Velika kriza euroatlantizma

Velika kriza euroatlantizma

Dileme oko daljeg razvoja odnosa između Amerike i Europe počele su se kristalizirati oko poteza Bushove administracije (Protokol iz Kyota o zagađivanju okoliša, stvaranje Međunarodnog kaznenog suda), da bi vrhunac dobile u američkoj potrebi kažnjavanja iračkog režima. Već se sada može reći da je to najveća kriza euroatlantizma od vremena de Gaulleova napuštanja NATO-a i da je ona ovaj put na jednu stranu stavila glavne europske aktere europske integracije, a na drugoj se strani nalaze SAD i europske zemlje koje ih podupiru, predvođene Velikom Britanijom

Raspadom bipolarnoga sustava međunarodnih odnosa i prestankom postojanja tzv. istočne opasnosti na raznim stranama Europe i Amerike čuli su se glasovi da u takvoj novoj međunarodnoj konstelaciji NATO nema više svrhe svog postojanja i da je takav oblik suradnje u posthladnoratovskoj Europi anakronizam. Pobornici liberalnoga pristupa međunarodnim odnosima tvrdili su da se na političko-ideološkom polju pokazalo kako su ideje Zapada toliko snažne da su ne samo opstale u području Atlantika nego da se sada šire i istočnim dijelom europskog kontinenta, te da je na ekonomskom polju slobodno tržište definitivno pobijedilo kao jedina moguća organizacija ekonomskog života. Iz toga je proizlazio i zaključak da bi se umjesto velike atlantske organizacije trebalo prići izgradnji sustava paneuropske ili pak međunarodne sigurnosti utemeljene na OESS, odnosno UN.

Ipak, taj smjer razmišljanja nije pobijedio. I u Zapadnoj Europi, a pogotovo u Americi, prevladalo je čvrsto uvjerenje da je NATO pokazao svoju vrijednost, da je bio važan zastrašivač u danima hladnog rata i da ga sada u novim vremenima ne treba napuštati. Štoviše, glavna aktivnost NATO-a u danima kada više nije bilo socijalističkoga suprotnog bloka postavila se u proces širenja organizacije, čime je NATO u velikoj mjeri ispunjavao i najveći sadržaj svojih novih djelatnosti. S druge strane, želje istočnoeuropskih zemalja — od Baltika do Jadrana — da što prije uđu u NATO bile su prikazivane i kao izraz njihova čvrstog uvjerenja da je organizacija toliko vitalna da one kao nove demokracije ne mogu ni zamisliti svoj budući razvoj bez članstva u NATO-u.

Ako je za dio zemalja iz Istočne Europe ulazak u NATO trebao značiti da se time definitivno otklanja neka eventualna ruska prijetnja (Baltik) za zemlje u središnjoj Europi ulazak u atlantsku organizaciju značio je da se njihova povijesna pozicija mijenja i da u stalnu procijepu između Njemačke i Rusije one sada u NATO-u, predvođenu Amerikom, dobivaju snažno mjesto u Europi i ujedno snažna izvaneuropskog zaštitnika. Države s Balkana vide u ulasku u NATO šansu za brži ulazak u EU.

Procesi širenja

Relativno dug proces širenja posthladnoratovskog NATO-a dao je argumente svima onima koji su ukazivali na to da, bez obzira na sve promjene u međunarodnim odnosima, NATO ostaje temeljem sigurnosti, posebice na europskom kontinentu, i da se preko tog instrumenta na najbolji način mogu i dalje graditi euroatlantski odnosi.

Krize na Balkanu i nesposobnost Europljana da djelotvorno pronađu rješenja, zatim pitanja mirne izgradnje u postdaytonskim uvjetima, pripreme i akcija protiv Jugoslavije, bili su događaji koji su testirali vrijednost saveza te istodobno pokazali da je u NATO-u i dalje snažna asimetrija između Europljana i Amerikanaca i da se ona i novim vojnotehnološkim fazama razvoja još više povećava i produbljuje. Samim tim su i nastojanja Europljana da razviju svoju ESDI, europsku sigurnosnu obrambenu inicijativu, koja bi čak trebala prijeći u europsku obrambenu sigurnosnu politiku (ESDP), bili promatrani kao marginalni koraci koji neće voditi većim prijetnjama i koji, istina, mogu stvoriti probleme oko dupliranja komandiranja, razmještaja i opreme snaga, ali koji ipak neće značiti neko odvajanje Zapadne Europe od atlantskog predvodnika.

Događaji od 11. rujna 2001. i snažna potpora iz redova NATO-a potvrdili su solidarnost saveza i spremnost saveznika da, kako je to pisao »L’ Monde«, »svi budemo Amerika«. Veliki šok izazvan terorističkim napadom zaustavio je rasprave oko europskih obrambenih snaga, pitanja radi li se o dupliranju ili ne, slabi li se time NATO i sl. Osim toga, želja za stvaranjem velike antiterorističke koalicije ubrzala je proces širenja NATO-a i umjesto selektivna izbora jedne ili dvije nove članice primljeno je sedam država, čime je veliki prasak označen najmasovnijim potezom širenja atlantskih redova.

