Od fjorda do Freuda i natrag

Od fjorda do Freuda i natrag

Kamerom posredovana intimnost, projekcije ispovijedi na izvođačkim tijelima i eksperimentiranje s projekcijom i ozvučenjem chata mogli su ipak reći i nešto više o suvremenosti, ali i o intimi u njoj

Kao što su sve nesretne obitelji nesretne na svoj poseban način, i kao što pješake treba ljubiti, tako je i samo jedan doista ozbiljan filozofski problem — samoubojstvo. Od melankolije, preko spoznavanja apsurda i nazad, nerijetko se rezanje, gušenje, paljenje, bacanje, vješanje ili trovanje nalazi kao posljednji i jedini logični izbor, i nije tako samo danas. Nekada se čak od vlasti mogla dobiti i dozvola za takav čin, uz naravno, dobru argumentaciju i dovoljnu količinu duševne boli. Danas, ipak, odlučni pojedinac mora u tajnosti nabaviti potrebne cijevi, žice, konop, medikamente ili što mu već treba, a nakon toga i pronaći osamljeno mjesto. Mlađahni likovi drame Norveška.danas Igora Bauersime, koju je u prijevodu Damira Mađarića režirao Mario Kovač u Gradskom kazalištu Požega, upravo na osamljenom mjestu pronalaze idealnu pozornicu za samoubojstvo, ali i za još ponešto.

Repertoarni pomak

Gradsko kazalište Požega inače je jedno od onih manjih, komunalnih kazališta koje je nekada imalo ansambl i kakvu-takvu produkciju, što je sve pometeno povijesnim previranjima pa je od dvorane ostalo samo provincijsko kino a od repertoara tek dječje predstave u vlastitoj produkciji i gostovanja. Odlukom da se Mariju Kovaču omogući prva hrvatska izvedba inače srednjoeuropske uspješnice Norveška.danas švicarskog autora češkog podrijetla, pokušava se u Požegi osoviti i zahtjevniji dramski zamah na koji bi naravno trebale odgovoriti i gradske i županijske vlasti ili barem njihovi kulturni dužnosnici. Kako novca za kazalište uvijek ima premalo, tako je i rezultat zapravo poluproizvod, rođen u sretno-nesretnom braku kreativnosti, nonšalantnosti, izvođačke nedostatnosti i teksta koji je negdje između Adriana Molea i nove europske drame.

Međutim, upravo taj prostor između i njegovo zauzimanje, razlog je zbog kojeg komad Igora Bauersime opsjeda europske pozornice — riječ je o drami mladih, koja doduše nije Buđenje proljeća, ali ipak progovara o simptomima odrastanja koji ne prolaze, i na koje povijesne mijene utječu samo u tehnološkom smislu (nekada arsen, danas tablete za spavanje). Tako Julija i August umjesto kićenog kaligrafskog pisma ostavljaju videosnimku na vrhu šestometarskog ponora u fjord na samom kraju Europe, do kojeg su iz njezinog središta doputovali avionom, nakon što su se upoznali preko chata na Internetu.

Multimedija važnija od glume

Kako su jednostavno neuvjerljivi kao odlučni samoubojice, i gledateljsko očekivanje humornog, ili vjerojatnije — sretnog ljubavnog završetka, čini se jedinim izglednim i prije polovice predstave, no to ne umanjuje nekoliko odlično odrađenih pasaža. Iako Antonija Stanišić do sada i nije pokazala pretjerano samosvjesnosti u gradnji dramskih likova, što je možda i zasluga podjela u kojima i nema previše mjesta za mlade glumice, i ovdje je ostala na liniji neutralnosti, koju joj neurotična i zapravo uglavnom panična Julija nudi. Ona je pokretač akcije putovanja do smrti, ali kako ni sama nije sigurna, August joj je svojevrsna pomoć u samospoznaji, ne samo u pitanjima Tanatosa ili smisla života, nego i onima njegovog parnjaka. Jedno od čitanja likova u ovoj drami moglo bi biti i izvrtanje rodnog Mars-Venera principa, jer je August blaži, mirniji i suptilniji lik, koji kroz dramu nastaje. U njegovom je slučaju i podjela bolje pogođena jer ga igra Danijel Radečić, glumac koji se već iskazao kao Lucky u karlovačkom uprizorenju U očekivanju Godota, ali koji ovdje zbog adolescentske uloge ima problem s nalaženjem pravog izraza.

Veliki pomak za malo kazalište

Mario Kovač ponovno je glumcima ostavio dovoljno prostora, što znači da su se uglavnom sami snalazili, te je scene postavio prema njihovom logičnom slijedu ne probijajući pozorničku bijelu, ledenu kocku, osim u nekoliko pohvalnih iskoraka pri kojima je neprocjenjiva bila pomoć video sekvenci Damira Kantocija, te scene i kostima Ive-Matije Bitange i Lea Vukelića. Kamerom je posredovan ključni trenutak predstave, dok je scenografijom, točnije velom koji u potpunosti najprije zakriva a kasnije i prekriva prizorište, naznačen početak i kraj, što već podsjeća na neka legendarna rješenja velikih kazališnih produkcija. Kovača je ovoga puta više od glumačke izvedbe, koja ostaje u maniri teen-komedije, zanimala multimedija, koja je i bolji dio predstave: kamerom posredovana intimnost, projekcije ispovijedi na izvođačka tijela i eksperimentiranje s projekcijom i ozvučenjem chata mogli su ipak reći i nešto više o suvremenosti, ali i o intimi u njoj.

Norveška.danas u Požegi predstava je koja unatoč svojim problemima, kako glumačkim tako i onim s trajanjem, jest veliki pomak za malo kazalište. Uz gostujući autorski tim i aktualni inozemni tekst, to je način na koji hrvatsko glumište treba nastojati raditi — povezivanjem kreativnih potencijala i publike koja je kazalište već zaboravila.

Igor Ružić