Policajci na ekranu

Policajci na ekranu

U eri koju je obilježila post-Queer As Folk generacija, homoesksualne teme u filmu i literaturi prestaju biti tabu, pa se specijalizirani festivali gay-filma grčevito trude opravdati svoje postojanje. Njihova getoizacija postaje stvar prošlosti. To su na svojoj koži nedavno osjetili i vlasnici legendarne njujorške knjižare Oscar Wilde, koja je zatvorila vrata, jer se gay-naslovi već odavna mogu naći na policama normalnih knjižara. Slična sudbina mogla bi zadesiti i najnovije izdanje milanskog Festivala lezbijskog i gay filma, nakon što ga je talijansko ministarstvo kulture isključilo iz plana za financiranje filmskih aktivnosti u 2003. godini. Dakako, krivnja za taj nemar može se pripisati i Berlusconijevoj desničarskoj vladi, koja odveć ne mari za seksualne manjine. No, ostaje činjenica da se ovakve manifestacije prestaju promatrati u svojim getoiziranim okvirima i sve više gube autsajderski karakter, nakon što su gay-filmovi zaintrigirali selektore hetero-festivala. Tako se u programu lanjskog Cannesa našlo čak pet naslova koji se eksplicitno bave homoseksualnim temama (Madame Sata, Dix-sept fois Cecile Cassard, Blue Gate Crossing, La chatte a deux tetes, Polisons et galipettes). A o Berlinaleu nije potrebno ni govoriti. On se već odavna tretira poput njihova čarobnog brijega.

No, kriza takvih manifestacija mogala bi se pripisati i njihovoj hiperprodukciji. Uostalom, dovoljno je ući na internetu u neki od specijaliziranih gay-siteova, recimo planetout.com, da biste shvatili kako njegova minuciozna lista obuhvaća više od stotinu festivala filmova homoseksualne tematike godišnje, od Manile i Guadalajare, do Züricha, Londona i Petrograda. No, koliko god ostaje neupitno da takve priredbe funkcioniraju kao idealna mjesta za socijalizaciju seksualno marginaliziranih filmofila, rijetke su filmske gay-fešte koje gledateljima nude nešto više od mogućnosti da združeni u mraku kinodvorane plješću sami sebi, sretni zajedno. Nažalost, trebala je proći čitava vječnost da se na globalnoj gay karti napokon nađe i Zagreb. No, nikada ne reci nikad, premda se Queer Zagreb programski nije strogo usredotočio samo na film, nego je obuhvatio daleko šire područje gay-kulture (izložbe, teatar, gay-aktvizam).

Ako se pak zadržimo na njegovu filmskom programu, koji je više bio revijalnoga nego festivalskog karaktera, ponuđeni su nas naslovi barem natjerali da tragamo za izgubljenim vremenom. Možda su nam njegovi selektori mogli osigurati i poneki naslov iz ovogodišnje ili barem lanjske produkcije globalnoga gay-filma. Jer, dio odabranih filmova već smo upoznali na zagrebačkim ekranima, poput fascinantne lezbijske priče Aimee und Jaguar, britanskog filma Lijepa stvar prikazanom u programu prerano ugasla festivala filmova Europske unije, ili sjajnog dokumentarca Daddy and Papa, uvrštena u Reviju filmova o ljudskim pravima, koji se pozabavio pravima gay-parova glede usvajanja djece. Zadržimo se stoga na naslovima kojima je Queer Zagreb osigurao premijerni status u hrvatskim okvirima.

Bishonen (Ljepota)

Poučeni neugodnim iskustvom lanjskog Gay pridea, organizatori su na konferenciji za tisak najavili da će na Queer Zagrebu pojačati sigurnosne mjere. Moram priznati da me tijekom ranijih hodočašća na slične priredbe, od Ljubljane do Bologne, nitko nije čuvao. Možda i zato jer tamo nije postojala bojazan da bi mi netko mogao zaprijetiti. Nijedna obrijana homofobična glavurda. Zato bih volio da se Queer Zagrebu dogodi neko ljepše doba, kad se murjaci budu viđali isključivo u publici (oni hrabriji) ili na velikom ekranu, kao u Yonfanovu filmu Ljepota, melankoličnoj priči o hongkonškom policajcu koji čezne da bude savršen i vodi dvostruki život, upuštajući se u prolazne pustolovine s naočitim muškim prostitutkama, premda njegov otac želi da on postane korisna osoba.