Dileme oko daljeg razvoja odnosa između Amerike i Europe polako su se kristalizirale oko nekih poteza Bushove administracije (protokol iz Kyota o zagađivanju okoliša, međunarodni kazneni sud), da bi vrhunac dobile u američkoj najavi potrebe kažnjavanja iračkoga režima.

Promatrači međunarodnih odnosa već sada se slažu da je to, nakon nekadašnjega de Gaulleova napuštanja NATO-a, najveća kriza u Euroatlantskom savezu i da je ona ovaj put na jednu stranu stavila glavne europske aktere europskog ujedinjavanja, a na drugoj strani nalaze se Sjedinjene Države i europske zemlje koje ih podupiru predvođene Velikom Britanijom.

Mars i Venera

Za realiste u međunarodnim odnosima, koji prihvaćaju koncentraciju i dekoncentraciju sile kao temeljne poluge djelovanja, sadašnji procijep u odnosima Amerike i zapadnoeuropskih saveznika saglediv je kao dio normalna procesa dekoncentracije sile nastala uništenjem bipolarizma. Europljani, oslobođeni nekadašnjih blokovskih stega, u stanju su sve glasnije pokazati vlastita stajališta ne vodeći računa o politici lidera bloka.

Dobar poznavatelj europskoameričkih odnosa, Robert Kagan, koji se inače javlja i kao čvrst zagovornik unipolarnog američkog vodstva i pristaša Bushove politike, u analizi sadašnjih neslaganja ide tako daleko da nastoji te razlike pokazati kao planetarnu različitost, jer su, navodno, Amerikanci s Marsa, a Europljani s Venere. Ta karakterizacija ocrtava veću američku sklonost uporabi sile i rata, a Europljane pozicionira prema užicima i hedonizmu te se ona može uzeti kao duhovit prolog u razlike, koje su postale vrlo vidljive.

Neosporna je različitost dvaju kontinenata u povijesnom, civilizacijskom i kulturnom svjetonazoru, a i sadašnje političke realnosti pokazuju razlike. Ako je Amerika riješila pitanje svoje velike interne integracije, Europa je tek u procesu blaga integriranja, gdje i dalje dominira pitanje što je prije: proširenje ili produbljenje. Bushovo snažno isticanje američkog vodstva u novim antiterorističkim okolnostima i unipolarizam kao model novih međunarodnih odnosa teško se može prihvatiti u svim europskim sredinama, pogotovo kada su međunarodne okolnosti drukčije i kada nema više potrebe ni mogućnosti da se prijeti zastrašivačem izvana.

Ugledna Bertelsheimova zaklada u svojoj studiji transatlantskih odnosa identificirala je listu problema i strategijskih razlika koje odvajaju Bushovu administraciju od većine europskih članica Europske unije. To su:

— Transantlantska regija obilježena je nastankom ekonomske međuzavisnosti, na jednoj strani, i rivalitetom na globalnom tržištu u budućnosti.

— Zahvaljujući snazi domaćih tržišta Amerikanci i Europljani u velikoj mjeri utječu na međunarodnu trgovinu, ali u slučaju bilateralnoga konflikta slabi kooperativna snaga u izgradnji međunarodnoga režima.

— Odnos socijalnih i ekonomskih prioriteta različit je u SAD od europskih država blagostanja, koje imaju temelje na većem broju javnih dobara. A kako Europljani još nisu uspjeli izbalansirati svoju trgovinsku snagu sa sigurnosnim pitanjima, oni su više zavisni o međunarodnoj trgovini za održavanje javnih dobara nego što je to slučaj sa SAD.

— SAD vide europske vojne resurse kao komplementarne svojim resursima i strategijskim ciljevima, dok Europljani teže autonomnosti koja bi poslije bila komplementarna NATO-ovim resursima. SAD žele proširiti NATO-ov djelokrug odgovornosti uz zadržavanje monocentričke liderske strukture, dok bi Europljani htjeli zadržati glavne sadržaje NATO-ovih odgovornosti, ali uz promjenu vodeće strukture.

— Struktura odnosa koju su SAD desetljećima favorizirale u odnosu na Europu zasnivala se na bilateralizmu koji je sada, kada jača politička integracija u EU, suprotan europskim interesima.

— Američka politika zagovara instrumentalni multilateralizam u međunarodnim organizacijama, dok Europljani traže dosljedni multilateralizam. Iz američke perspektive položaj SAD kao jedine super sile je prednost koja orijentira ponašanje drugih država prema SAD i jača američke zahtjeve za liderstvom u svjetskoj politici. Ta je struktura pak nepodobna za realizaciju europskih interesa.

Ova gotovo kataloška razrada različitih pozicija SAD i zemalja Europske unije pokazuje da nije riječ o prolaznim elementima razlika ili pak da su oni isključivo vezani uz sadašnje krizno stanje. Riječ je o novim transnacionalnim karakteristikama odnosa u kojima se uz opće ekonomske i socijalne razlike sve više u prvi plan stavljaju različita viđenja djelatnosti sile, moralnosti uporabe sile i poželjnosti njezine uporabe. Za razliku od Amerike, koja je još u velikoj mjeri pod dojmom 11. rujna i tragedije koja ju je pogodila, Europa se udaljava od uporabe sile. Umjesto takva djelovanja većina europskih država ustrajava na vladavini prava, transnacionalnom pregovaranju i širenju međunarodne suradnje.

