Oj, more duboko!

Prave spužve izronjene iz mora pratile su još dobar dio moje osnovne škole, a u prvom razredu jedna je žuta rupičasta spužvica spojena s pločicom za pisanje išla sa mnom svaki dan u školu i brzo uklanjala sve moje pogreške u pisanju i računanju. Ime spužva došlo nam je iz lat. spongia (grč. spoggiá = gljiva, što je srodno s lat. fungus) preko dalmatske podloge. Kad sam puno godina nakon izlaska iz školskih klupa došla na otok Krapanj, spužve već odavno nisu bile prirodne nego sintetičke. Otok me ipak nečim impresionirao: malim trajektom koji od Brodarice do Krapnja vozi 5 minuta, a vožnja je stajala 1 kunu

Prorok Jona, želeći izbjeći Jahvinu zapovijed da ode propovijedati u Ninivu, za kaznu je tri dana i tri noći proveo u utrobi velike ribe dok ga nije izbacila na obalu. Stari su narodi mislili da je i kit velika riba (u češ. se i danas kit kaže velryba), ne znajući da je on sisavac. Danas Jona ne bi mogao dospjeti u kitovu utrobu jer kit može gutati samo plankton. Otkada i zašto? To nam je još kao djeci objasnio (i vlastitim crtežima dočarao) R. Kipling svojim Istinitim pričama kad je jedan mornar, Irac, dohakao kitu da više nikoga ne proguta: »Rešetku u tvoje ždrijelo / Da ti odsad priječi jelo!« Usput, jeste li razmišljali o tome kako su neke morske životinje, pogotovo one koje ne žive u našim krajevima, dobile hrvatsko ime? Zašto ih npr. zovemo kit, tuljan, pringvin, morž? Jezikoslovna šetnja po dalekim i bližim morima može biti zanimljiva i poučna kao i šetnja dobro uređenim zoološkim vrtom (zagrebački se, hvala Bogu, vidno popravio).

Blazirane babe

Kitu nije bilo teško ući u trag. On u ovom obliku pliva i u nekim drugim slavenskim jezicima (rus. kit, cslav. kit), a isplivao je iz grč. kZtos, što je značilo veliki morski sisavac, morska pošast, velika morska životinja. Morski je sisavac i morž, čije nam je laponsko ili finsko ime morša posredovao ruski jezik. Česi su svoje protivljenje ruskom izrazili barem metatezom likvida — mrož — a za to ime radije kažu da slijedi glasanje te životinje nego da je ruski uvoz.

Tuljan, taj nesretnik kojemu lovci tamane i staro i mlado da bi se blazirane babe šepirile u meku krznu, ganuo je osim nekadašnje francuske seks-bombe Britte Bardot srca mnogih ljubitelja životinja da dignu svoj glas u zaštitu tih morskih sisavaca. Hrvatsko ime i nije baš sasvim hrvatsko — rus. tjulen, u čemu su Laponci opet imale svoje prste — no neki misle da je presudno bilo tuljanovo glasanje, tuljenje, i vretenast oblik tijela poput tuljca. Grčko-latinsko ime foka preskočilo je Hrvatsku i udomaćilo se u Srbiji.

Dok smo bili djeca, sjećam se da je za svakim parobrodom plivala pratnja od nekoliko dupina. Ta simpatična inteligentna životinja iz porodice kitova, osim što danas uveseljava posjetioce brojnih delfinarija diljem svijeta, imala je i odgovornijih, strogo povjerljivih zadataka u ratu — kao morska Mata Hari. Ime dupin isprepleće se s delfinom — delpin (Cres) i delpina (Vrbnik). Vokal u nastao je od l (dlpin). Femininum delpina objašnjava se umetanjem našega augmentativnog sufiksa -ina, a dupinara je mreža kojom se hvata dupin ili pliskavica. Postoji i posuđenica iz mletačkoga — dolfin (kako se zove i otok kod Raba); u Mikalje s metatezom likvida duplin, a dulfin govore albanski ribari iz Ulcinja. Oblik delfin pak bilježe Belostenec i Jambrešić, a lako ga je izvesti iz lat. delphinus od grč. delphis/delphinos. Kako je i dupin sisavac koji koti žive mlade, u pozadini svega je grč. delphys ili delphos = maternica. Pliskavica pak, za divno čudo, vuče svoje ime od pliske, ptice pjevice pastirice, a ova pak od stsl. plišt, što znači buka.

Tučnjak — što je to?

