Terorizam i medijska estetika

Terorizam i medijska estetika

Fatalistička postavka kaže: sve je nesreća i prije no što se zbiljski dogodi. U svijetu u kojem terorizam zadobiva moć preobrazbe društvenih normi paranoična psihoza postaje jedini samoobrambeni mehanizam spasa od realne prijetnje kolektivne smrti. Stoga se ne treba zgražavati ako spektakl terora iziskuje i svoju estetsku dimenziju. Viriliove postavke o globalnome svijetu kao muzeju katastrofe ne prizivlju nikakvu jeftinu apokaliptičku misao. Nakon razaranja Bagdada i uništenja Nacionalne knjižnice kao duhovne riznice čovječanstva bjelodana je tlapnja kako nas još samo kultura može očuvati od barbarstva

Ruševine gradova, sablasni prizori raskomadanih ljudskih tijela, apokaliptička pustoš svijeta snimljena digitalnim okom kamere, nesvodivost patnje na bilo kakav zajednički znak — to je slika spektakla katastrofe. Od New Yorka, Jeruzalema do Bagdada posvuda se pojavljuje isti razaralački motiv. Teror i rat u medijski proizvedenoj slici svijeta zauzimlju povlašteno mjesto događaja. Sve je drugo iluzija i imitacija života kao u Sirkovoj melodrami. Mediji ne proizvode događaj iz puke potrebe za uzvišenim. Ako je katastrofizam realna slika postmoderne uzvišenosti spektakla, što se u slikarstvu može razvidjeti još u opusu Kaspara Davida Friedricha, valja preokrenuti toliko opčinjavajuću formulu Baudrillarda kako simulacija prethodi zbilji i reći: simulacija zbilje u spektakularnome svijetu terora/rata ne prethodi zbilji, nego je sam događaj spektakl katastrofične zbilje.

Novinari — jedine zbiljske zvijezde

U analizama terorističkoga napada na Ameriku 11. rujna 2002, kao i u svim kritičkim tekstovima protiv Bushova preventivnoga rata u Iraku pod izlikom svrgavanja lupeške države diktatora Sadama Huseina neizostavno se upućuje na medijsku proizvodnju događaja. Televizijska slika preuzimlje dvostruku funkciju začaravanja. Ona je istodobno zastupnica logičkoga empirizma i transcendentalnoga nominalizma. Komu vjerovati ako ne slici? Grouchu Marxu, koji na neponovljivo apsurdan način izriče glavnu dilemu suvremenoga spektakla događaja: »Vjeruješ li svojim očima, ili mojim riječima?« Strategija spektakla terora nije univerzalno primjenjiva u svakoj situaciji. Globalna industrija vijesti sa CNN-om i CBS-om kao paradigmatskim korporativnim servisima američke neokonzervativne ideologije na vlasti od pustinjske oluje, rata u Bosni i Hercegovini, napada na Twinse, pa do zauzimanja Bagdada djelovala je ideološki besprijekorno. Stvorila je medijske junake (Peter Arnett i Christiane Amanpour) u kriznim područjima svijeta. Modelski je savršeno zamagljivala ključne uzroke ratova unatoč dijaloškim formama sučeljavanja mišljenja. Događaj je posredovala ili grubom brutalnošću hiperrealnosti (pokolj na Merkalama, primjerice), kad je moralno milosrđe kao poruka žrtvama bio pripremni korak za veliku operaciju američke nove geopolitike na Balkanu, ili je, pak, propagandno stilizirala masovno poprište zločina kao u slučaju Ground Zero stvaranjem novoga US-patriotizma. U svim je slučajevima događaj viđen (svojim očima) ili protumačen (mojim riječima) kao nešto već prethodno dogođeno. Korporativna medijska propaganda američkih satelitskih TV-postaja, kao i državno-partijsko-poduzetnička mreža arapskih medija, počivaju na međusobnim urotničko-paranoičnim teorijama stvaranja neprijatelja. Priča o potpunoj neovisnosti medija kao posljednja mala utopija kulta herojskoga pojedinca unutar liberalno-demokratske mreže lupeških ovisnosti odavno je šuplja. Ali bez njezine slatke tlapnje ne preostaje više nikakvo utočište nade. To nipošto ne potire stajalište da su novinari danas jedine zbiljske zvijezde i junaci spektakularnoga događaja svijeta kao slike/riječi. Oni nisu anonimne žrtve. Bez njihova posredovanja događaj je čisto ništavilo.

