U slici živim – Tizian

U slici živim – Tizian

Osim brojnih pojedinačnih remek-djela na izložbi, izvanredan je doživljaj rekonstrukcija studiola Alfonsa d’Este. Između 1518. i 1524. Alfonso d’Este od Tiziana je naručio mitološke scene za njegov studiolo ili Camerino. Prvi put nakon što su 1621. slike iz Camerina prodane, na izložbi je rekonstruiran originalni postav, ključan za razumijevanje mitoloških scena Tiziana i Bellinija. Tizian je čak preslikao dio krajolika na Bellinijevoj slici kako bi ga uskladio s mitološkim krajem na svojoj slici

Strah od letenja i terorizma nije ugrozio broj posjetitelja londonskih izložbi. U određene dane izložbe i muzeji otvoreni su do deset navečer, kako bi zadovoljili one koji se tek nakon posla mogu prepustiti umjetnosti. Izložbu umjetnosti Azteka u Kraljevskoj umjetničkoj akademiji vidjelo je više od 465 000 posjetitelja. Posljednjeg dana, u petak 11. travnja, izložba je bila otvorena do ponoći, nakon čega je uslijedila sjajna svečanost aztečke glazbe i plesa. Bio je to najveći i najsveobuhvatniji prikaz kulture Azteka koji smo do sada mogli vidjeti u izvrsnom i dramatičnom postavu na nekoj izložbi. Sa oko 380 izložaka iz svjetskih zbirki, od kojih je većina prvi put prikazana u javnosti, ovo je jedna od najskupljih izložbi koje su postavljene u Kraljevskoj umjetničkoj akademiji. Od monumentalnih kipova do žrtvenika, maski od dragog kamenja i zlata, do kodeksa, oslikanih rukopisa i dragocjenih predmeta od perja rijetkih ptica, u ovom neobičnom svijetu ni jednoga trenutka ne možemo ostati ravnodušni pred čudesnim realizmom, karikaturalnim brutalnim i krvoločnim likovima, životinjama svedenim na ukrasni ornament, simboličnim prikazima čije značenje ne znamo, ali ga se pribojavamo. Ljudi moraju umrijeti kako bi bogovi preživjeli, poruka je ove umjetnosti. Kada je kršćanstvo ušlo u njihov svijet, Azteci Krista na križu prikazuju samo simbolima njegove muke i žrtve. Za one koji nisu uspjeli vidjeti tu važnu izložbu u Londonu, ostaje mogućnost posjeta Berlinu, gdje će biti izložena u Martin-Gropius-Bauu od 17. svibnja do 10. kolovoza, a nakon toga od 26. rujna do 11. siječnja 2004. u Museumsmeileu u Bonnu. Dosad je prodano trideset tisuća primjeraka impozantnog kataloga na engleskom, koji će biti preveden na njemački.

Ostajem u području skulpture i mitološke okrutnosti i odlazim u galeriju Tate Modern, gdje golemi ulazni prostor ispunja skulptura Marsyas Anisha Kapoora, jednog od najvažnijih suvremenih kipara. Marsija je satir iz grčke mitologije kojemu je Apolon, bog umjetnosti i svjetla, živome oderao kožu jer se usudio odsvirati skladbu na flauti bolje od Apolona. Kapoorova skulptura Marsije golema je plastična, krvavo-crvena membrana napeta na tri čelična obruča na različitim udaljenostima. Skulptura je poput Marsijine kože koja se pretvara u golemi glazbeni instrument, koja nas privlači u svoje duboko, grimizno središte, a istovremeno odbija nemogućnošću da je u cijelosti sagledamo, tjera nas da je obilazimo izvana, svjesni da se u unutrašnjosti događa nešto što se otima nadzoru maloga čovjeka. Kažem malog, jer se pred tim golemim Marsijom osjećamo poput sićušna bića koje se uzalud penje do te žrtve vlastite umjetnosti.