Diplomacija bolja od rata

Iako sve europske zemlje ne prihvaćaju takvu politiku, prva je iznimka Velika Britanija, koja inače godinama bombardira Irak zajedno s američkim zračnim snagama, ipak je očito da većina članica EU daje prednost diplomaciji u pregovorima pred ratom i ratnim kažnjavanjem.

To se dijelom može vezati uz djelovanje socijalističkih i socijaldemokratskih vlada u nekim europskim državama, relativno mirnu razdoblju posthladnoratovskog europskog razvoja, ali svakako i pitanju uvjerenja da sadašnji proces europskog integriranja može na najbolji način udaljiti primjenu sile. Pažljivom i strpljivom politikom stalnih koraka ostvaruje se nova Europa, koja se sve više udaljava od modela Europe koja je prouzrokovala dva svjetska rata.

U sferi praktičnih političkih neslaganja skup različitih pristupa doveo je do otvorenog odvajanja američkog i europskog pristupa. To se konkretno može vidjeti u:

— američkom napuštanju dugih pregovora vođenih u UN o Konvenciji o zabrani biološkog oružja,

— prijetnji napuštanja konferencije o tzv. malom oružju,

— neizbježnu odbijanju ratifikacije ugovora o zabrani nuklearnih pokusa,

— američkom odbijanju ratifikacije ugovora o antipersonalnim minama,

— u američkoj politici na Bliskom istoku koja snažno podupire Sharonovu vladu i protivi se zadržavanju Arafata, dok EU podupire palestinske pozicije i Arafata.

Takvo djelovanje jasno je pokazalo razlike između Bushove i Clintonove administracije, koju se danas optužuje da je bila odveć globalistički orijentirana na postizanje sporazuma sa svim državama, bez obzira na njihov politički profil. Jedan od pobornika takva antiglobalističkog i antiklintonovskog pristupa, Richard Perle, tvrdi da se s državama otpadnicama ne mogu sklapati normalni sporazumi i da je unilateralni pristup daleko bolji, te da sredstva upotrijebljena na taj način te međunarodne otpadnice ili nepoćudne zemlje daleko bolje razumiju.

To je mišljenje još preciznije elaborirala Bushova savjetnica za nacionalnu sigurnost, Condoleza Rice, koja je optužila Clintonovu administraciju da je shvaćala vanjsku politiku kao socijalni rad. Time se izravno kritiziraju Clintonove misije u Jugoslaviji, na Haitiju, Somaliji i nekim drugim afričkim zemljama. U stalnom sukobu Wilsonovskih idealističkih koncepcija i krutog realizma, Rice je pisala da je suvišan taj Wilsonovski mit u američkoj politici i da ona mora »polaziti od čvrstih nacionalnih interesa a ne od interesa neke iluzorne međunarodne zajednice«.

Unipolarno ili multilateralno

U tom procijepu između unipolarnoga pristupa, utemeljena na velikoj američkoj sili i dominaciji, te europskog uvjerenja da je multilateralizam zasnovan na međunarodnim institucijama put miru, razdvajaju se pogledi atlantskih saveznika.

Za razliku od onih političkih analitičara i djelatnika, koji se zalažu za međunarodnu suradnju i prebacivanje sve više odgovornosti na međunarodne institucije kako bi se preko njih osiguravao mir i prosperitet, Bushova administracija favorizira unilateralizam i upotrebu sile kako bi se zaštitili američki interesi. U najužem okruženju predsjednika nalaze se osobe (Wolfowitz, Cheney, Rumsfeld) koje Condoleza Rice naziva »globalistima koji traže kontrolu i dominaciju međunarodnog sustava«.

Tomu se mogu prilagoditi i svi oni zagovornici novog američkog imperija koji ne djeluju u okvirima neke ravnoteže snage, jer nje više nema i ne može biti stvorena. U takvoj situaciji, gdje se jedna zemlja može pojaviti kao hegemon, upravo ona ima zadaću izgraditi strukturu koja će onemogućiti prijetnje hegemonu, ali i drugim državama. Ili, kako to već godinama piše prof. Krauthammer, svijet će biti daleko sigurniji ako u njemu bude djelovao samo jedan hegemon i ako taj hegemon bude samostalno rješavao pitanja mira i sigurnosti.

Snažno izražena želja za unipolarnim vodstvom i definiranjem politike na vlastitim nacionalnim interesima potaknuta je traumom od 11. rujna, a terorizam se u Americi vidi najvećom prijetnjom međunarodnoj sigurnosti i poretku. Za Europljane je pak terorizam tek jedna od opasnosti zajedno s neriješenim regionalnim konfliktima, siromaštvom, glađu, bolestima i klimatskim promjenama.

Iz takvih različitih optika vidljivo je da u sadašnjoj fazi transatlantskih odnosa nije riječ samo o drukčijim pristupima terorizmu ili Iraku, nego o koncepcijama koje se udaljavaju i razdvajaju glede temeljnih pitanja zajedništva. Europske zemlje, odnosno jedan njihov dio, htjele bi biti tretirane kao saveznici u multilateralnom svijetu s točno naznačenim ulogama međunarodnih institucija što, posve razumljivo, isključuje posebnu ulogu nekoga unipolarnog lidera, hegemona ili hiperdržavu. Američki pragmatizam sučeljava se sve više s europskim multipolarnim pristupom, što se posebice može vidjeti na pitanjima globalnog otopljavanja, ljudskih prava i nove Bushove doktrine.