Bush i islam

Primjenjivost kritičke analize Guya Deborda o društvu spektakla na aktualnu globalnu situaciju u kojoj univerzalni teror nadomješta klasičnu definiciju rata kao nastavka politike drugim sredstvima (Clausewitz) više nije neupitna. Najbolji je primjer zastarjelosti te neomarksističke ezoterike u kojem pojam kapitala zauzimlje funkciju najomraženijega neprijatelja konkretnih subjekata povijesti pokušaj da se fenomen terora u posthladnoratovsko doba razumije iz ideološke matrice političke paranoje. Jedan od mnogih zagovornika takve analize jest američki postmodernistički filozof Douglas Kellner, autor brojnih knjiga o Baudrillardu, Debordu, Viriliju, kritičkoj teoriji društva, postmoderni, urednik zanimljiva on-line časopisa »Logos«. U posljednjem broju spomenutog časopisa objavio je članak naslovljen September 11, Spectacles of Terror, and Media Manipulation: A Critique of Jihadist and Bush Media Politics. Ključne su postavke jednostavne. Obje ideološke pozicije, Bushova i islamistička, međusobno se proizvode na temelju simboličke i stvarne proizvodnje neprijatelja. Manihejska figura demokratskoga viteza »opravdanoga i preventivnog rata« (Bush) istoznačna je manihejskoj figuri apokaliptičkoga terorista u ime Alaha (Bin Laden). Korporativna struktura kulturne industrije (s)vijesti američkih medija i njima suprotstavljenih arapskih na simboličkoj je razini ista. Prigovori toj već duboko uvriježenoj slici bili bi zacijelo neumjesni ako se istodobno ne pokaže zašto preuzimanje Debordova koncepta zakazuje u promišljanju spektakla terora. Nije, dakako, problem izvesti zaključak o trećem putu između bipolarnih ideološko-medijskih blokova. Kontra-spektakl vidljiv je u strategijama otpora globalnoga civilnog društva i mirovnih pokreta.

Spektakl terora

Bez korporativne medijske potpore i bez državno-partijsko-poduzetničke sveze religije i naftnoga kapitala jedini je prostor ostao u virtualnim sferama inetrnetske-demokracije. To je krhka, ali masovna svijest globalne alternative. Kellnerov je propust, naime, u tome što pretpostavlja da se proizvodnja slike događaja poput univerzalnoga terora pravi iz fatalne nečovječnosti kapitala. Iz Debordova situacijonizma neizbježno proizlazi da su zbiljski akteri u društvu spektakla samo puke karakterne maske. Oduprijeti se teroru spektakla kao i spektaklu terora ne znači izvesti novi marš medijskim institucijama. Spektakl ne znači da sve u globalnome svijetu mora biti ili estetizirano poput zrakoplova tipa Concorde ili predodređeno za katastrofu koja nadilazi zbiljski događaj svojom simboličkom porukom: sve je nesreća i prije negoli se zbiljski dogodi. Zato u svijetu u kojem terorizam zadobiva moć preobrazbe društvenih normi paranoična psihoza postaje jedini samoobrambeni mehanizam spasa od realne prijetnje kolektivne smrti. Stoga se ne treba zgražati ako spektakl terora iziskuje i svoju estetsku dimenziju. Namjesto Kellnerove, bitno epigonske pozicije između Baudrillarda i Chomskoga kad je u pitanju promišljanje fenomena postmodernoga rata kao nastavka terora svim sredstvima (zastrašivanje, propaganda, završni udar), korak izvan toga začaranoga kruga terora, rata i paranoje čini Paul Virilio, premda s čistim fatalističkim postavkama o »kraju povijesti kao zbiljskoga događaja«. Za njega je spektakl odavno prestao biti tek fetišizam robne strukture kapitala. Svijet je u svojem virtualno-zbiljskome obliku spektakla terora ništa drugo negoli muzej katastrofe. Nakon razaranja Bagdada i uništenja Nacionalne knjižnice kao duhovne riznice čovječanstva bjelodana je iluzija kako nas još samo novi Bog kulture može očuvati od barbarstva. Kultura je, naime, moguća samo kao spektakularni pogon (s)vijesti. Bez medijske potpore ona je poput mrtve prirode u prirodoslovnome muzeju. Zato je govor o spektaklu terora doista priča o novoj medijskoj estetici, u kojoj jedino katastrofalan događaj može preuzeti primat skandaloznoj kronici društvenoga beščašća i perverzija.