Sjaj, svjetlo, oštrina, Tizian

Nakon noćnog obilaska suvremenoga Marsije sutradan odlazim Nacionalnu galeriju, vidjeti jedan od najsnažnijih prizora renesanse — Tizianova Marsiju.

Koliko god poznavali Guljenje kože Marsije iz reprodukcija, ništa vas ne može pripremiti na susret s djelom koje je vrhunac Tizianova slikarskog i narativnog genija. Ta slika nad slikama ne poštuje pravila kompozicije, u njoj ne postoje prvi i drugi plan, gornji i donji dio slike, nema homogena pristupa, detalji su proizvoljno precizni, dovršeni ili impresionistički, tek naznačeni slobodnim potezom kista. Sloboda kojom Tizian nanosi boju na platno dotad je neviđena. U poodmaklim godinama veliki si majstor to može priuštiti. Potez je kista nasilan kao i tema koju slika. Slikar kao da nam kaže: »Ne približujte se ovom strašnom prizoru, gdje Apolon s preciznošću kirurga i zluradošću bogova dere kožu s Marsije obješena naglavačke!« Sliku moramo gledati s dostojne udaljenosti da bismo je vidjeli u cijelosti. Tada se nađemo oči u oči s Marsijom, u nelagodi skrećemo pogled, a pred nama je psić koji pohlepno pije Marsijinu krv. Uz Marsiju, Polaganje u grob, Smrt Akteona te Tarkvinije i Lukrecija slike su koje obilježavaju Tizianovo kasno slikarsko razdoblje. One su snažan finale Tizianove izložbe, u Nacionalnoj galeriji u Londonu, gdje je majstorov opus predstavljen sa četrdeset slika. Izložba Tiziana Vecellija, u Engleskoj poznata kao Titian, predstavlja majstora visoke renesanse kronološki, od ranih radova pod utjecajem učitelja Gentilea i Giovannija Bellinija i mladoga Giorgionea do slavnih kompozicija koje je slikao u dubokoj starosti. Rođen oko 1490. u mjestu Cadore u sjevernoj Italiji, umro je za vrijeme epidemije kuge u Veneciji 1576. Jedan od rijetkih umjetnika koji je od prvih uspješnih radova do današnjih dana neprekidno jednako cijenjen i utjecao na generacije umjetnika tijekom stoljeća diljem svijeta.

Svaka tema koje se prihvatio novi je izazov sadržajno, kompozicijski i tehnički. Likovi s portreta obraćaju nam se pogledom, gestom, svaki je atribut priča o karakteru osobe koju portretira. Luksuzne tkanine govore o bogatstvu, ali istovdobno su slikareva izlika za neponovljive igre tekstura, sjaja, svjetla i sjene, podatnosti i oštrine, za beskrajno ispitivanje mogućnosti slikanja uljenim bojama na različitim platnima.

Na jednom od ranijih ženskih portreta pod naslovom La Schiavona Tizian slika Dalmatinku u naizgled skromnoj odjeći, ali tkanina koja drži kosu protkana je zlatom, a haljina obojena skupim grimizom s podlogom od ultramarina naznaka je da je riječ o bogatoj dami. Osim portreta u neuobičajenoj pozi, slika je zamišljena kao rasprava o nadmoćnosti slikarstva nad skulpturom. Tizian je portretirao mladu ženu koja se lagano oslanja na mramorni parapet s reljefom na kojemu je uklesan njezin lik u profilu. Poput ponosne rimske matrone ona kao da se obraća gledatelju s porukom: »u slici živim, u mramoru sam samo sjena«.

Goli muškarci i žene

Kod svakog od Tizianovih portreta osjećamo s koliko je dubine proniknuo u psihologiju osobe koja mu je pozirala, bilo da je riječ o djetetu, raskošnoj ljepotici kao što je Flora ili o bogatu trgovcu umjetninama. Oni nisu ništa manje ljudski stvarni ili slikarski zanimljivi danas nego što su bili za života modela.

