Radikalno osuvremenjivanje

Radikalno osuvremenjivanje

Prvo zagrebačko uprizorenje Mozartova Idomenea prava je novost na našoj opernoj sceni od koje se tek mogu očekivati dalekosežne posljedice

Kao četvrtu ovosezonsku opernu premijeru (nakon Capulettija i Montecchija, Simona Boccanegre i Lizinke) kazališno je vodstvo za prvo uprizorenje opere Idomeneo Wolfganga Amadeusa Mozarta u Hrvatskoj željelo zagrebačkoj publici također prvi put ponuditi mogućnost nove dimenzije opernih predstava. Radikalna osuvremenjivanja tradicionalnih predložaka stalna su pojava na svjetskim opernim pozornicama (da biste se u to uvjerili, ne trebate ići dalje od Ljubljane), a u našim su okvirima na području drame takvi pomaci već odavna učinjeni.

Kako se inače već zbog svoje specifičnosti i utemeljenosti u zasebnom sustavu znakova i simbola glazba od svih umjetnosti uvijek najteže i najpolaganije odvaja od tradicije, tako se i opera kao najtradicionalnija glazbena vrsta u nas najdulje zadržala u tradicionalnim izvedbenim okvirima. Stoga je od povijesne važnosti potez intendanta Mladena Tarbuka i ravnatelja opere Zorana Juranića da za izvanserijsko tumačenje Mozartove opere angažiraju priznate stručnjake za opernu inscenaciju sa Zapada: njemačku redateljicu Lisu Stumpfögger, te austrijskog redatelja, scenografa i kostimografa, Herberta Kapplmüllera (njihovo je gostovanje i višemjesečni rad u Zagrebu sponzorirala organizacija Art against violence).

Ponovno uzdrmali podij

U maniri pravih inovativnih umjetnika slobodnih vizura, prvi put nakon senzacionalnog uprizorenja Grand macabre Györgya Ligetija, koji smo prije nekoliko godina vidjeli na gostovanju mađarske opere u okviru Muzičkog biennala Zagreb, gostujući je autorski team predanim i do detalja osmišljenim radom uspio uzdrmati podij zagrebačkog HNK. Za to im je kao idealni predložak poslužila najkontroverznija Mozartova opera — jedini izdanak koji je talijanska opera seria dala u njegovu stvaralaštvu — glazbenikova interpretacija grčkoga mita o kretskom kralju Idomeneu. Glavnu os radnje čini priča o Idomeneu, koji se iz Trojanskoga rata kao pobjednik vraća na Kretu. Na putu ga zaustavlja oluja iz koje izvlači živu glavu tek zatraživši pomoć od Neptuna i zauzvrat mu obećavši da će kao žrtvu prinijeti prvo ljudsko biće koje ugleda kada stupi na kopno. Tragičnost njegova lika počinje kada mu prvi na kopnu priđe sin Idamante. Antičkoj žrtvi u priči Mozart i njegov libretist opat Gianbattista Varesco dodaju aspekt žrtve u kršćanstvu, kao »nepojmljive, vječno tješiteljske i beskrajne ljubavi sina prema ocu«.

Prilike u kojima je pisao to svoje djelo dvadesetpetogodišnjem su salzburškom geniju dopustile da se prvi put svim svojim bićem unese u stvaranje opere i u potpunosti identificira s njezinom temom i likovima. Prvi put u životu fizički odvojen od oca i njegova nedvojbenoga autoriteta, neposredno nakon boravka na mannheimskom dvoru, gdje se upoznao sa svim sjajem tada novog orkestralnog muziciranja, Mozart je mogao zadržati potpunu slobodu u svojoj jedinoj interpretaciji antičke priče u Münchenu za izvedbu u novoizgrađenom Dvorskom kazalištu. Talijanski se libreto temelji na francuskom tekstu Idoménée Antoinea Dancheta, čija struktura, tipična za francusku tragédie lyrique, ostaje živjeti u cjelovitom dramaturškom luku pjevanoga teksta, bez strogih podjela na arije i recitative što ih njeguje talijanska opera seria. Premda je proslavio mladoga autora kao najvećeg europskog opernog majstora, Idomeneo je tijekom povijesti reproduktivne umjetnosti ostao u sjeni dragulja poput Čarobne frule, Don Giovannija ili Figarova pira. U novije doba, s potrebom da se u aktivnom dijalogu s prošlošću reinterpretiraju umjetnički činovi genija iz prošlosti, ova opera revalorizacijom njezinih novih tumača ponovno plijeni pozornost svjetske kulturne javnosti.