Zanemarivanje ekologije

Globalno otopljavanje i održivi razvoj trebali su u Protokolu iz Kyota dobiti snažnu potporu. Protokolom se predviđa da do 2012. većina država smanji svoje emisije plinova za 5,2 posto u odnosu na 1990. godinu. Kao potrošač koji emitira oko 25 posto globalnih emisija CO2 Sjedinjene su Države trebale smanjiti emisije za 7 posto. No, već u ožujku 2001. Bushova administracija izjavila je da neće ratificirati Protokol, da bi to Sjedinjene Države stajalo oko 400 milijardi dolara uz gubitak oko 4,9 milijuna radnih mjesta.

Prigovarajući da se vodi računa o najrazvijenijim zemljama, a da se u obzir ne uzimaju države poput Kine i Indije, Bushova administracija ponudila je rješenje kojim se domaćim zagađivačima u SAD nude smanjenja privatnih pristojbi, ukoliko dobrovoljno smanje emisije. Time bi SAD došle do 4,5 posto smanjenja emitiranja plinova i ušle bi u proces postupna uvođenja čišćih tehnologija.

Za razliku od SAD, svih petnaest članica EU ratificiralo je Protokol iz Kyota i njihov je cilj dosegnuti 8 posto smanjenja emisije plinova. Razočarane američkim ponašanjem, mnoge su europske zemlje isticale da takvom politikom SAD ne samo da ne sudjeluju u ukupnim nastojanjima za stvaranjem čišće okoline nego smatraju da će američke kompanije, koje se ne pridržavaju tih pravila, imati niže cijene svojih proizvoda.

Pozivi Europljana upućeni Bushovoj administraciji, u kojima se isticalo da ni jedna država nije osamljeni otok, nisu imali odjeka, što je i konferencija o održivom razvoju u Južnoafričkoj Republici 2002. godine pokazala na najbolji način. U pitanjima konverzije obnovljivih izvora energije, planiranja obitelji, subsidiranja farmera i proizvođača u zemljama u razvoju, prijedlozi Europljana nisu bili prihvaćeni od bloka zemalja u kojem su dominirale SAD zajedno s Japanom i Saudijskom Arabijom.

Amerikanci su jednakiji?

Druga velika razdjelnica pokazala se prilikom stvaranja Međunarodnoga kaznenog suda. Rimski statut dosad je potpisalo oko 140 država i Sud je stupio na snagu 1. srpnja 2002. sa zadaćom da kažnjava individualne osobe za genocid, ratne zločine, kršenje ljudskih prava i zločin agresije. Među glavnim akterima, koji su uložili najviše napora za izradu Statuta i njegovo prihvaćanje, bile su zemlje članice EU — Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Nizozemska, Španjolska, Danska i Švedska. Sve te države zagovaraju nezavisnost Suda od Vijeća sigurnosti UN kako bi se izbjeglo veto velikih sila i traže postavljanje nezavisnoga tužitelja.

Predsjednik Clinton potpisao je Rimski ugovor o stvaranju Suda 1998, upozoravajući da SAD imaju primjedbe na moguće zloporabe kojima bi se pokušalo kažnjavati američke dužnosnike i, istodobno, da se SAD protive nekim aspektima djelovanja Suda koje bi mogle zadirati u suverenost SAD i vlastitu jurisdikciju. No, nakon potpisa Ugovora Clintonova administracija glasala je protiv Statuta Suda, zajedno s Kinom, Irakom, Libijom, Jemenom, Katarom i Izraelom.

Bushova administracija po dolasku na vlast odmah je povukla potpis s Rimskog ugovora, tvrdeći da je odredbe Statuta ne obvezuju ni na koji način. U SAD se razvila snažna kampanja protiv Međunarodnog suda, uz odluku da se Sud financijski ne pomaže, da se ne vode nikakvi pregovori o eventualnim promjenama Statuta i da se uopće ne surađuje sa Sudom.

Europska vizija

Osvrćući se na još jedan spor u odnosima transatlantskih saveznika, Kagan je pisao kako Europljani zajedno s mnogo malo utjecajnih i malo značajnih država pokušavaju nametnuti svoju viziju međunarodne civilizacije s mrežom međunarodnog prava i međunarodnih institucija koje bi se nadvile nad autoritet pojedine suverene države. Stvaranje takva svijeta podsjeća na Europsku uniju, pisao je Kagan, »gdje su pravila i pravo važniji od vojne sile«. Iz toga je slijedio zaključak kako je razumljivo da Europljani nisu sretni zbog »vojno dominantnih SAD, koje postavljaju sebe iznad i izvan njihova novog međunarodnog sustava i prije nego što je on stvoren«.

Kaganovo obrazloženje američke pozicije svodilo se na tezu da Amerika kao jedina supersila često mora upotrijebiti svoje vojne snage kako bi rješavala regionalne i globalne probleme. Djelujući u prijašnjim sukobima, kao i u novoj borbi protiv terorizma, SAD ne mogu dopustiti da njezini građani budu meta za istraživanje ratnih zločina ili eventualno da budu kažnjeni.