Osim brojnih pojedinačnih remek-djela na izložbi, izvanredan je doživljaj rekonstrukcija studiola Alfonsa d’Este. Između 1518. i 1524. Alfonso d’Este od Tiziana je naručio mitološke scene za njegov studiolo ili Camerino. Prvi put nakon što su 1621. slike iz Camerina prodane, na izložbi je rekonstruiran originalni postav, ključan za razumijevanje mitoloških scena Tiziana i Bellinija. Tizian je čak preslikao dio krajolika na Bellinijevoj slici kako bi ga uskladio s mitološkim krajem na svojoj slici. Kao i sve važne izložbe u Nacionalnoj galeriji u Londonu, tako je i ova popraćena izvanredno stručnim katalogom, koji uz tekstove raznih povjesničara umjetnosti uključuje i analizu najnovijim znanstvenim metodama, koja otkriva tehniku Tizianova načina slikanja.

Izložbu će nakon Londona udomiti Museo Nacional del Prado u Madridu od 9. lipnja do 1. rujna ove godine. Sponzor je izložbe banka Barclays, koja je omogućila i niz besplatnih popratnih kulturnih događanja s temom izložbe.

Nekoliko dana poslije spektakularno otvaranje Galerije Saatchi.

Pred galerijom hepening: goli muškarci i žene različite dobi i stasa polegli pred monumentalnim portalom galerije. Američki fotograf Spencer Tunick bilježi za budućnost dvjesto volontera koji poput mrtvaca leže na leđima poslagani u redove na pločniku i stubama. Srećom vrijeme je neobično toplo i sunčano za ovo doba godine. Oni su poslije pozvani na otvaranje među slavne i glamurozne osobe, ali pod uvjetom da ostanu goli kao na fotografiji. Šokantno? Ništa manje nego ono što nas dočekuje u prostorima nekadašnje luksuzne gradske vijećnice koju je Charles Saachi zakupio za izlaganje svoje zbirke suvremenih umjetnika.

Luksuzno opremljeni prostori obloženi hrastovinom s mramornim kaminima i štukaturama na stropovima nekada su bili svečane dvorane i uredi vijećnika, a sada su u goste primili izloške poput kita, krave, ovce i svinje u formalinu, ribe u akvariju, piramide od tisuća uginulih miševa i kugle od štakora. U tom je luksuzu i prljavi krevet uz još prljavije donje rublje i smeće Tracy Emin. Hirstova instalacija pod nasloom Tisuću godina glava je krave u kojoj se množe crvi, a uokolo zuje muhe čiji mahniti ples završava na električnom gubilištu za insekte, u katalogu piše da je to sirova parodija životnoga ciklusa ljudi, okrutna šala u mikrokozmu. Marc Quin odljev je svoje glave napunio vlastitom krvlju. Skulptura ovisi o tehnici, ako se isključi električna kontrola temperature, propada umjetničko djelo. Još jedan memento mori, kao što su i skulpture braće Jakea i Dinosa Chapmana i Rona Muecka. Poneka dosjetka, ali bez velika veselja instalacije su Sare Lucas. Braco Dimitrijević davno je prije mnogo smislenije uporabio krastavac u svojoj londonskoj instalaciji. Voštane figure američkih turista Duanea Hansona ne razlikuju se od onih u londonskom muzeju voštanih figura. Štafelajnoga je slikarstva malo. Retrospektiva Damiena Hirsta počinje njegovim slikama Na točkice zatim dinamičnim Slikama u vrtnji, koje se doimlju kao nedorečeni, »zaokružantni« Jackson Pollock.