Malo autoreferencijalnog štiha ponudio je K. S., koji sanja kako će postati pop zvijezda, sakupljajući fotografije slavnih ljudi, među kojima smo prepoznali i autora filma. Ulogu naratora preuzima Brigitte Lin, koja nam pokušava opisati ono što se zbiva ispod površine. A prekrasna Shu Qi, poznatija kao Vicky iz Hsiao-Hsienova remek-djela Millenium Mambo, murjakova je lezbijska prijateljica. Poput najljepšega mokrog homoerotskog sna. Kako je HTV dao svoj vampirski prinos zagrebačkoj queer-fešti kasnonoćnim projekcijama Kwanove melodrame Hold You Tight i Wai-Manova lezbo-akcića Portland Street Blues, gay Hongkong predstavio se u najatraktivnijem izdanju.

Befor Night Falls (Prije noći)

Povijest kubanske literature bilježi dva tragična slučaja vezana uz pisce u egzilu — Reynalda Arenasa i Guillerma Cabreru. Prvi je bio sin siromašna seljaka, a drugi potječe iz dobrostojeće havanske buržoaske obitelji. Prvi je bio homoseksualac, a drugi heteroseksualac. Obojica su se našli na udaru Castrova režima jer nisu prihvaćali njegova pravila igre i nikad se nisu sramili vlastita erosa. Za slikara Juliana Schnabela Arenasova autobiografija je predstavljala slasniji zalogaj. Možda i zato jer ga je zaintrigirao Arenasov tragični prinos drugoj kubanskoj revoluciji, onoj seksualnoj. Dobar dio preplanulih momaka koje je pisac hvatao po lokalnim plažama danju je sudjelovao u vojnim paradama na Trgu Revolucije, a noću se okupljao na gay-paradama na Arenasovu trgu, zamijenivši vojnu uniformu kupaćim gaćicama. Svi oni maštaju o američkom raju, premda će neki okončati svoj bijeg na stijenama havanske promenade. No, Schnabelov je rukopis plošan, ne samo u karakterizaciji likova nego i u načinima na koje promatra kubansku povijest u svim njezinim proturječnostima. Tek je snažni Javier Bardem donekle uzdigao film iz prosječnosti.

Plata Queimada (Spaljeni novac)

Poput Schnabela, argentinski filmaš Marcelo Pineyro također je ponudio zagrebačkoj queer-fešti dostatnu dozu latinoameričkog gay-mačizma. No, njegov estetizirani komad pulpa izgara u holivudskoj pećnici, pri čemu autor pokušava združiti poetiku Kalinova Swoona (duo gay-odmetnika) s Psima iz rezervoara (klaustrofobični ambijent njihova skrovišta u kojem je zrak ispunjen dosadom i frustriranim čežnjama). Riječ je o dvojici autodestruktivnih pljačkaša u bijegu, čiji će amour fou završiti tragedijom, premda ih je autor ugrijao iskupljujućim plamenom slave, transformirajući ih u neku vrstu svetaca mučenika. Erotika tijela i prostora u chiaroscuru dovedena je do usijanja.

Drole de Felix (Felixove pustolovine)

Nijedna priredba slična karaktera očito ne može proći bez priče o AIDS-u. No, francuski autorski tandem Jacques Martineu & Olivier Ducastel može se pridružiti rijetkim sineastima koji oslobađaju odiseju svog oboljelog junaka od pretjerana patosa i bombastičnih emocija, karakterističnih za holivudske filmove. Razotkrivši pisma koje je njegov otac pisao majci, simpatični Felix, momak arapskih korijena, odluči ga potražiti u Marseillesu, premda ga nikad nije upoznao. No, to nije film ceste o bolesti, nego film ceste o formiranju alternativne obitelji. Felix će je izgraditi u mašti od likova koje upoznaje tijekom hodočašća. A svaki je njezin član ujedno okvir pojedine etape junakova putovanja. Poetika filma oslanja se na Guediguianovu trilogiju o Marseillesu, čemu pridonosi i čudesna Arianne Ascaride iz četvrte epizode (Moja sestra). Felix nam na kraju poručuje: život je lijep, bez obzira na dvije, tri i pentaterapije.

Dragan Rubeša