Odakle ime pingvinu, toj ptici južnih polarnih mora? Neki misle, potpomognuti engl. penguin i njem. Pinguin, da potječe iz velškoga jezika: pen = glava, vrh, usta + gwyn = bijel, pa bi pingvin značio »bijela glava«. No više je onih vrsta koje imaju tamnu glavu, dok sve imaju bijela prsa. Leđa pak pokriva elegantan tamni frak. Drugo je mišljenje da ime potječe od lat. pinguis — debeo, tučan, zdepast, a pingvini su upravo takvi: vješto plivaju, ali ne lete, nego se dostojanstveno gegaju po morskoj obali. Hrvatsko ime za tu pticu ipak postoji — tučnjak.

Gotovo u svakom našem primorskom mjestu čuva se u usmenoj predaji susret kupača s morskim psom. Lokalni pešikan gotovo je preslikan tal. pescecane, što doslovno znači riba pas. Samo tako, kao pas, zove se kad stigne obložen ledom do ribarnice. Dodatak »morski« ondje je, zbog susjedstva s drugim ribama i plodovima mora, nepotreban. Nema bojazni da bi taj pas interferirao sa svojim krznenim imenjakom. No neke (prave ili pripisane) osobine morskoga psa mogu se prenijeti i na ljude, pa dva izraza — pešikan u primorskoj Hrvatskoj i ajkula u srpskom jeziku — označuju napasnu osobu, agresivnu, proždrljivu i grabežljivu. Zanimljivo, premda ne znam zašto, i jedna postrojba Hrvatske vojske u Domovinskom ratu prozvala se tim imenom — ajkule. Neznanje? Nemar? Neobaviještenost? Ni jedna vojska ne trpi prigovora, pa makar i ne ispala najpametnija (pa je tako nekim svojim vojnicima prišila na rukave ime cobra, što bi trebalo biti kobra). Ajkulin pak put polazi od rus. akula, što potječe od norv. hahall. Kao djeca, još puno prije filma Ralje, bojali smo se morskih pasa jer se po pričama činilo da su napučili sve uvale i da se zalijeću i na same plaže. Svaku peraju koja viri iz mora skloni smo odmah pripisati tom morskom grabežljivcu.

Moja narukvica

Puno prije nego što sam stupila na Zlarin i Krapanj prekrivao je te otoke romantični nimbus koraljara (nešto poput Bizetovih biserara na hrvatski način) i spužvara. Prave spužve izronjene iz mora pratile su još dobar dio moje osnovne škole, a u prvom razredu jedna je žuta rupičasta spužvica spojena s pločicom za pisanje išla sa mnom svaki dan u školu i brzo uklanjala sve moje pogreške u pisanju i računanju. Ime spužva došlo nam je iz lat. spongia (grč. spoggiá = gljiva, što je srodno s lat. fungus) preko dalmatske podloge. Kad sam puno godina nakon izlaska iz školskih klupa došla na otok Krapanj, spužve već odavno nisu bile prirodne nego sintetičke. Otok me ipak nečim impresionirao: malim trajektom koji od Brodarice do Krapnja vozi 5 minuta, a vožnja je stajala 1 kunu.

O koralju se obično daje štura obavijest da je to morski organizam vapnenasta tijela, po obliku sličan biljci, i da se, pogotovo crveni, upotrebljava za izradbu nakita. No koralj (lat. corallium, grč. korállion, hebr. gÇrHl = oblutak, šljunak) nije samo sirovina za nakit; on je bio i pjesničko nadahnuće, npr. Bračaninu Nazoru (Niza od koralja, 1922.) i, dakako Zlarinjanki, Vesni Parun (Koralj vraćen moru, 1959.). Prije nekoliko dana iskreno sam se obradovala kad su ribari iz Vrsa (nakon brojnih žalosnih betonskih i inih strahota u nekoć lijepoj Dalmaciji) uhvatili kao kotač okruglu ribu zvanu bucanj (buc, misečar, samoglav, baril — lat. buttis = bačva), pohvalili se njome »na kraju« i pustili je natrag u more. Usporedba s Vesninim stihovima nametnula se sama od sebe.

Moja prva narukvica sastojala se od nekoliko koraljnih perlica na končiću. Štitila me od bolesti i bila poput lakmusa. Dok je koralj crven, dijete je zdravo. Ako blijedi, dijete je bolesno. Perle su se s vremenom gubile, narukvica se smanjivala, dok se njome nije mogla okititi samo tanka ručica moje lutke. Kamo nestanu tolike stvari iz bivših kuća? Čitave garniture namještaja, a kamoli neće sitne koraljne perle! Nemam više ni koralja ni lutke. Može li me bar sjećanje na njih sačuvati od najgorih boleština eufemistički prozvane zrele, a zapravo staračke, dobi?