Protežnost prostorne slike

Protežnost prostorne slike

Sva navedena preispitivanja sastavnice su slikarskih poetika koje se javljaju u pregledu umjetnosti druge polovice dvadesetog stoljeća. Od gotovo manifestnog eksperimenta formatom i izdizanja slike na značenje objekta američkoga slikarskog iskustva, do estetike tihoga monokroma europskog podneblja. Upravo su to silnice konteksta unutar kojega valja promatrati i nova Viktorova djela

Tri nenaslovljene kompozicije radovi su kojima se šibenskoj publici predstavio Viktor Popović. Novo predstavljanje definirano je prostorom Galerije sv. Krševan. Ustrajavam na terminu prostora jer ga držim glavnom smjernicom doživljaja tih zanimljivih radova.

Likovni medij od kojega polazi Viktor Popović jest slikarstvo. Umjetnik međutim bitno redefinira taj tradicionalni medij. Popović slici mijenja uobičajeni format i obilježja njezine površine, a posebice slikarski joj prostor. Umjetnik zapravo djeluje na drvenoj podlozi, i to gestom koja postaje gotovo opsesivnom i kojoj se mogu pridružiti različite interpretacije. Afirmirajući unificiranu kružnu gestu Viktor Popović prešao je u kategoriju depersonalizirana umjetničkog djela, koja svjedoči o upornu i iscrpljujućem atelijerskom radu.

Tendencija depersonalizaciji djela

Umjetnikova tendencija depersonaliziranu djelu vidljiva je i na njegovim prethodnim djelima, osobito na olovnim slikama. Pa i kompozicije izložene u Sv. Krševanu posjeduju karakteristike strojno obrađene metalne površine, koja se prelijeva pred očima promatrača.

Sva navedena preispitivanja sastavnice su slikarskih poetika koje se javljaju u pregledu umjetnosti druge polovice dvadesetog stoljeća. Od gotovo manifestnog eksperimenta formatom i izdizanja slike na značenje objekta američkog slikarskog iskustva, do estetike tihoga monokroma europskog podneblja. Upravo su to silnice konteksta unutar kojega valja promatrati i nova Viktorova djela. Važno je istaknuti da se prepoznavanje likovnoga konteksta u ovom slučaju zasniva na ravnopravnosti dijaloga, a ne toliko na, piscu ovih redaka, upitnim paralelama koje uz djelovanje Viktora Popovića vežu termine, više-manje, gastronomskog miljea — prokušano, fino...

Važno je istaknuti kategoriju individualnoga kao vrlo bitnu u sagledavanju dosadašnjeg opusa Viktora Popovića. Ali isključivo u procesu samodokinuća. Viktor recentnijim radovima namjerno dokida asocijativnu potku ranijih radova, okrećući ih njihovoj vlastitoj pojavnosti i, napose, tretiranju prostora. Pitanje je prostora, usudio bih se reći, najtemeljnije pitanje povijesti slikarstva uopće. Aktualiziranje takva pitanja, doista, ne može proći nezapaženo ili ostati nezanimljivo.

Pristup prostoru novih Popovićevih kompozicija višestruk je. Oblik jedne od triju izloženih kompozicija evocira rastvoreno oplošje pravilnoga geometrijskog tijela — kocke. Fizička rekonstrukcija kocke, dakako, nije moguća. Rombovi od kojih slikar konstruira kompoziciju sugeriraju iluziju prostornog pomaka. Sjene u podsliku, nadalje, stvaraju prostorne planove, kako bi se istaknulo iluzioniranje prostora tobože raskidane kocke. Naša se pozornost koleba između stvarnoga prostora i onoga hinjena, koji gradi umjetnik, bližeći ga prvospomenutom, u kojemu se i sami nalazimo.

