrlo traženi talijanski plesač nježna dječačkog lica Roberto Bolle bio bi šećer na kraju ove priče. Uistinu, toliko je savršen da to zamalo postaje mana. Lijep, lagan, siguran, s visokim skokom i dugim batiranjem, s nasmiješenom lakoćom kombinira piruete i balans, tehnički najzahtjevnije sekvence muzikalno ubrzava ili usporava, ukratko, imate dojam da radi sve što zaželi. Jedini je prigovor da mu i samom na sceni pobjegne svijest koliko je savršen. Tako kada na početku drugog, tamnog dijela, grof Albrecht dolazi na Gisellin grob, njegova šetnja dijagonalom s buketom ljiljana u naručju više podsjeća na Narcisa koji ne može čuti zov nimfe Eho nego na skrušena, potresena mladića koji doziva mrtvu djevojku. Kao da grob nije ni zapazio. Isti dojam podcrtava i kostim sa šljokicama. Ali tako je to valjda sa zvijezdama. Moraju sjati.

Maja Đurinović