Otisci mediteranskoga epikurejca

Otisci mediteranskoga epikurejca

Kolorističko orgijanje autora odudara od njegove dugogodišnje tvrdnje kako »nije spontani slikar, nego prije intelektualac koji unaprijed dobro osmišljava svoje slike.« Da je osmišljeno — to jest, ali u Otiscima Trebotića doživljavamo prije kao mediteranskoga epikurejca koji se prepustio unutarnjem raspojasanom uživanju u radosti življenja

Ne prođu godina ili dvije, a da Matko Trebotić, splitski slikar i arhitekt, ne podsjeti Zagreb na svoje postojanje i djelovanje. Otkako je 1975. priredio prvu zagrebačku izložbu u Salonu Schira, na dugu popisu njegovih samostalnih izložaba zagrebačke su prisutne barem svake druge godine. Djelatan i djelotvoran, stvaralački plodan, Matko Trebotić kao da u hrvatskoj metropoli provjerava odjeke onoga što čini, iako mu se izložbe održavaju diljem Europe — od Bochuma i Münchena, Düsseldorfa i Rima, pa do Komiže, Blata, Staroga Grada...

A stalno nešto čini, drukčije od onoga što je već stvorio, pa su mu nastupi svojevrsne potvrde pomaka, sažeci pothvata, manjih ili većih preobražaja. Pritom ipak nikada nije mijenjao i napuštao svoju »antejsku vezu sa zavičajem« i svoje stalno traganje za korijenima. Njegova je dosljednost toliko uočljiva, da će Antun Karaman zarana o Trebotiću napisati: »Ono što su Dulčiću bile hvarske vale i dubrovački krajolici, Šimunoviću pusti predjeli Dalmatinske zagore, a Glihi baščanske gromače, Trebotiću su to brački brežuljci okrunjeni starohrvatskim crkvicama i tjeskobnim mirom cintorskih čempresa.«

Trajno i slojevito istraživanje

Svoju zavičajnu ukorijenjenost Matko Trebotić međutim, nije iskazivao na način istovjetan bilo kojemu našemu poznatom umjetniku. Stvorio je svoj način, autohton i prepoznatljiv, koristeći pritom, dakako, dostupna iskustva i spoznaje. Stoga možemo reći da djelo Matka Trebotića proizlazi iz svega onoga što on jest (rođenjem i podrijetlom) i onoga što je školovanjem i radom stvorio od sebe. On je primjer — napisala sam 1989. godine, uoči njegove velike izložbe u Gradecu — »kako na djelo umjetnika mogu utjecati preci, način na koji je proveo djetinjstvo, što je izučio i od svijeta (domaćega i stranoga) vidio. Cijelo Trebotićevo stvaralaštvo, a posebno neke dionice, čisti su kondenzat njegova života.«

Slojevitost Trebotićeva djela, njegova raščlanjenost i bogatstvo, proistječe iz autorove široke informiranosti, ali i neutažene znatiželje, te trajne usmjerenosti prema istraživanju. S obzirom na brojne zanate kojima suvereno vlada, ideju znade razraditi u više medija. Vješt crtač, cijeli je svoj raniji opus zasnivao na odličnome crtežu. Grafičar u njemu (na Akademiji u Essenu specijalizirao je grafiku, poglavito bakropis) omogućio mu je stvaranje dojmljivih grafičkih cjelina, u kojima se lako prepoznavala ista tematska opsjednutost. S druge se strane slikar, kao prije toga crtač i grafičar, koristio istim rekvizitorijem koji je otkrivao u prostoru i podneblju zavičaja. Žedno je u svojim djelima prikupljao sve važno i bitno što je njegovo oko moglo registrirati na površini zavičajnog tla — od tlorisa starohrvatskih crkvica i obrisa njihovih ruševina do obrisa građevina i gradova, njihovih groblja, čak i čempresa, staroga brodovlja, navigacijskih karata i instrumenata, do školjaka, krhotina, požutjelih listina...

Neutažena ga je znatiželja tjerala da zaviruje i u ono što je pod zemljom, u njezine dubinske slojeve, a taj arheološki aspekt dao je njegovu djelu novu dimenziju — svjedočio je o prošlosti, starosti i ukorijenjenosti. Trebotić je uživao u nabrajanju, u citiranju predmeta (onih nad i pod zemljom) — na razinu slike, crteža ili grafike. Redao ih je i povezivao u nestvarne odnose, stvarao kompozicijske sustave, reklo bi se na način rebusa, čije je odgonetavanje zapravo iščitavanje autorovih snenih sjećanja i meditacija koje su iznjedrile ta djela.

Proživljena, usvojena tradicija

Arhitekt je pak u njemu stalno usmjeravao i na prostorna i ambijentalna rješenja, što je bilo potaknuto iskustvom stečenim u Njemačkoj, poglavito u Düsseldorfu, u neposrednu kontaktu s protagonistima konceptualne umjetnosti. Tako Trebotić usporedno sa slikanjem, crtanjem i grafikom stalno radi i svoje instalacije (ponekad i ambijente), od kojih su neke, nastale u vrijeme Domovinskoga rata, posebno dojmljive. U novije se vrijeme Trebotić vrlo uspjelo prihvatio i scenografije, za koju se ukratko može reći da je ujedinila njegova iskustva, a pogotovo naglasila njegove prostorne spoznaje iz arhitektonskih djela i instalacija. Zbog svih svojih djelovanja, Trebotić se ne slaže da ga se smatra samo slikarom. »Bliži sam concept-artu« — izjavljivao mi je više puta. »Oslanjam se na tradiciju, to da, ali ni na jednu određenu tradiciju slikarstva. Imam nekog oslona u dalekim votivnim slikama, u pravim naivnim djelima... No, moji su jedini slikarski oslonci u lokalnoj tradiciji. Osim toga, nisam našao nijednoga našeg slikara s kojim bih mogao povući paralelu. Jedino mi Vidović imponira, jer je bio osamljenik koji je radio usprkos svemu, svoje intimističke slike. Tisuću puta ista tema, a uvijek nova slika! Eto, to cijenim!«

Veliki metjerski pomak!

Tu tvrdnju i sklonost Trebotić potvđuje i svojom najnovijom izložbom u Zagrebu, u Galeriji Forum (9-30. travnja), na kojoj je izložio svoj najnoviji slikarski ciklus Otisci. Lako se uočava nadovezanost na prethodne Tragove — slike na kojima je radio pet godina, nakon 1994. Tadašnje iskustvo, zapravo zaokret slikara prema kolorizmu, glavno je obilježje Otisaka izloženih u Forumu. Na tim je slikama crtež potisnut — osim kao obris koji gradi kompoziciju. Često ga i nema, a boja je primijenjena u svojim najvećim intenzitetima: crvena naspram ultramarina, dojmljivi karmin okružen tamnim plavetnilom, naspram kojega lebdi polovica u svijetloplavim bojama; otok žutila uronjen je u pariško plavetnilo... Kolorističko orgijanje autora odudara od njegove dugogodišnje tvrdnje kako »nije spontani slikar, nego prije intelektualac koji unaprijed dobro osmišljava svoje slike.« Da je osmišljeno — to jest, ali u Otiscima Trebotića doživljavamo prije kao mediteranskoga epikurejca koji se prepustio unutarnjem raspojasanom uživanju u radosti življenja. Da nije tek u lagodi gledanja na more i nebo, i Otisci nas podsjećaju na zavičajne tlorise i obrise, koje nam je prije pomogao uočiti, ali sada su ti dojmovi preneseni čistom bojom i s manje racionalne kontrole.

Elena Cvetkova