Razbijte svoje televizore

Viriliova ideja o muzeju katastrofe predočena je u izložbenome projektu Ce qui arrive potkraj prošle godine u suradnji s pariškom zakladom Cartier. Dočekana kao u najmanju ruku cinično-šokantni prikaz svijeta kao overkilla, izložba je morala ostati u svijesti promatrača poput još jednoga hladnog ekscesa kulturpesimističkoga filozofa. Ali, bez Viriliove vodeće misli, poznate iz njegovih ključnih spisa o zastrašivanju, brzini, teroru i ratu, kako se tehnološki napredak kao bit globalnoga kapitalizma pokazuje tek latentnom prijetnjom suvremenim društvima ne bi bilo moguće uvidjeti da je Virilio zapravo samo na pozitivni način preokrenuo Debordovu negativnu eshatologiju kapitala kao spektakla. Pritom je u svojem zagovoru estetizacije terorizma kao spektakla ostao dužan razjašnjenja zašto nije sam događaj medijskoga posredovanja (slika/riječ) uzdigao na rang jedino mjerodavne estetike danas. Anonimnost terorizma nedvojbeno zastrašuje samim činom gubitka supatnje za žrtvama terora. Sve su ljudske nesreće izvan katastrofičnoga događaja od Čornobilja do Ground Zero uvijek poprište užasa subjektivnosti. Logika je suvremenoga terorista u svojoj strahotnoj paradoksalnosti čudovišna. Pamti se spektakularni ubojica kao pojedinac u vlastitu samoiluzornome činu junaka/kukavice. Zaboravljaju se kolektivne žrtve. Ako je napredak eshatološka kategorija, onda je katastrofa rezultat napretka u svijesti o neizbježnoj nesreći. Iritantnost Viriliova mišljenja kao i njegove izložbe jest u tomu što se voljnim akcijama poput atentata, ratnih pohoda i teroristima posvećuje jedina pozornost. Iza krinke tehnološkog i samoubilačkog oblika napretka kao da više ne postoje ideološke razlike, kao da su svi prokleto isti. No, odveć je olako kriviti lucidnoga, premda retorički hladna, mislioca koji samo pokazuje ono što medijska estetika čini iz dana u dan transparentnim. Ako se i Amerika nakon spektakularne pobjede u ratu protiv Iraka može tek nazvati nemoćnom hipermoći zato što je istodobno proizvoditelj i žrtva dvostrukoga terora — vlastite težnje za nametanjem izvanrednoga stanja okolnome svijetu u ime demokratskih vrlina i unutarnjega demona religijskoga fundamentalizma — onda se terorizam i medijska estetika više ne čine tako dalekim srodnicima. Muzej katastrofe idealni je prikaz svijeta nakon post-hladnoratovskih paranoičnih igri moći. On više nije tek virtualni stroj iluzija zbilje koji joj prethodi. Za razliku od povijesnih ratnih muzeja Viriliov je muzej više od povijesne imaginacije. S onu stranu jeftina šoka, provokacije ili eksperimenta, zbiva se neprestani niz katastrofalnih događaja kao veliki prasak napretka koji se više ne može zaustaviti. Rat i teror njegovi su zbiljski dvojnici. Zastrašujuće u toj događajnoj estetici nije to što bi se namjesto Viriliove hladne ravnodušnosti mogla prkosno izmaštati neka nova etika solidarnosti i su-patnje s anonimnim žrtvama. Što jest zastrašujuće nadilazi uopće ganutost nad žrtvama apsurdnoga napretka. Tko, naime, želi govoriti o užasu ove morbidno-cinično-ravnodušne medijske estetike terora i spektakla kao moralnoj izopačenosti, neka razbije televizor u krhotine, ugasi sva svjetla i kontemplativno zamisli sebe kao Gautama Buddhu što se kreće »samotan kao jedini nosoroga rog« izvan sve te katastrofične pozornice spektakla s užitkom ravnodušna promatrača. Ali, neka za razliku od Nam Jun Paikova Buddhe bude barem radikalni ikonoklast i vjeruje samo svojim riječima, a ne tuđim slikama.

Žarko Paić