Nurejev je odredio moj poziv

Nurejev je odredio moj poziv

S klasičnim obrazovanjem plesači ponekad ostaju odveć skučeni u akademizmu. No, zahvaljujući znatno dinamičnijem modernijem stilu Forsythea i Killliana uspio sam napraviti veliki korak naprijed

Roberto Bolle rođen je 1975. u talijanskom gradiću Casale Monferrato i kao dječak započeo je školovanje u baletnoj školi milanskog Teatro alla Scala. Diplomirao je 1994. godine i odmah se pridružio Scali, kao solist, a zatim i kao baletni prvak.

Kao plesač izrazitih mogućnosti i raznovrsnog izražavanja interpretirao je mnoge glavne uloge u čuvenim klasičnim i neoklasičnim baletima. Za ulogu Apolona 1998. g. nominiran je za nagradu Benois de la danse. S dvadeset i jednom godinom započeo je međunarodnu karijeru pozivom Nacionalnog kanadskog baleta za premijeru Trnoružice. Nakon toga pozvan je u Engleski nacionalni balet da tumači ulogu Princa Siegfrieda u novoj produkciji Labuđeg jezera.

Od tada je često nastupao kao gost u Royal Balletu Covent Gardena, u štutgartskom baletu, (Hommage Johnu Cranku, i kao partner Carle Fracci u Fokinovom Spectre de la Rose), Boljšoj teatru, na proslavi 75. godišnjice Maje Pliseckaje, u Engleskom nacionalnom baletu, Berlinskoj državnoj operi, Tokijskom baletu, Rimskoj opernoj kući, Teatro San Carlo u Napulju, Teatro Comunale u Firenci, na Wiesbaden Festivalu, na Međunarodnom baltičkom baletnom festivalu, na Svjetskom baletnom festivalu u Japanu gdje je predstavljao kazalište La Scala, u Semper Operi u Dresdenu na proslavi 20. godišnjice Derevianka i na mnogim gala koncertima u Japanu s grupom Etoiles, Zvijezde pariške opere. U ožujku prošle godine u londonskom Covent Gardenu Roberto Bolle plesao je na premijeri baleta Trnoružica s Darcey Bussel u koreografiji Natalije Makarove.

Zašto ste u milanskom Teatro alla Scala napustili stalni angažman i prešli u slobodne umjetnike?

— U tom kazalištu počeo sam baletno školovanje. U dvadesetoj godini plesao svoju prvu glavnu ulogu, Romea u MacMillanovoj verziji, a u dvadeset drugoj postajem baletni prvak. Dvije godine nakon toga prešao sam u slobodne umjetnike, ali sam sa Scalom potpisao petogodišnji ugovor koji me obvezuje na sedamnest nastupa po sezoni. Status slobodnog umjetnika usrećio me jer mi je omogućio da mnogo plešem u različitim kazalištima, s različitim koreografima i plesačima, što mi je pomoglo da se brže razvijem kao plesač i steknem brojna iskustva.

Kako je došlo do toga da vas Rudolf Nurejev predloži za ulogu Tadzia u Brittenovoj Smrti u Veneciji?

— Kad je Nurejev posljedni put došao u Scalu da obnovi Ščelkunčika, vidio me kako plešem, zatražio da mu pokažem što mogu izvesti i bio je jako zadovoljan te me izabrao za tu ulogu. Kako sam imao samo petnaest godina, Baletna škola nije mi dopustila da nastupim. No, njegov izbor za mene je bilo vrlo važan, jer sam tada bio jako mlad i nisam bio siguran u svoje životno zvanje. Susret s Nurejevim, koji je za sve nas bio živuća plesna legenda, a posebno činjenica da me izabrao, bila je za mene snažan poticaj da krenem naprijed i da vjerujem u baletnu karijeru, koja je i postala moja sudbina.

Što nam možete reći o samom Nurejevu? Kako ste ga doživjeli?

— Nažalost, ja sam ga upoznao kad je već bio u posljednjim godinama života veoma bolestan. No, uvijek je imao veliku karizmu koja se osjećala svaki put kad bi ušao u dvoranu. Bilo što da je radio, uvijek je postojalo veliko poštovanje prema njemu. Po meni, njegovo uporište i u najuspješnijim godinama njegova plesanja bila je njegova karizma, snaga, koja je različita od svih drugih.

