Razmišljanje o smrti

Razmišljanje o smrti

Brkljačićev improvizacijski plesni materijal sačinjen je od povezanih britkih, malih pokreta koji se samo nadograđuju u valovitoj, meditativnoj strukturi

Prema tradicionalnoj priči, Buddha je odlučio napustiti svoj dom i pronaći prosvjetljenje kada je prvi put vidio četiri prizora: gubavca, starca, pogrebnu povorku i isposnika. Prva tri sažimlju patnje kojima su ljudska bića subjekti, a posljednji pokazuje kako čovjek također može nadići patnje, putem meditacije i religijske prakse. Najveći dojam ostavila je u njemu smrt, konačna obustava svih nada i snova, uspjeha i promašaja, ljubavi, mržnji, briga i planova.

Od svoga začetka budizam je isticao važnost smrti, s obzirom da je upravo svijest o njoj ono što je potaknulo Buddhu da napusti svu puninu životnih briga i užitaka. Tibetanski budizam stavlja poseban naglasak na učenje o smrti i tibetanska literatura puna je opomena na neizbježnost smrti, na dragocjenost prilike koju čovjek dobiva otjelovljenjem, odnosno rođenjem te na veliku vrijednost posjedovanja svijesti o smrti. Takva je literatura Tibetanska knjiga življenja i umiranja Sogyala Rimpochea, a jedna je od onih koje pokušavaju budističku filozofiju preslikati na zapadnjački način, kako bi je bolje shvatili Europljani ili Amerikanci, u potrazi za duhovnim prosvjetljenjem. Knjiga je uspješno i s razumjevanjem uspjela ujediniti istočnu i zapadnu paradigmu, što se ne može reći za većinu sličnih knjiga.

Na Zapadu je, a osobito estradnim zvijezdama, postalo popularno poznavati budističku misao pa ona često služi kao stvaralački poticaj. U Hrvatskoj nemamo često priliku vidjeti tako inspirirane radove. Zbog toga bi plesni performans Jasno svjetlo autora Darka Brkljačića i Dragana Pajića, prikazan 4. i 5. travnja u MM centru u Zagrebu, bio malo testiranje kako europska umjetnost može (i želi li uopće) razumjeti budističku filozofiju.

Život i smrt u umu

Darko Brkljačić, plesač i koreograf, poslužio se upravo Rimpocheom za kreiranje plesne improvizacije o temi tranzicijskih stanja između života i smrti (barda). Ono čime se Brkljačić najviše pozabavio i što ga je očito najviše privuklo plesu jest pojam jasnog svjetla, koji u tibetanskom budizmu znači susret sa smrću nakon kojega čovjek, koji uspije preživjeti, uvidi osnovno učenje barda: život i smrt su u umu samom.

Svjetlo je prisutno u svakom segmentu ovog performansa. Publiku na putu prema MM centru vodi (slabo) svjetlo svjećica, izvana, u predvorju, po stubištu, do scene. Na sceni sjedi leđima okrenut izvođač, a iza njega pomalo sablasna bijela maska (zapravo Dragan Pajić na električnoj gitari). Bijela odjeća i maske na licima izvođača još su više istaknute uporabom ultraljubičaste rasvjete, koja je ujedno i jedina u velikom dijelu performansa. Poslije, način osvjetljenja mijenja se u manjim intervalima i redom s neuobičajenim fokusom. Najprije, uz stroboskop, iritantno, treperavo, tako da uzrokuje iluziju isprekidana pokreta, zatim je usmjereno izravno u publiku i još više otežava pogled na scenu da bi na kraju bilo upereno bočno u zid, ocrtavajući plesačevu sjenu. Svjetlo je to prosvjetljenosti svih stvari, rekao bi Rimpoche (poznato je kako ultraljubičasto svjetlo ne prepoznaje umjetni materijal i prolazi kroz njega).

Divlje i okrutne maske

Autor je nečujnim, klizavim pokretom i dizajnom svjetla postigao snenu atmosferu. I naši snovi daju priliku za svijest o smrti. U trenutku utonjenja u san, osoba također proživljava jasno svjetlo kao ono koje se javlja pred smrt.

Brkljačićev improvizacijski plesni materijal sačinjen je od povezanih britkih, malih pokreta koji se samo nadograđuju u valovitoj, meditativnoj strukturi. Ponekad rastu, ponekad su vrlo mali i sačinjeni samo od gesta: prilagođenih specifičnih budističkih ritualnih gesta ruku. Nema nikakvih prevelikih izmjena u dinamici pokreta, on je fluidan, dug, meditativan. Isti meditativni karakter plesa autor je naznačio cikličkom kompozicijom — potpuno istim početkom i završetkom, najprije skinuvši masku s lica, da bi je na kraju ponovno stavio. Divlje i okrutne maske stavljaju budistički redovnici pri mahakala-plesu kako bi otjerali negativnu energiju, a isto tako upotrebljavaju razne vizualizacijske tehnike kako bi relaksirali publiku (danas slične plesove izvode u javnosti kako bi zaradili za hranu i odjeću u budističkim školama po indijskim samostanima, kamo su protjerani nakon kineske invazije na Tibet).

Masku je imao i glazbenik Dragan Pajić, čija je elektronska improvizacija Glazba za treće uho (kakvu danas nazivaju free-jazz-noise i sličnim imenima, ali meni, koja sam čini se konzervativna, to je samo buka) bila jednako iritantna za osjetila kao i primijenjeno svjetlo. Pretpostavljam i nadam se da je neugodno osjetilno iskustvo bila autorova svrha, jer je prihvaćanje smrti, što pokušava objasniti Rimpoche i što zapravo jest jasno svjetlo, jednako neugodno i teško svakom čovjeku.

Jelena Mihelčić