Šeretsko namigivanje

Šeretsko namigivanje

U medijskim, tribinaškim i sličnim istupima koji za temu imaju stanje hrvatske kulture, barem jednom mora biti izrečena i sintagma o prijelazu iz dvadesetog u devetnaesto stoljeće, ticalo se to kazališta, koncertnih programa, muzejskih postava ili velikih manifestacija kakvi su saloni, dani, večeri i slično. Kako to već s frazama ide, upravo kad postanu potrošene dogodi se nešto što ih reaktualizira. U kazališnom slučaju, nakon mnogih drugih posrtanja Dramskog kazališta Gavella, takav je osvježivač i nova repertoarna stavka E, moj sokole. Riječ je monodrami prema motivima romana Đuka Begović, koju autori Duško Valentić i Zlatko Vitez posvećuju Fabijanu Šovagoviću, najboljem i najjačem Đuki hrvatskog glumišta, kojom i revitaliziraju (još jednom!) atrij toga kazališta kao izvedbeni prostor.

Nije slučajno Đuka Begović jedan od onih karaktera novije hrvatske književnosti koji je preživio u sjećanju i nezainteresirane publike. On to duguje Fabijanu Šovagoviću i njegovu nerijetkom ustrajavanju na ponavljanju očitog, ali uvijek jednako snažna, ali i činjenici da se pojavio u razdoblju koje je inauguriralo antijunaka, a koji od tada (roman Ivana Kozarca objavljen je posmrtno 1911) nije sišao s mjesta protagonista bilo kojega književnog roda. Iako je Đuka Begović donekle ponovljeni prauzor Reljkovićeva Satira, ipak je njegova neukroćenost, žestina i samodostatnost barem djelomično prihvatljiva, u gotovo filozofskom, ako već ne i socijalnom smislu.

Neprihvatljiv estradni štih

Dramatizacija narativnoga, poluispovjednoga polukroničarskog iskaza romana Ivana Kozarca u obradi koja igra u atriju Dramskoga kazališta Gavella okljaštrena je, ali pokrivena. Naime, stilizacijom dramskog prostora i samog prizorišta, jer u atriju Gavelle je i inače, ako ne baš birtija, onda kafić, i potrebom igranja monodrame, izbačene su, drukčijim rječnikom rečeno, masovke, pa bi predstava E, moj sokole ostala na granici monodrame da nema Paganini benda i pomagačice u jedva dramskom liku krčmarice. No, upravo se s njima u predstavu uvukla doza neprihvatljiva estradnog štiha, i to ne estradnog u smislu šansone i šlagera, nego upravo onakva kako naša estrada završava u sitne sate, zajedno s publikom.

Dakako, reći da je bećarska raspojasanost Đuke Begovića posljedica današnje estrade u najmanju je ruku zamjena uzroka i posljedice, ali bi ispravnije bilo reći da je to okretanje kotača povijesti. No, ambijentalizirajući Đuku Begovića danas istim violinskim cilikom, pa bio on i ciganski, iako je ciganski sve rjeđe, znači nikako ne željeti priznati da se od prvoga desetljeća 20. do prvog desetljeća 21. stoljeća ipak nešto promijenilo, da se dosta toga i dogodilo i da uzavrela krv danas više ne skače jednako, niti na jednaki cilik. Skače, naime, na zvuk električne gitare i bubnja, iako i oni polako, ali sigurno odlaze u prošlost, dok se, možda i paradoksalno, na koncertima ciganskih orkestara, onih koji se ne održavaju u kako se u medijima može čuti palači Lisinski, skuplja uglavnom mlađa intelektualna i urbana ekipa.

Današnji đuke begovići stvorili su od Kozarčevih Vinkovaca jedno od žarišta rock-scene te, posljedično ili ne, i grad s povelikim brojem narkomana, pa bi današnji sličan dvadesetpetogodišnjak s književnim talentom o tome progovorio, i umro od predoziranja, a ne od sušice. Naprotiv, Đuka Begović u rekli, te uz pratnju Paganini benda i krčmarice u povijesnom kostimu, čitaj ženskom donjem rublju kakvo je nekada bilo dio miraza, samo je etnološka razglednica sa, ipak, dobrim glumcem.

Bit književnog arhetipa

Dakle, od cijele E, moj sokole kazališnom oku ugodan ostaje samo Duško Valentić u trenucima kad ne igra na pojavnost, na prsluk i jaknu ili na izmjenu stihova s glazbenicima, nego kad odlazi u naizgled smirenu introspekciju rezignirana patnika kriva za vlastiti poraz. Kad Valentić zavapi »Kako treba živit? Za koga?« tek tada iz njega progovara bit književnog arhetipa zvana Đuka Begović i tek tada i nažalost samo tada ostaje glumac po mjeri uloge.

Sve ostalo, uključujući šeretsko namigivanje, malo kabaretskog uvaljivanja publici, lake note panonskog registra i ženski ples na stolu, kao rijetko kad u kazališnom kontekstu vulgaran u svojoj realističnosti, ostaje zabava za publiku koja ne može dočekati Zlatne žice Slavonije. Drugima, kojima je jednako do Zlatnih žica, koliko i do raznih Krapina, Melodija Istre i Kvarnera ili kako se već sve ne zovu ti festivali, ostaje tek onaj trenutak ili dva i želja da za neku novu inscenaciju Đuke Begovića glazbu piše Goran Bare, scenografiju smisli Dubravko Mataković, a režira, recimo, Saša Anočić.

Igor Ružić