Kao plesača gledao sam ga uživo samo jednom, kad je već bio star. Njegove najbolje plesačke godine bile su potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih prošlog stoljeća, kad se ja još nisam ni rodio.

Koje koreografe s kojima ste radili najviše cijenite i zbog čega?

— Forsythe i Killian dvije su sjajne osobe, s kojima mi je bio velik užitak raditi. Za mene je bilo važno suočiti se s izazovima njihovih plesnih stilova, koji su različiti od stila klasičnoga baleta, upravo zbog toga da razvijem nove načine plesanja. S klasičnim obrazovanjem plesači ponekad ostaju odveć skučeni u akademizmu. No, zahvaljujući znatno dinamičnijem modernijem stilu Forsythea i Killliana uspio sam napraviti veliki korak naprijed, poboljšati kvalitetu pokreta, način plesnog izražavanja, kretanja i snalaženja na sceni. To mi je onda pomoglo i u klasičnom baletu. Za to moram ponajprije zahvaliti Forsytheu, s kojim sam prije radio, te mi je bilo teže, ali i vrlo korisno.

Zašto osjećate da vam je u Covent Gardenu teže plesati?

— U Covent Gardenu razina je vrlo visoka, riječ je o jednoj od najjačih baletnih kuća na svijetu, a svi su najveći plesači plesali u Royal Balletu. Plesač treba uvijek davati sve od sebe, no tamo nema mogućnosti grešaka. U Scali sam nastao kao plesač i razvijao se, svi me znaju i atmosfera je opuštenija. U Covent Gardenu toga nema i znatno mi je teže.

Plesali ste i u opernim produkcijama. Kako doživljavate taj oblik plesa?

— Naravno da više volim cjelovite balete, no plesanje u operi pruža mi mogućnost da se predstavim novoj, drukčijoj publici. Postoje važne operne produkcije u kojima sam nastupao, poput prošlogodišnje Aide u Veroni u režiji Franca Zefirellija, na kojima je svake večeri bilo petnaest tisuća ljudi. To je za mene novi izazov, i mislim da ću tamo plesati i ove godine.

Koje opere imaju za vas najzanimljivije plesne dijelove?

— Postoji opera u kojoj ples ima važnu ulogu, a u kojoj nisam imao mogućnosti plesati, a to je Sicilijanska večernja. Jedinstven doživljaj bio je plesati u Aidi usred pustinje, podno egipatskih piramida, u sceni trijumfalnoga marša s etiopskim robovima. Plesao sam u Donizzetijevu Don Sebastianu, s Carlom Fracci. To moraju biti umjetnički jake produkcije, i onda volim u njima plesati, jer je ples u operi svojevrsno posebno gostovanje, što je jako lijepo, novi doživljaj i za mene i za opernu publiku.

Možete li usporediti Giselle koju plešete u Zagrebu s onima koje ste plesali prije?

— Ova Giselle vrlo je tradicionalna, s manjim promjenama koje za mene nisu bile neočekivane te se osjećam vrlo ugodno plešući je. Uloga Albrechta jedna je od mojih najdražih uloga, jer postoji savršena kombinacija elemenata povijesti, glazbe i koreografije. Postoje snažne emocije, posebno u drugom činu, gdje se plesač u ulozi Albrechta može najbolje plesno izraziti. Golem je intenzitet interpretacije, osjećaj grižnje savjesti zbog greške koju je Albrecht počinio u prvom činu, kada je izdao djevojku koju je volio. Mnoge stvari čine taj balet remek-djelom. To je prvi veliki balet razdoblja romantike i jedan od najvećih baleta devetnaestog stoljeća. Mislim da imam prave odlike za uloge romantičnih prinčeva klasičnih baleta, od figure do pokreta.

S kojim ste koreografima do sada radili Giselle?

— Prvi sam put plesao tu ulogu u koreografiji Patricea Bartha s 24 godine u Scali. Prvo sam plesao u Seljačkom pas de deux, što je objavljeno na videu, a zatim i Albrechta. Zatim sam plesao u Scali u koreografiji Patricie Ruanne, kad je postala ravnateljicom baleta. Plesao sam Albrechta i na gostovanju Scale u Japanu. U Italiji sam tu ulogu plesao u Napulju, Firenci i Veroni. U svim tim verzijama bilo je manjih razlika, no balet je toliko savršen da ga je nemoguće bitnije promijeniti.