Marcus Harvey portretirao je serijsku ubojicu djece Myru Hindley, umjesto kistom, otiscima dječjih dlanova, koji tvore zrnasti raster novinske fotografije. Ponovo: smrt, ubojstva, otjelovljenje zla. Chris Ofili slika Blaženu Djevicu Mariju klasičnom tehnikom ulja na platnu, ali ne može bez svetogrđa, jer su reljefne izbočine na slici balega slona. Aktovi Jenny Saville i slike Paule Rego ostaju u području štafelajnoga slikarstva i tipični su radovi umjetnica, samo što ih Saatchi uokvirio u raskošne okvire. Nigel Hurst, direktor Galerije Saatchi nije imao laku zadaću. Dok su radovi bili u staroj galeriji u Baundary Roadu, jednostavnom prostoru nekadašnje tvornice boja, nije bio problem instalirati izloške teške i po šest tona. U objektu koji je izgrađen dvadesetih godina prošloga stoljeća i nalazi se pod zaštitom trebalo je postaviti na prvi kat goleme akvarije i vitrine. No najveći tehnički pothvat bila je i daleko najzanimljivija instalacija na ovoj izložbi. To je čitava soba u instalaciji Richarda Wilsona pod naslovom 20: 50. Dvorana je do polovice ispunjena uporabljenim industrijskim uljem. Jedan po jedan posjetitelj doslovno ulazi u prostor željeznim mostićem i odjednom se nađete na granici odraza, strop je na podu, a vi ste u sredini. Miris je oštar, orijentacija čudna, sve je poremećeno, a ipak se nalazite u potpunom miru, zaustavljenom trenutku čudne perspektive kao da ste ušli u sliku nadrealista i uživate u elegantnom interijeru.

Nakon tog iskustva nije vam čudno što vas na točkice obojen automobil Mini Damiena Hirstova dočekuje na impozantnom stubištu vijećnice poput zaustavljena kadra iz pustolovnih filmova.

Ne bih se ja vratila!

Charles Saatchi stvorio je ovu zbirku odabirući mlade nepoznate umjetnike i od njih stvorio najpoznatije suvremene britanske umjetnike. No je li činjenica da je Saatchi nešto otkupio ujedno jamstvo vrhunske kvalitete? To će pokazati vrijeme, posebice sada kada se zbirka nalazi u muzejskim prostorima, na atraktivnom i mnogo dostupnijem mjestu nego bivša galerija. Zanimljivo je da je kao reakciju na Hirstovu retrospektivu galerija Stuckism International u Londonu izložila kita u formalinu pod naslovom Mrtvi kit nije umjetnost. Za razliku od kita koji je izložio Damien Hirst pod naslovom Fizička nemogućnost smrti u očima živog bića, kit je već od 1989. godine, dakle dvije godine prije nastanka Hirstova umjetničkog djela, izložen u izlogu električarske radnje gosp. Eddieja Saundersa, koji je sam ulovio kita u Floridi i od tada ga ponosno izlaže. Pitamo se koji je kit autentično umjetničko djelo?

Na kraju obilaska galerije zapitala sam direktora Nigela Hursta hoće li u ovom prostoru postavljati i gostujuće izložbe, na što mi je odgovorio da planiraju bogat izložbeni program, ali ne tako grandiozan kao što je program Tate Modern. »Naša je prednost što mi možemo mnogo slobodnije kupovati, a za razliku od Tate i prodavati, pa je dinamika aktivnosti sasvim drukčija«, zaključio je Nigel Hurst.

Razmišljajući što povezuje sve ove autore, osim dakako ukusa kolekcionara Charlesa Saatchija, za mene je činjenica da me ništa ne privlači da se pred pojedinim izloškom dulje zadržim, nemam posebne želje još jednom otići u ovu galeriju, za razliku od Kapoorove instalacije u Tate Modern, mračnih i okrutnih skulptura Azteka i Tizianovih slika u Nacionalnoj galeriji kojima bi se s istim uzbuđenjem nebrojeno puta vraćala.

Iz Londona Flora Turner-Vučetić