Polemika da, ali književna

»Republika«, mjesečnik za književnost, umjetnost i društvo, gl. ur. Ante Stamać, br. 3, god. LIX, Zagreb, ožujak, 2003.

U siječanjskom je broju uvodnim tekstom Milan Mirić odredio buduće kretanje časopisa u prvom redu književnom te tolerantnom razgovoru, što je zapravo i jedini put kojim se kad-tad treba krenuti kako bi časopis za književnost bio (ili ostao) primarno — književni. No, je li sve baš tako u trećem broju »Republike«? Unatoč tomu što nisu smješteni na istaknuto — uvodno — mjesto u časopisu (gdje stoji potpora »Republici« od strane budućeg sunakladnika, Školske knjige, koju ipak ne bismo mogli uvrstiti među polemičke tekstove), pa se u toj odluci možda nazire pozitivan pomak, dva će teksta objavljena u novome broju ipak pokazati kako težnja za novim početkom još nije oslobođena prtljage proteklih događanja. Dakako da se tekstovima mogu naći i opravdanja — u prvom tekstu to je pravo na iskazivanje vlastitih stajališta i sloboda medija koja to podupire — Božica Jelušić (s pravom) se pita da li ćemo, osim književnih sukoba i frakcija, imati i kvalitetnu literaturu, ali, jednako tako, njezina će vaga pretezati malo više na jednu stranu, što će rezultirati nazivanjem pisaca koji su iz Društva istupili tek vlakopratnim osobljem u književnosti. Takav tekst, ako ga gledamo samo kao iskaz stajališta pojedinca, posve je opravdan, no ne može se zanemariti mjesto i vrijeme njegova objavljivanja, koje mu pridaje neke malo drukčije konotacije. Slučaj drugi odnosi se na Priopćenje Upravnog odbora DHK-a, zapravo reakciju na tekst Riječ urednika Velimira Viskovića koji je objavljen u suparničkoj »Književnoj republici«. I ovdje, kao opravdanje, posve je razumljiva težnja napadnutoga da se obrani i istakne svoje mišljenje, no pitanje koje se javlja ono je o konačnom ishodu i razrješenju takvih polemika. Bez ulaženja u to čije su tvrdnje točne ili netočne (jer, kao pripadnik sloja običnih čitatelja književnih časopisa, to ne mogu znati, niti me zanima) javlja se još jedno pitanje, a to je da li će pametniji popustiti ili će ovakvi ispravci netočnih navoda postati praksom, a polemike se ponovno (ili i dalje) voditi oko neknjiževnih pitanja?

Jezik kao stvaralac

Među zanimljivijima u novome broju nalazi se prilog Trude Stamać o Bečkoj skupini, grupi umjetnika koja je počela djelovati četrdesetih godina i svojim radovima i poetskim akcijama potresala austrijsku književnu javnost. U kratkom uvodnom tekstu naznačene su osnovne postavke umjetničkog stvaralaštva skupine, koje se temeljilo na poimanju jezika ne kao sredstva kojim se izražava, nego u kojem se nešto izražava pa jezik ne imenuje, nego stvara novu zbilju. Pjesničke konstelacije, kako ovi pjesnici nazivaju nove tvorbe koje dobivaju različitim postupcima, prikazane su i u prijevodima tekstova petorice članova skupine — Hansa Carla Artmanna, Friedricha Achleitnera, Konrada Bayera, Gerharda Rühma i Oswalda Wienera. S područja filozofije, preciznije estetike, dolazi članak Katarine Hraste, koja ukazuje na to da je Croceovo poimanje umjetnosti, iako je neosporno nastalo na temeljima hegelovskoga filozofskog sustava, suvremenije od Hegelova, pronalazeći dokaze tezi unutar tri momenta Croceove estetike —definicije umjetnosti kao institucije i ekspresije, suvremenijeg razvijanja relacijskoga karaktera umjetnosti, kao i postavljanja umjetnosti u kontekst tzv. dijalektike različitih.

Tema broja stvaralaštvo je Mire Gavrana, o kojemu pišu Gordana Muzaferija, Antun Pavešković, Milovan Tatarin i Ivan J. Bošković, razmatrajući u svojim tekstovima različite aspekte Gavranova proznog i dramskog pisanja — od tematike, književnih postupaka, uvođenja novih književnih svjetova u hrvatsku literaturu, do pitanja odnosa između spisateljske produktivnosti i kvalitativne razine njegovih djela.

Poezija Miroslava S. Mađera i Lele Zečković, kao i ulomci iz Savršene čaplje Zlatka Tomičića, literarni su prilozi broja, koji, uobičajeno, zatvaraju kritički osvrti i kronika DHK-a.

Ljubica Anđelković