Je li vam problem plesati u težim kostimima, kakvi ponekad pripadaju ulogama kraljevića?

— Kostimi kraljevića uglavnom nisu najugodniji za plesača, ali su nužni jer stvaraju atmosferu i šalju pravu poruku. Ponekad je teško u njima plesati, i plesač se osjeća pomalo vezano, no zbog toga su važne kostimirane probe.

Koja je vaša uloga kao UNICEF-ova veleposlanika dobre volje?

— Stojim na raspolaganju za UNICEF-ove inicijative, plešući na njihovim večerima u dobrotvorne svrhe. U svibnju u Anconi plešem dobrotvornu plesnu večer za djecu Iraka. Pozvat ću i neke svoje prijatelje plesače i izvesti nekoliko plesnih točaka.

Za mene je velika čast što imam tu titulu, tim više što sam je dobio vrlo mlad, sa svega 24 godine, dok je obično dobivaju osobe s velikim moralnim autoritetom, osobe koje su životom i djelima pokazale veliku vrijednost. To moraju biti ljudi koji su i kao privatne osobe vrlo cijenjene i moralne.

Imate li sa svim tim profesionalnim i dobrotvornim obvezama imalo slobodnog vremena i kako ga provodite?

— Plešem na raznim udaljenim lokacijama i većina moga slobodnog vremena biva utrošena na pripreme za sljedeće nastupe. Od pakiranja odjeće i obuće, planiranja obveza, razmišljanja o svemu što se mora napraviti, odmaranja prije svakoga putovanja, odmaranja prije nastupa, proba... Sve što radim u slobodno vrijeme također je vezano uz moju karijeru. Malo je slobodnih dana. Primjerice, Uskrs provodim u Zagrebu, pa se nadam da ću ga provesti u obilasku središta grada.

Sretan sam da imam karijeru koja mi omogućuje da mnogo putujem. Karijera plesača kratko traje i treba posvetiti dušu i tijelo toj profesiji. Želim joj dati sve što mogu, jer sam svjestan da neće vječno trajati. Najkasnije sa četrdeset godina plesač se treba povući, i nije dobro plesati do kraja, kao što je napravio Nurejev, kada ste samo sjena onoga što ste bili na vrhuncu. To onda postaje tužno. Potrebna je velika snaga duha i realizam da bi se napustila pozornica u trenutku kad vas svi još žele vidjeti kako plešete. Nadam se da ću moći to napraviti na vrijeme, u trenutku kad shvatim da sam sâm napravio sve što sam mogao na najbolji mogući način i da nakon toga mogu samo padati u kvaliteti. Postoje i druga zanimanja u baletu, može se biti baletni majstor, koreograf, osnovati baletnu trupu... Najveća je greška plesati te dvije-tri suvišne godine.

U Zagrebu ste plesali u dvije predstave, na premijeri Giselle 19. travnja i na reprizi 22. travnja. Jeste li razmišljali o eventualnim budućim nastupima?

— Moj je raspored pun do kraja godine. Nakon toga moram preuzeti obveze u Covent Gardenu i Scali, a potom i u drugim velikim europskim kazalištima koja me traže, pa ću nakon toga moći vidjeti imam li slobodnih termina.

Imate vrlo lijepu internetsku (www.robertobolle.com) stranicu. Koliko ste sudjelovali u njezinu osmišljavanju i izradi, te izboru fotografija?

— Fotografije sam sâm izabrao, a stranicu je izradio moj kolega iz Scale, koji je strastveni haker. No, zajedno smo odlučivali o dizajnu i strukturi. Vrlo sam zadovoljan njezinim izgledom. Čitam sve poruke koje mi ostave posjetitelji (smijeh), ali nemam vremena na njih odgovarati.

Kako se osjećate unutar zagrebačkoga baletnog ansambla?

— Sretan sam što sam ovdje jer mi je to novo iskustvo, a jako je lijep osjećaj prvi put plesati u nekom kazalištu, upoznati nove ljude i novi grad. Zagrebački plesači imaju vrlo lijep odnos prema meni, pun poštovanja, zanimanja i očekivanja. Gosta se ponekad doživljava kao uljeza, no ovdje je atmosfera vrlo pozitivna.

Razgovarao Goran Ivaniš