Ugodni glazbeni susreti

Gledajući u cjelini, nastup Luksemburškog filharmonijskog orkestra unio je nešto živosti, prave koncertne atmosfere i dobrih vibracija u poprilično posivjeli zagrebački glazbeni život. Zasluga je to ponajprije iskazane kulture skupnoga muziciranja, koja je krasila sve izvedbe s programa

Koncertni ciklus Piano fortissimo predstavio je 22. travnja Martinu Filjak s programom skladbi Ludwiga van Beethovena (Bagatelle, op. 126), Sergeja Prokofjeva (Četvrta sonata, op. 29) i Sergeja Rahmanjinova (Moments musicaux, op. 16). Stekavši diplomu zagrebačke Muzičke akademije (razred V. Krpana) i bečkog Konzervatorija (razred L. Brumberga), mlada je pijanistica nastavila usavršavanje u inozemstvu, gdje i sada boravi.

Relativno dulje izbivanje Martine Filjak iz Zagreba trebalo je stoga potaknuti življe zanimanje za njezin nastup, koji se, na stanoviti način, može smatrati pokazateljem do danas dosegnuta stupnja njezina pijanističkog razvoja. Izbalansirani program standarda pijanističke literature 19. i 20. stoljeća potvrđuje opravdanost takva zaključka. U okvirima rezultata koje posljednjih godina pokazuju studenti glasovirskog odjela zagrebačke Akademije, Martina Filjak sigurno je pijanistica izvan standarda. Njezina tehnička spremnost vrlo je solidna, a koncentracija usmjerena i pod kontrolom, pa je program zagrebačkoga recitala pokazao mnoge dobre strane jednog ozbiljno pripremljenog pijanističkog nastupa.

Forsiranje dopadljivog

U izvođenju Martine Filjak posebno su dojmljivi bili pojedini Rahmanjinovljevi Muzički trenuci (osobito četvrti, s oznakom tempa Presto), u kojima je zbog karaktera glazbe ponajmanje smetala ostvarena kvaliteta zvuka, s mnogo snage i oštrine, a s premalo dubine i punoće. Martini Filjak ne može se zanijekati sposobnost dinamičkog nijansiranja u velikoj amplitudi, no unutar te amplitude sama kvaliteta tona za nju i nadalje ostaje prostorom za dorađivanje. Pijanizam Martine Filjak (pogotovo se to odnosi na Beethovenove Bagatele, a djelomice i na Prokofjevljevu sonatu) nije se u svim detaljima pokazao dostatno uvjerljivim. Dobivao se dojam da težište njezina pijanističkog pristupa nije u izvođenoj glazbi, nego u traganju za efektima koji će njezinu osobnost interpretkinje staviti u prvi plan.

Opći je dojam bio forsiranje dopadljivoga, pa su se interpretacije Martine Filjak vrtjele u krugu istovjetna površnog tumačenja u maniri pretjerane osjećajnosti (posebice u Beethovenovim Bagatelama), koja je, osim svega, djelovala i neiskreno. No Martina Filjak u svojim nježnim godinama ima još dovoljno vremena pred sobom da smisao vlastitog bavljenja glasovirom nađe u glazbi samoj, te da se od afektacije okrene kreaciji. S obzirom na mnoge kvalitete koje posjeduje (dobre tehničke predispozicije, sposobnost koncentracije, muzikalnost), takav je zaokret u njezinu pijanizmu sigurno moguć i treba joj ga od srca poželjeti.

Vrh europske reproduktive

Pretplatnicima ciklusa Lisinski subotom ugodan je glazbeni susret omogućilo gostovanje Velikog simfonijskog orkestra RTL-a, koji danas nosi ime Orchestre philharmonique du Luxembourg i ponosi se međunarodnom reputacijom sastava što u svojoj kategoriji pripada vrhu europske glazbene reproduktive. Luksemburški filharmonijski orkestar održao je koncert u Zagrebu 26. travnja, nastupivši pod ravnanjem Bramwella Toveya i sa solistom, pijanistom Rudolfom Buchbinderom. Za zagrebačke koncertne posjetitelje s dugim stažom susret s luksemburškim orkestrom značio je i susret sa sjajnom američkom timpanisticom Bonnie Beach, koja je potkraj šezdesetih nekoliko godina djelovala kao timpanistica ondašnjega simfonijskog orkestra Radija Zagreb. Tada je njezino muziciranje toliko oduševilo Borisa Papandopula, da je za nju napisao koncert za timpane i orekstar (jedno do rijetkih koncertantnih djela za timpane uopće), što ga je i praizvela 1969. s tadašnjim matičnim orkestrom.

Bonnie Beach uskoro se preselila u Luxembourg, ali za svih tih godina Zagrepčani je nisu zaboravili. Na ovom koncertu, u izvođenju Čajkovskijeve Pete simfonije, nije bilo teško u već vremešnoj, no i nadalje jednako energičnoj i temperamentnoj gospođi za timpanima, prepoznati Monnie Beach iz sjajnih dana zagrebačkoga simfonijskog radijskog orkestra šezdesetih godina. Gledajući u cjelini, nastup Luksemburškog filharmonijskog orkestra unio je nešto živosti, prave koncertne atmosfere i dobrih vibracija u poprilično posivjeli zagrebački glazbeni život. Zasluga je to ponajprije iskazane kulture skupnoga muziciranja, koja je krasila sve izvedbe s programa; uvertiru Weberoj operi Strijelac vilenjak, Beethovenov Treći koncert za glasovir i orkestar u c-molu, i Petu simfoniju Čajkovskog.

Silno djelotvorna gesta

Pod ravnanjem iskusnog Bramwella Toveya, dirigenta ne osobito spektakularne, ali silno djelotvorne geste, orkestar je mogao pokazati sve svoje adute: fino odnjegovanu kvalitetu zajedničkoga muziciranja (posebice stabilne jezgre gudačkoga korpusa) i fleksibilnost reakcija koje odaju visoki profesionalizam rada i održavanje dobre forme ansambla. Tonski najosjetljivijom pokazala se limena puhačka sekcija, no pokoji forsirani, nelijepi ton trombona lako će se zaboraviti u kontekstu visoke razine skladnosti muziciranja što ga je Luksemburški filharmonijski orkestar demonstrirao tijekom koncerta.

O izvedbi solista Rudolfa Buchbindera, starog znanca zagrebačke publike, valja tek reći da je on, kao i uvijek, bio na visini zahtjeva svoje pijanističke zadaće. Buchbinderovo tumačenje solističke dionice Beethovenova Trećeg koncerta zvučalo je upravo kao uzorna interpretacija, jednostavna, rutinirano suverena, tonski kultivurana s finim štihom onoga gospodski ležerna muziciranja koje odaje pijanista sa znanjem i stilom.