Tvrdeći da Sjedinjene Države nisu spremne ići na neki kompromis, Kagan je pisao kako Europljani moraju odlučiti kakvu vrstu međunarodnoga poretka žele. Izjašnjavaju li se za poredak u kojem djeluje snažan, »pouzdan i benevolentan hegemon« ili se odlučuju za svjetski poredak koji bi bio utemeljen na međunarodnom pravu i na međunarodnim institucijama koje počivaju na dobroj volji međunarodne zajednice.

Suočeni s kritikama, u Washingtonu su ipak odlučili postići stanovit kompromis glede Suda. Pokrenuta je velika akcija da se potpišu bilateralni ugovori s potpisnicama Rimskog ugovora o izuzeću američkih vojnika i diplomata iz jurisdikcije Suda. Očekuje se da bi takvi bilateralni ugovori bili potpisani sa oko 190 država.

Njemačka, Švedska i Nizozemska izjavile su da neće potpisati takve bilateralne ugovore i da se takvim potezom već na početku umanjuje vrijednost Suda. Jer, očito je da se nakon američke želje za izuzećem svojih djelatnika otvara put i nekim drugim državama da se ponašaju na sličan način.

Bushova doktrina

Treće veliko područje, koje razdvaja dio saveznika od Amerike, jest Bushova doktrina, tj. američka vanjska i sigurnosna politika. Prva najava doktrine bila je izložena u govoru Predsjednika na West Pointu u lipnju 2002, kada je bilo rečeno da Amerika neće vjerovati tiranima koji potpisuju ugovore o neširenju oružja, a zatim krše te ugovore. Protiv te prijetnje Amerika je spremna upotrijebiti svu svoju moć.

Tri nova osnovna elementa Bushove strategije vidljiva su u:

— činjenici da su strategije iz vremena hladnog rata — suzbijanje i zastrašivanje — zamijenjene novim osnovnim strategijskim principom — preventivnim ratom,

— doktrina stalnog zadržavanja pozicija supersile traži znatno povećanje vojne potrošnje i aktivnu globalnu vanjsku politiku,

— pozivanje na pravo samoobrane u drugi plan stavlja sve ugovore o nadzoru oružja i neširenju, jer je čitav koncept postavljen na pretpostavci da SAD moraju udariti protiv bilo koje opasnosti prije nego što je ona pokrenuta.

Bushova doktrina kombinacija je političkih, ekonomskih i vojnih novih zahtjeva, a uz naznaku sile i utjecaja jasno se stavlja zadaća širenje kruga demokratskih režima postavljenih na temeljima slobodnog tržišta.

U fazi kada je očito da se administracija odlučila za unipolarno vodstvo smatra se da treba djelovati preventivno i brzo, nepoćudne režime u državama otpadnicama, koji podupiru terorizam, treba smijeniti uz promociju liberalno-demokratskih principa.

Dio američkih analitičara, posebno iz redova Bushovih pristalica, ponosno je napisao da Bushova doktrina nema nikakve veze s Clintonovim multilateralizmom i da predsjednik neće apelirati na Ujedinjene narode, zahtijevati nadzor oružja ili gajiti neku nadu u miran proces. To isto tako nije ni doktrina utemeljena na balkanskoj sili, što je pokušavao ostvariti Bush stariji. Nova dotkrina zapravo je potvrda da trajni mir i sigurnost mogu biti izboreni i očuvani samo putem kombinacije američke sile i američkih političkih principa.

Najradikalniji pomak Bushova doktrina učinila je u pravcu preventivnog udara, gdje se omogućava da se američka sila upotrijebi protiv stanovite prijetnje ili čak da se spriječi nastajanje neke prijetnje. Istodobno je jasno naznačeno da će SAD tražiti pomoć međunarodne zajednice »ali da neće oklijevati djelovati same«.

Zanimljivo je da je okvir za ovakvu doktrinu bio stvoren još u doba djelovanja predsjednika Busha starijeg. Autor koncepta bio je Paul Wolfowitz, koji je tada najavljivao da će SAD djelovati preventivno protiv svakoga tko ugrožava američke interese ili interese američkih saveznika i prijatelja. To se isto tako odnosilo i na onoga, ili one, koji bi mogli ozbiljno poremetiti međunarodne odnose. Zemlja koja je tada (1992) ulazila u svoju novu ulogu jedine i dominirajuće supersile s nacrtom dokumenta te vrste najavljivala je, kako je to pisao »New York Times«, »jasno odbacivanje dosadašnjeg kolektivnog internacionalizma«.

Međutim, 1992. taj koncept pojavio se ipak prerano. Rušenje socijalizma i kraj druge supersile — Sovjetskog Saveza — stvarali su uvjerenje da će Amerika ipak moći odahnuti od velike vojne i političke utrke. Stoga je i nacrt koncepta koji je tek bio najavljen odmah napadnut od republikanaca i demokrata i nije se nikada pojavio u službenoj verziji do kraja mandata Busha starijeg.