Asocijativnost kulturnog nasljeđa

Iz takva nam okružja stiže tandem Stumpfögger/Kapplmüller, koji Mozartova Idomenea iščitava u svim mogućim slojevima kako u svijesti autora, tako i u svijesti današnjega gledatelja. Može se reći da osim što dijelom odražava i prizor iz života autora i njegov odnos s ocem, predstava odiše nizom asocijativnosti i sjećanja cjelokupnog europskog kulturnog nasljeđa — od prepoznatljivih motiva iz raznih legendi i bajki, sve do aluzija na aktualne probleme suvremenoga društva. Antički se aspekt najizravnije odražava u ulozi zbora, koji je smješten među publiku, u prva dva reda gledališta, i zadržava poziciju komentatora događaja na sceni u tradiciji kora starogrčke tragedije. Sa svrhom da se naglasi njegova funkcija promatrača zbor se snima sprijeda i u tom rakursu prikazuje na ekranu nad pozornicom, čime se vizura obogaćuje novom dimenzijom. Prvi je prizor (a to se ponavlja i na kraju predstave) smješten u radnu sobu mladoga Mozarta, s čembalom u sredini i dvije goleme slike na zidu majke Anne Marije i oca Leopolda. Već drugi prizor nastupa otvaranjem zida prema načelu pokretnoga mosta koji drobi klavir (prvi šok za publiku), nad čime na scenu četveronoške stupa kontroverzni lik posesivne i destruktivne Elettre. Čin prinošenja žrtve smješten je na golemu nakupinu krupnog otpada (stare olupine broda, hladnjaci i perilice naslagani u obliku brijega kao svjojevrsna aluzija na Golgotu), dok sretni završetak u završnom nastupu slavi zbor koji tek na kraju predstave biva prvi put privučen na pozornicu bogatom trpezom koju nemilice tamani. Pjeva dirigentu i publici okrenutih leđa, glavama uronjenim u tanjure, ali takt im preciznim udarcima palice daje njihov zborovođa Robert Homen stojeći na stolu odjeven u raskošni galantni kostim iz Mozartova vremena.

Šokirana publika

Zamisli gostiju kreatora scenskog dijela predstave (Kapplmülleru i Stumpföggerovoj se svojim funkcionalnim rješenjima pridružio i Markus Bönzli kao oblikovatelj svjetla) možda su šokirali nepripremljenu publiku, ali raširenih su ruku prihvatili svi solisti i ansambl zagrebačke opere. Dirigent Nikša Bareza vodio je bitku s nečistim i neujednačenim orkestrom u koji su bili uključene povijesne trublje i timpani. Položaj među publikom potaknuo je zboriste HNK-a na najveće izvedbene napore, koji su rezultirali izražajnim i skladnim pjevom. Na premijeri je 2. travnja ove godine naslovnu ulogu tumačio izvanredni slovenski tenor Branko Robinšak, dok je njegova sunarodnjakinja, sopranistica lijepa ali nedojmljiva glasa Sabina Cvilak nastupila kao Ilia.

Ostale su uloge tumačili hrvatski pjevači: bojom stilski primjereni tenor Zrinko Sočo kao Idamante, glumački izvanredan Nikša Radovanović kao Arbace, scenski uvjerljiv Sotir Spasevski kao Veliki svećenik i u svim aspektima do detalja razrađena i uvježbana nastupa kao glavna nositeljica događanja publiku je oduševila mezzosopranistica Dubravka Šeparović-Mušović u najzahtjevnijoj, a ujedno i najizazovnijoj ulozi Elettre. Kao svojevrstan deus ex machina uz snažne reflektore uperene prema publici u dva se navrata impozantnim basom oglasio Luciano Batinić, dok je nekoliko misli iz Mozartova pisma ocu, također iza scene, uvjerljivo pročitao Dragan Despot.

Prvo zagrebačko uprizorenje Mozartova Idomenea prava je novost na našoj opernoj sceni od koje se tek mogu očekivati dalekosežne posljedice. Nekoliko dana uoči 22. muzičkog biennala Zagreb predstavom se kulturnu javnost idealno pripremilo na susret s novim i nesvakidašnjim oblicima umjetnosti.

Jana Haluza