Presjek i stav

Presjek i stav

Jagna Pogačnik, Backstage, Pop&pop, Zagreb, 2002.

Jagna Pogačnik je, sad je to sasvim vidljivo, jedna od najvažnijih kritičarki (uključujući i kritičare) naše nove proze. U ovoj maloj knjižici pod znakovitim naslovom Backstage objavljene su kritike koje je pisala posljednjih nekoliko godina u »Jutarnjem listu«. Međutim, od naslova mi je još znakovitija fotografija naše kritičarke na kraju knjige. U njoj se Jagna slikala u kožnoj jakni, motorki, koja bi trebala simbolizirati rokerski beskompromisni stav. Uz malenu dozu skepse koju imam prema svima koji furaju taj stav, mogu reći — a ovdje je isključivo riječ o mom vlastitom dojmu — da me se Jagna nipošto ne doima kao beskompromisna, željezna lady. Premda osoba koja obavlja tako težak javni posao mora u sebi imati barem mrvu željeza. Znam koliko je naporno pisati tjednu novinsku kritiku: i sam se bavim sličnim poslom. Jagna mi ipak djeluje nešto krhkije, imam dojam da je ponekad i sama medij u mediju, ali svejedno to nipošto ne umanjuje njezine napore i rad, koje eto već svi pisci priznaju. I prije bih rekao da je baš ovdje došlo do konsenzusa, iako se to možda meni samo čini, možda zbog onih lijepih riječi koje je napisala i o mojim knjigama.

Muškarci na vrhu

Općenito, danas je u nas mnogo jača ženska kritičarska, nego ženska spisateljska scena. Nije se pojavilo previše zanimljivih mladih autorica pa su muškarci prilično monotono (kao i vrlo sličan tip proze) zasjeli na vrh. No, zato možemo reći da imamo svu silu mladih kritičarki i teoretičarki; pored Jagne, spomenut ću samo jedno ime, sve zapaženiju Jelenu Gluhak. Tu je još nekoliko zanimljivih novih imena (da sad ne nabrajam, nekako nije pristojno). Hoćemo li uskoro imati isključivo muško pismo i žensku kritiku?

Sve u svemu, Jagna Pogačnik jedna je od naših boljih književnih kritičarki i ja joj čestitam na knjizi i želim još mnogo uspješnog rada. Backstage je knjiga koju vrijedi nabaviti upravo zbog sustavna presjeka naše novije proze i prilično uravnotežena profesionalnog stava.

No, općenito, ipak moram reći jednu svoju zamjerku, stvar koja se ne tiče toliko Jagne Pogačnik koliko stanovite klime, ili ozračja, koje inače vlada u našim medijima. Riječ je o kontekstu koji obično krasi većinu kritika, a stvara pravi mali psihološki pritisak unutar naše književne publike i potencijalnih pisaca. Jagna se tu možda trudi pokazati kao jedna od vodećih glasnogovornica naše nove proze, što ona nedvojbeno jest, no čitava priča oko buma nove generacije, uz niz pozitivnih pomaka, ima gorak prizvuk. Sjećam se sintagme nova generacija koju sam upotrijebio u jednom od svojih prvih tekstova u »Vijencu«, prije više od pet godina, no ipak sam i onda i sad mislio ponajprije na slobodu. Na simboličko razbijanje okova, a to najbolje mogu izraziti u pojmu pojedinca.

Nova sloboda ili novi okovi

Nisu li zapravo pojedinci oni koji stvaraju književnost? Grupna književnost, generacijska književnost, književnost strpana pod kratice, ugurana pod imena časopisa, pod teorijska naklapanja (smještena u čuvene ladice), uvijek mi je bila sumnjiva. Zamislite ovu stvar: Hemingway je važan kao pripadnik kvorumaša, Grass je slavu stekao kao razlogovac, a Puškin je bio istaknuti krugovaš. Dalje, kad se iz konteksta shvati da je neka proza dobra zato jer opisuje to i to, a gotovo je uvijek riječ o grupnom kvalifikativu, onda mladi pisci i oni izvan grupe, ako žele doći u milost kritičara i medija, moraju pisati baš tako. Pa je li onda to ta nova sloboda, ili su to novi okovi? Da se stvar prenese na razinu pojedinca i da se kaže, pojedinačni tekst je dobar zato i zato, a neki drugi može biti dobar za nešto drugo, onda bi to bio drugi par rukava. Previše se, čini mi se, jedri na množini, na grupnom vjetru, na kolektivnoj struji. To onda stvara čudnu klimu, pritisak.

Na FAK-u sam nastupio i ujedno ga podupro zato jer mi se učinilo da je to baš festival. U punom smislu riječi festival: šareni zbroj pojedinaca. Spasila me ta šarena i lagana riječ. A samim nastupom povećao sam šarenilo. I zbilja, to je jedino okupljanje pisaca koje nije časopisno, te stoga otvara različite perspektive. Ali, po mom mišljenju, nije ni ništa mnogo više od toga.

Odjednom, možda ovaj nedostatak žena i nije tako bezazlen i slučajan u našoj novoj književnosti. Razmišljam: možda sam zaista naišao na simptom, osnovnu slabost ove nove klime. Nedostatak žena može ukazivati na to da je stvar u epicentru čudna. Ponovimo, postoji niz naših mlađih spisateljica, ali nekako ih se ne shvaća previše ozbiljno. To je dokaz da je klima koja zagovara bum nove hrvatske proze ipak kvrgava na jednom mjestu. To jest da iz raznih razloga tretira žensko pismo kao manje ozbiljno (kao mekše) — a to je test za sve drugo, drukčije i različito. Žene su čini se ipak u srži problema.

Rade Jarak