Američki primat

No, nakon tragičnih događaja od 11. rujna i nastojanja da se cijela zemlja mobilizira u jedinstvenom postavljanju, Bushova doktrina uspjela je povezati različite politike i strategijske poteze u borbi protiv terorizma. Najavljujući bespoštednu borbu protiv terorizma i osovine zla Bushova je doktrina u Americi naišla na relativno blag otpor i kritike. Iznoseći jasno i svoju želju za američkim primatom u svjetskoj politici i volju da se tako djeluje, Bushova grand strategy svakako je nešto sasvim drugo od kooperativne sigurnosti koju zagovaraju Europljani.

Dolazak Georgea Busha mlađeg na predsjednički položaj nije dočekan s oduševljenjem u većini europskih prijestolnica i njegovi konkretni potezi samo su produbili jaz koji sve više dijeli europsku politiku od američke. Izrazito unipolaristički ton Bushove doktrine, želja da se spriječi bilo koju drugu zemlju ili skup zemalja da zauzme pozicije drukčije od američkih, te snaga imperija koji se razvija i grana, nešto su što se ne uklapa u europske poglede na suvremene međunarodne odnose.

S druge strane, zaokupljeni vlastitim proširenjem i produbljenjem procesa integracije, Europljani ipak moraju priznati neospornu američku vojnu nadmoć. Dostatno je spomenuti da od 800 milijardi dolara godišnje, koliko se troši na obranu u čitavom svijetu, na Ameriku otpada gotovo 48 posto ili 380 milijardi dolara. A u konfrontaciji s Irakom i nakon nje može se samo očekivati dalji porast američkih vojnih izdataka.

Tri scenarija budućnosti

Nesporazum, kriza ili sukob koncepcija mogu biti samo dio naziva koji će se upotrijebiti kao oznaka sadašnjega stanja odnosa između transatlantskih saveznika. U novom rasporedu sadašnjih međunarodnih silnica očito je da transatlantski odnosi stoje daleko od one stabilizirane i disciplinirane slike iz vremena koncentracije sile i blokovskoga modela međunarodnih odnosa.

Bez obzira u kojoj će se mjeri ti odnosi i dalje polarizirati oko razlika i koje će se zemlje u Europi kako opredijeliti, već sada bi se moglo pokušati izgraditi okvire scenarija mogućeg razvoja. Polazeći od dosadašnjih iskustava kao i interesa svaki od ova tri scenarija može biti promatran samostalno kao moguća vizura za nove transatlantske odnose, ali jednim dijelom i za novu ukupnost odnosa na vrhu svjetske politke.

Scenarij izdvajanja polazi od sadašnje situacije u kojoj su Francuska i Njemačka stale na jednu stranu, smatrajući da vojnu silu protiv Iraka (još) ne treba primijeniti, što je izazvalo snažne američke kritike.

U objema zemljama javno mišljenje pokazuje odlučno protivljenje uporabi sile i ratu, i to se može uzeti kao zajednički nazivnik koji korespondira s ponašanjem tih vlada.

U slučaju Francuske jasno je da se uz protivljenje ratu pojavljuju i sve one druge nacionalne specifičnosti koje su uvijek tražile posebno mjesto za Francusku, koristeći se svakom prilikom da se istakne njezina uloga u Europi i po mogućnosti da se posebno naglasi vrijednost njezine tradicije i njezine sadašnje mogućnosti vodstva. Ponašanje Bushove administracije pružilo je upravo u Francuskoj najviše prilike da se okupe različite nacionalne snage i da se suprotstave hiperdržavi i njezinu konceptu upotrebe sile. Pri tome nisu na posljednjem mjestu ni veliki poslovi koje je Francuska radila s Irakom, strahovi da će SAD prigrabiti kontrolu velikih naftonosnih izvora i, na kraju, da su poslovi eventualne obnove u Iraku zasad ponuđeni jedino američkim tvrtkama.

Za njemačku crveno-zelenu koaliciju, koja je pobijedila na izborima igrajući na kartu protiv rata, kriza se, također, promatra u širem kontekstu novog američkog ponašanja i olake upotrebe sile. Njemačko javno mišljenje bilo je u šoku nakon događaja 11. rujna, ali se ipak smatra da je velika vojna sila pokrenuta protiv Iraka predimenzionirana i da može voditi opasnim posljedicama. Njemačka uloga u novoj Europi, koja se može ostvariti samo u sprezi s Francuskom, kao i stajalište njemačkih političkih lidera rođenih u poslijeratnoj Njemačkoj, koji ne robuju nikakvim predrasudama: antiamerikanizma ili pak prevelikog proamerikanizma, stavljaju sada Njemačku kao snažnog saveznika Francuske, izazivajući samim tim veliki gnjev Washingtona.

Američke prijetnje već govore da će vojnici koji su otišli s njemačkog teritorija u Irak nakon završene operacije biti stacionirani u južnoj Poljskoj, Bugarskoj i Rumunjskoj, gdje su troškovi niži a strategijsko značenje veće. Iako se to može uzeti tek kao dio stanovitih prijetnji, već i to pokazuje stupanj američkoga nezadovoljstva njemačkom politikom, koja je Washington posve sigurno više iznenadila nego francusko protivljenje američkoj politici.