Optički efekti: refleksije, podslikavanja

Problem podloge i podslikavanja nije strano Viktorovim dosadašnjim iskustvima. Ali namjere su posve drukčije. Prostor je taj koji izaziva pozornost promatrača. Slikar slaže kompoziciju sugerirajući, pritom, svojevrsno istezanje slikarske površine na površini zida. Mehanički ponavljajući kružnu gestu grafičkom kredom, Viktor Popović djelima stvara mogućnost privremenih optičkih efekata. Oni se mijenjaju s promjenom položaja promatrača. Refleksije svjetla na djelu, međutim, intenziviraju plošnost jer ne navode promatrača na doživljaj pojačanih prostornih planova, ili doživljaj privida istupanja slikarskog djela u prostor galerije. Podslikavanjem, pak, umjetnik lažira sjenu motivirajući promatračevo oko na angažiranije promatranje procesa pred njim.

Zidovi galerijskoga prostora nisu pasivni dijelovi koji samo trpe čin izlaganja na svojim površinama. Oni su granice prostora i definiraju njegov oblik. Stoga im treba pristupiti kao važnim elementima doživljaja, na njima izloženih, radova. Drukčiji tretman naizgled neutralnih dijelova izložbenog prostora još je jedno iskustvo koje pronalazimo u umjetnikovim prethodnim nastupima. Sjetimo se njegovih frotaža zidova Dioklecijanove palače, na kojima teški volumen te bogatu teksturu kamenih blokova, kao i njihov zanimljiv međuodnos, Viktor doslovno prevodi na dvodimenzionalnu površinu ili, pak, olovnih zastora izloženih na prozorima, pri čemu svjetlo dobiva važnu ulogu doživljaja, odnosno olovne rešetke drugoga rada, kroz koje se, opet, prozire pozadinski zid.

U Galeriji sv. Krševana Viktor Popović svoje kompozicije postavlja na ravnu površinu zida, na zid polukružne apside, odnosno u kut prostorije.

Lakoća i ljepota olovne slike

Kako je već napomenuto, prostor postaje neobično važan za interpretaciju tih radova. Bilo da je riječ, primjerice, o valoriziranju zapuštenih dijelova galerijskih prostora kao što je kut (važnih je iznimaka dakako u povijesti umjetnosti bilo!), ili o prostoru unutar slike koji je ambivalentan. Svjetlosne refleksije ne stvaraju veće prostorne pomake, nego ravnomjerno klize po monokromnim površinama, dok akrilikom nijansirani podslici stvaraju iluziju prostora na mjestima gdje se komponente djela spajaju. Najdvosmislenija jest situacija rada postavljena u kutu galerijskog prostora. »Lomeći konstrukciju u uglu (kutu!) prostorije on preklapa stvarne odnose ploha i onih koje su naznačene slikanom sjenom« točno opisuje umjetnikovu radnju Jasminka Babić u predgovoru izložbi.

Viktor Popović od sama početka problematizira prostor unutar i okolo slikarske površine. Istaknimo samo pastoznost, odnosno reljefnost slikarske materije prvih slika, nakon koje će uslijediti redukcija prema plohi, koja će, zapravo, najpotpunijom biti u Viktorovoj seriji olovnih slika iz 2001. godine. Takve u potpunosti depersonalizirane slike, na kojima se javljaju prepoznatljivi znakovi akcije, mjesta, aktera, pravi su kuriozitet u Viktorovu opusu.

Ipak, jednom dobivena, recimo, ploha slike (prostorno neutraliziranija površina!), ona se pokreće zakrivljenošću olovnih zastora ili kida konstrukcijom olovne rešetke te konačno lomi novim slikama. Odveć je to dosljedan eksperiment da bi se umjetnik smatrao pukim epigonom, koji se okušao već prokušanim načinima. Njegovo djelo, istina, pronalazi referenciju u povijesti slikarstva druge polovice dvadesetog stoljeća, i upravo je to mjesto odakle bi trebalo krenuti utemeljeno kontekstualiziranje umjetnika izvanredna senzibiliteta.

Prostorne i(li) oprostorene slike dionica su eksperimenta slikarstva koje još ovisi o tradicionalnom mjestu izlaganja slike — zidu. Zanima nas rezultat sljedećega nastupa tako rijetko definirana umjetničkog koncepta.

Dalibor Prančević