Tri oštre negativne ocjene u osam dana

Nije, čini se, dovoljno poznato da u nas živi i radi jedan veoma zločest jezikoslovac. Mora da je zaista jako zločest, inače ga ne bi u razmaku od samo osam dana napala dva tjednika i jedan dnevnik što izlaze u Hrvatskoj. Prvo ga je oštro napao Ivan Biondić u tjedniku Hrvatsko slovo od 18. travnja na gotovo cijeloj 10. stranici, onda ga u kraćem anonimnom napisu strogo kritizira tjednik Feral Tribune od 19. travnja (rubrika »Informbiro«, 8. stranica), i na koncu u dnevniku Jutarnji list od 26. travnja, u prilogu »Magazin«, oštro ga s visoka kori Miljenko Jergović na većem dijelu 62. i 63. stranice.

Gotovo da mi je neugodno priznati da sam upravo ja taj zločesti jezikoslovac, no s druge strane, ne mislim se braniti od iznesenih optužaba. Zapravo, jako bih se zabrinuo kada bi me Ivan Biondić ili netko u Feralu hvalio, bilo bi mi jasno da sam negdje gadno pogriješio. Malo drugačije stoje stvari s Jergovićem. On je talentiran književnik, no kako ja nisam tema za literarnu obradu, očito je da u tom smislu nema opasnosti. Kako se pak u pogledima i nazorima dijametralno razilazimo, zabrinuo bih se i kada bi mi Miljenko Jergović negdje laskao (što se, naravno, na sreću ne će dogoditi).

Nema sumnje da navedeni napisi ni po sadržaju ni po stilu ne zaslužuju ozbiljne odgovore svojim autorima, ali dobro je možda ipak neke činjenice objasniti čitateljima tih napisa kako ne bi bili u nedoumici ili kako ne bi čak povjerovali u neke neistine, netočnosti, izmišljotine i(li) nebuloze. Možda bi se trebalo obratiti mjestima gdje su ti napisi i bili objavljeni, ali to bi zahtijevalo prevelik nezasluženi trud, a osim toga, ne bih se valjda obraćao Feralu. Zato ću se ipak poslužiti ovom svojom rubrikom u Vijencu, iako ju time opterećujem bez pravoga opravdanja.

Biondić me napada zato što navodno zagovaram srbohrvaštinu i što zaista smatram da su Hrvati po normalnim kriterijima jedan od slavenskih a ne indoiranskih naroda. Što se tiče jezičnoga srbohrvatstva, mislim da nitko iole obaviješten ne će povjerovati u takvu optužbu, toga se ne moram bojati, borbu protiv književnojezičnoga srbohrvatstva započeo sam u mladim godinama prije ravno pol stoljeća i čini mi se da sam u tom pogledu nešto i postigao. Što se pak tiče hrvatskoga tobožnjeg iranstva, stvari su složenije.

Narodi se u praksi klasificiraju (da tako kažemo) prema jezicima kojima govore, a ne možda prema nazivima koje nose. Tako Francuze svatko ozbiljan smatra romanskim narodom, jer govore jednim romanskim jezikom, a ne germanskim narodom zato što se nazivaju Francuzima prema nekadanjim Francima, koji su bili germanski narod, to jest, govorili su jednim germanskim jezikom. Isto tako, Rusi i Bugari smatraju se slavenskim narodima, jer govore vlastitim slavenskim jezikom, a ne Germanima ili Turkijcima zato što su prvotni nositelji ruskoga imena bili Germani, a bugarskoga Turkijci (poput Turaka, Tatara i dr.).

Nitko pametan ne niječe da prvotni nositelji imena »Hrvati« nisu bili Slaveni, to jest, nisu govorili kakvim slavenskim jezikom. To, uostalom, vrijedi gotovo sigurno i za prvotne Srbe, možda i za Čehe, a da antički Makedonci nisu bili Slaveni, nitko i ne sumnja. Ipak sve navedene narode smatramo Slavenima jednostavno zato što govore jezicima koje posve ispravno smatramo slavenskima. S druge strane, posve je moguće da su prvotni nositelji imena Hrvati bili neki Iranci, to jest, govorili kojim iranskim jezikom. Ali to nije dokazano, bar za sada nije. Postoje doduše i ozbiljne sumnje — antička iranska imena slična nazivu Hrvat mogu i slučajno biti slična imenu Hrvat, takvih primjera ima veoma mnogo među nazivima plemena i naroda. I konačno, nema rječničkih iranizama koji bi bili samo hrvatski, nepoznati drugim Slavenima. No možda je ta iranska teorija o prvotnim nositeljima hrvatskog imena ipak točna, ali to bi malo značilo. A razne tvrdnje o genetskoj (to jest genskoj) srodnosti današnjih Hrvata s današnjim iranskim narodima radije ne bih ni komentirao — nadam se da će se konačno javiti i jedan ozbiljan stručnjak za tu specifičnu problematiku.

O športu i sportu ne moram mnogo govoriti. U Feralu se zapravo priznaje (to jest ne niječe) da je šport bio u cijeloj Hrvatskoj normalan oblik do 1918, da onda koegzistiraju šport i sport, a da je nakon 1945. šport prognan. To se sve spominje, ali ipak se izričito navija za oblik sport. Inače, zagovaratelji oblika sport jugonasilje obično ne spominju, nego samo tvrde da je riječ sport uzeta iz engleskoga, a tamo se izgovara sp-, ne šp-. No to nije puna istina, u engleskome se izgovara i strajk, ne štrajk. Pravi razlog jest (uz komoditet stvoren za više od 4 desetljeća druge Jugoslavije) da bi se moralo govoriti ne kao u jezicima u kojima je štrajk i šport, ili u jezicima gdje je strajk i sport, nego kao tamo gdje je štrajk i sport.

I konačno — napis u Jutarnjem listu. Tamo ima svega i svačega, mnogo netočnih tvrdnja, a neke se uopće i ne odnose na mene. No našla se i jedna nesumnjiva materijalna neistina. Kaže se da je hiljada grecizam, što je točno, a tisuća rusizam, što nije točno. Riječ tisuća nije rusizam, upotrebljavali su ju prema velikome Akademijinu rječniku mnogi stari hrvatski pisci koji nemaju rusizama (Ranjina, Lucić, Hektorović, Marulić, Vetranović, Frankopan, Krnarutić, Bandulavić, Kašić, Ančić i dr.). I drugo, tisuća i ne može biti rusizam, u ruskome je tysjača, što je od praslavenskoga dijalekta u kojem nosni vokal e (koji u ruskome daje ja, u nas bi bilo e, dakle *tiseća), a naše tisuća dolazi od praslavenskoga dijalekta u kojem je bio nosni vokal o (koji u nas daje u).

Mislim da je to dovoljno o Jergovićevu napisu.