Svi francuski i njemački argumenti, koji govore o opasnostima novoga terorizma, otvaranju velike fronte, posljedicama koje mogu biti nesagledive, nastoje se u dijelu analitičara SAD tumačiti kao egoistički pogled saveznika koji više nisu zahvalni za sve ono što je Amerika za njih učinila i koji zbog svojih uskih interesa ne žele vidjeti potrebu američkog, ali i savezničkog zajedničkog djelovanja.

Ruska veza

Scenariju koji računa na francusko-njemačko izdvajanje iz transatlantskoga solidarnog savezništva može se pribrojiti i Rusija. Ta je zemlja od prvih najava američkog unipolarnog vodstva javno isticala da se suprotstavlja tom konceptu primata i da se u situaciji kada je prestala njezina uloga supersile zalaže za multilateralnost međunarodnih odnosa, bez američke dominacije. U doba Jeljcina bilo je manje prilika da se demonstrira takva multilateralna politika Rusije, no dolaskom Putina stvari su se promijenile. Iako svjestan da Rusija mora izaći iz euroazijskoga geostrategijskog okvira i priključiti se modernom, dakle euroatlantskom pravcu, Putin je nastojao održati i razviti i nekadašnje odnose, vjerujući u potrebu njihova održavanja.

Ruske gospodarske i vojne veze s Irakom traju desetljećima i nikakvi američki pokušaji pružanja jamstava i obećanja ne mogu spriječiti ruski osjećaj da će Amerika nakon Afganistana, i sada Iraka, ući sve dublje u središnju Aziju. Postavljajući se protiv uporabe sile bez odobrenja UN, Rusija istodobno napada i unipolarno vodstvo i unilateralnu akciju. Njezina je pozicija posebno karakterizirana pravom veta u Vijeću sigurnosti, no to ipak politički ne bi toliko vrijedilo da tu nije i zajedničko političko profiliranje stajališta s Francuskom i Njemačkom. U savezu s dvjema vodećim zemljama EU, rusko protivljenje američkoj politici dobiva na vrijednosti.

Scenarij izdvajanja jasno pokazuje stajališta i interese protagonista koji će možda, ako se procijep nastavi, biti u stanju na svoju stranu privući i neku manju europsku zemlju. Odlučnost europskoga javnog mišljenja protiv rata primjetna je od Portugala pa do Finske, što bi moglo naći mjesta u nekim novim izjašnjavanjima koja bi povećala redove njemačko-francusko-ruske trilaterale.

No, ako bi se išlo u dalju elaboraciju scenarija, posebno uz faktor vremena, ipak se ne smije zaboraviti na konkretne elemente koji još čvrsto povezuju sve ove zemlje sa SAD, zatim pitanje djelovanja unutarnjih oporbenih političkih snaga (Njemačka) i, na kraju, stvarne mogućnosti Putina da baš ide tako daleko protiv Amerike.

Stara Europa — nova Europa

Drugi scenarij mogao bi se nazvati okupljanjem anglofonskih snaga oko Amerike. Pokušaj podjele u Europi prvi je učinio Rumsfeld najavom da postoji tzv. stara Europa (Francuska i Njemačka) i tzv. nova Europa: osam zemalja članica NATO-a i poslije deset iz Vilniuske skupine.

Tragom te podjele dio američkih analitičara već sada tvrdi da se u Europi profiliraju neki novi krugovi okupljanja. U takvoj slici, gledano iz Amerike, vidi se da postoji snažna europska jezgra koja se okuplja oko lidera stare Europe i u njoj se, uz Francusku i Njemačku, nalaze zemlje Beneluksa i Austrija. To će biti ekonomski najsnažnija skupina u središtu Europe, čvrsto postavljena u znaku njemačko-francuske politike i nastojanja za provođenjem integracije, u kojoj će ipak nedostajati neka snažna vodeća politička sila.

U drugom europskom krugu naći će se sve ostale članice EU, koje će zapravo tvoriti neku vrstu zone slobodne trgovine, a manje će sličiti nekim federacijskim modelima. Istodobno će i mogućnosti provođenja promjena u domaćoj sferi u toj skupini biti manje pa će i njihov ukupan prinos europskom integriranju zaostajati za vodećom jezgrom.

U trećem će se krugu naći sve ostale europske zemlje članice Vijeća Europe, koje će kao institucije biti neka vrsta krovne organizacije za paneuropsko okupljanje. Sa svojim konkretnim zadaćama sprečavanja izbijanja graničnih sporova, zaštitom manjina i borbom za slobodu tiska, Vijeće Europe bit će najširi okvir za unošenje demokratskih ideja i njihovo širenje, posebice prema zemljama Istočne Europe.

U pogledu euroatlantskog zajedništva, tj. prihvaćanja vodeće američke uloge i odobravanja unipolarnog američkog djelovanja, stvari bi svakako bile drukčije. U prvoj jezgri, gdje bi se našle zemlje tijesno povezane raznim nitima, pretpostavlja se da bi i zagovaranje europskih vrijednosti bilo najsnažnije, te da bi otuda mogla doći i najveća suprotstavljanja američkoj hegemoniji. U drugom europskom krugu američka bi politika mogla računati na prijateljski naklonjene vlade, koje bi u teškoj situaciji izbora ipak pružile potporu Americi prije nego snažnoj europskoj jezgri. To se posebice odnosi na istočnoeuropske zemlje, koje i inače još smatraju da raspad socijalističkog sustava mogu zahvaliti ponajprije Americi, da ih je ona svojim postojanjem i modelom života nadahnula, a istodobno da upravo Amerika jamči da se Istočna Europa neće naći stiješnjena između njemačkih i ruskih interesa.

