Svakodnevno do srži

Svakodnevno do srži

Želeći da mu film, unatoč tragičnim zbivanjima, odiše atmosferom mladenačke lepršavosti i bezbrižna hedonizma, Strickland je proizveo je dojam neuvjerljvosti

Čudne se stvari događaju s tim, mogli bismo ga nazvati britanskim filmskim realizmom. Negdje početkom posljednjega desetljeća prošloga stoljeća britanski je film počeo iskazivati zavidne znakove preporoda, koji će uslijediti koju godinu poslije. Stephen Frears, Ken Loach, Jim Sheridan, Mike Leigh... Bila su to vodeća imena minipokreta koji je filmska teorija fleksibilno nazivala novim britanskim filmom. Kažemo fleksibilno, jer je jedini donekle zajednički nazivnik spomenutih i inih imena bio realizam. Sve ostalo značio je tek zajednički boravak filmskoredateljskih pojedinaca u istovjetnom vremenu i prostoru pa se, primjerice, tematski tu moglo naći svega, od vječne problematike englesko-irskih odnosa, preko tretmana daleke povijesti Velike Britanije do sličica iz života suvremenih Londončana s margine. Bilo je tu i onih koji su iskakali izvan realističnih okvira (Greenaway, pokojni Derek Jarman), a autorska raspršenost novoga britanskog filma iskazala se nekoliko godina poslije. Frears se gotovo u potpunosti odao Hollywoodu vraćajući se tek u stankama visokobudžetnih produkcija na teren majčice domovine ili križajući britansku književnost s američkim novcima (primjer je vrlo dobra adaptacija Nicka Hornbyja, Hi-Fi), Sheridan je praktički nestao, Loach je svoju socijalnu osjetljivost pretvorio u ljevičarski manifest... No, filmski realizam u Britanaca ipak je preživio, i to ne samo zahvaljujući upornu i neumornu Mikeu Leighu, ili sjajnim pojedinačnim ekscesima kakav je Winterbotomov Vikend u Londonu, nego i nizu komedija naslonjenima na britansku svakodnevicu, spregom filma s naturalistički fabularno orijentiranim književnim novim puritancima te nizom manje-više nepoznatih autora, koji u otočkoj svakodnevici nalaze nadahnuće za svoj rad. U posljednju kategoriju pripada Greenwich Mean Time, u kojem se sredinom devedesetih multietnički bend imena iz naslova filma pokušava izboriti za mjesto pod glazbenim suncem. Ta pop-rock-skupina samo je ono što povezuje brojne likove, čije prijateljstvo iz srednjoškolskih dana biva rzabijeno nizom tragičnih događaja. Sve je u filmu inače televizijskoga redatelja Johna Stricklanda realno i svakodnevno do srži: prijateljski i ljubavni odnosi, mladenačke frustracije, ovisnost o drogi, zaljubljenost u nogomet... Sve osim prijelomnih fabularnih trenutaka; jednostavno, teško je i zamisliti da je određenu skupinu ljudi u tako malo vremena zadesilo toliko tragičnih događaja. Redatelj Strickland u tom se neskladu nije baš najbolje snašao, štoviše, za njega je poprilično zaslužan. Želeći da mu film, unatoč tragičnim zbivanjima, odiše atmosferom mladenačke lepršavosti i bezbrižna hedonizma, proizveo je dojam neuvjerljvosti te upitne redateljske kompetentnosti. Sličice iz života, bitne za svaki film koji se trudi ostaviti realističan dojam, u Greenwich Mean Timeu tek su nebitna forma osnovnoga sadržaja prepuna ključnih trenutaka.

Ivan Žaknić