Anglosfera

Sjedinjene Države, odnosno Bushova administracija, nisu uspjele u Europi, posebice ne u njemačkih i francuskih čelnika, dobiti potporu za svoju grand strategy. Latinska Amerika, unatoč Bushovim nastojanjima, sasvim je pasivna u pružanju simpatija ili potpore Americi i jedino što je ostalo trajno uz SAD to je anglosfera. U njoj se jasno ocrtava savezništvo Velike Britanije, Australije i Novog Zelanda sa SAD, a sve te zemlje uputile su svoje snage u smjeru Iraka i spremne su ići u rat zajedno s Amerikom.

Koliko god bi anglosfera mogla imati utemeljenje i u budućnosti, ipak bi bilo teško pretpostaviti da bi se Bushova, ili neka druga administracija, zadovoljila takvim ograničavanjem svojih dosega. Brojne transatlantske veze, kao i mogućnosti američkog djelovanja globalnog su karaktera, te se anglosfera uzima samo kao snažna jezgra potpore Americi, a ne kao model koji bi trebalo graditi po cijenu napuštanja ostalih veza.

Stoga isti američki autori umjesto napuštanja Europe, odnosno Njemačke i Francuske, traže da se ojača američko političko i diplomatsko vodstvo u Europi, da se odlučno ide protiv razvijanja europskih obrambenih snaga, koje se ocjenjuju štetnima za euroatlantske odnose, i da se pruži najveća moguća potpora Blairu, jer Velika Britanija može okupiti snage nove Europe.

Pod uvjetom da se obavi ta velika atlantska konvergencija, anglosfera može biti marginalna u odnosu na ukupne vrijednosti potencijalnih saveznika u Europi.

Treći scenarij euroatlantskih odnosa izrazito realističke konotacije može imati jednostavnu oznaku: come back. Polazeći od povijesti euroatlantskih veza, njihove duge utemeljenosti, razgranatosti i sveobuhvatnosti moguće je zamisliti kompromisni model u kojem će i Amerika i Europljani pokušati smanjiti napetosti i vratiti se savezništvu. Ni europska obrambena i sigurnosna politika, ni Bushova doktrina, niti pak ostali aspekti unilateralnog američkog ponašanja možda neće moći biti toliko snažni da ponište prošlost i negiraju sadašnjost euroatlantskih veza i odnosa.

Zajednički interesi

Ako se često tvrdi da su Amerikanci orijentirani strategijski i da su sustavni, a Europljani da su okrenuti povijesnim iskustvima i multilateralizmu, ipak ne treba nikako zaboraviti zajedničke interese i veze koje se razvijaju u euroatlantskom krugu više od pedeset godina. One danas tvore snažnu branu svakom brzopletom slabljenju uzajamnih odnosa.

EU i SAD daju 10,9 posto svjetskog stanovništva, a njihov GDP iznosi 36,2 posto svjetskog GDP-a; 85 posto globalnoga protoka kapitala odvija se između SAD i EU; 60 posto američkih stranih investicija ide u zemlje EU, američke godišnje investicije veće su u Nizozemskoj nego u Kini. Svakodnevna razmjena roba, usluga i investicija između EU i SAD prelazi 1,2 milijarde dolara, oko 7 milijuna Amerikanaca radi u europskim tvrtkama, a 3 milijuna Europljana radi u američkim trvtkama. A ako se promet između dvaju dijelova euroatlantske zajednice promatra u relacijama s prošlim vremenima, moguće je vidjeti da svake godine deset milijuna Europljana putuje u SAD, a osam milijuna Amerikanaca u Europu, dok je šezdesetih godina ta brojka iznosila po pola milijuna na svakoj strani. Umjesto osamdeset simultanih telefonskih razgovora sedamdesetih godina, danas se može obaviti više od milijun transatlantskih telefonskih razgovora, a svakoga dana pola milijuna putnika u oba smjera prelazi Atlantik, više od 1,4 milijarde e-mailova i 1,5 milijarda dolara.

Suočeni s tim problemom u sadašnjoj fazi euroatlantski odnosi dobivaju ipak drukčije svjetlo. Možda bi se stoga bilo dobro složiti s iskusnim Henryjem Kissingerom, koji kaže da će upravo u posthladnoratovskom vremenu euroatlantske demokracije pokazati snagu i vrijednost u mjeri u kojoj uspiju oživjeti svoje odnose i suprotstaviti se izazovima izvana.

Očito je da je sada na dnevnom redu nova euroatlantska faza i da u uvjetima velikih promjena u savezu, a i izvan njega, najrazvijenije zemlje svijeta moraju pokazati svoje sposobnosti i umijeće sređivanja svojih odnosa, od čega, naravno, korist neće imati samo SAD i EU, nego i sve ostale zemlje.

Radovan Vukadinović