Nostalgični retro-hommage

Nostalgični retro-hommage

U središte Haynes postavlja »savršenu« obitelj američkih pedesetih — optimističnu i trpnu suprugu domaćicu Cathy (Julianne Moore) i njezina uspješna supruga Franka (Dennis Quaid) te njihovo dvoje djece, s nezaobilaznom crnom sluškinjom i kućicom u cvijeću; no samo da bi je postupno dekonstruirao

Impresivna fuzija nostalgične staroholivudske melodrame i postmodernističkog stiliziranog retra, remekdjelo kontroverznog gay-redatelja Todda Haynesa (potpisnika podcijenjenog glam-rock homo-ljubavnog Zlatnog baršuna) Daleko od raja zapravo je njegov direktan hommage svom velikom uzoru Douglasu Sirku i njegovim omiljenim mu filmovima (no i mnogo više od toga).

Precizno uzimajući elemente iz Sirkovih najpoznatijih filmova — motiv sredovječne kućanice zaljubljene u mlada vrtlara iz Sve što nebo dopušta ili crnačko/bjelačkih odnosa iz Imitacije života, Haynes ih gotovo kirurškom preciznošću duplicira u vlastito okruženje, stvarajući vrhunsko djelo o pedesetim godinama 20. stoljeća — ne na način puke replikacije života srednjeg staleža onodobna američkoga društva, već ga prikazujući upravo onako kako bi to učinio i tadašnji film.

Porculanska lutkina kuća

Pritom se Haynes maksimalno približio rekreaciji tipične melodrame pedesetih, vjerno ju reflektirajući. Onodobni koloritni studijski stil prostudirane artificijelnosti dekoriranih setova sjajno pogađa fotografija Eda Lachmana — dodajući mu svojevrsnu nadrealnu kvalitetu — pretjerivanje u ljepoti; pedantno kao da je rađeno za porculansku kuću lutaka. Današnjem promatraču neprirodne boje (namjerno dizajnirane hiper-toplo i bogato) mogu djelovati izvještačeno, međutim baš time savršeno evociraju vibrantne tehnike korištene u prošlosti, a kakvima se koristio i Sirk. Njihova žarkost i pretjeranost rabi se upravo u svrhu očitovanja emotivna stanja likova — počesto kao kontrapunkt nesklada s njihovim depresivnim stanjem (sjajne boje jesenjega lišća slutnja su raspada savršenoga građanskog braka, a nevinost bijelih ograda zapravo metafore pravih međurasnih, homofobijskih i sličnih kočnica ondašnjega doba) a katkad i kao podcrtavač istog.

I likovi ove linearne melodrame vrlo su mirni; minimalno pokretni; čak i izgovorene replike podsjećaju na staroholivudski način glume; a tadašnje smjernice prati i glazba Elmera Bernsteina, baš kao i način snimanja protagonista — polublizim i američkim planovima odnosno u profilu, umjesto standardnih krupnih planova.

Fluidna Ana Karenjina

U centar Haynes postavlja savršenu obitelj američkih pedesetih — optimističnu i trpnu suprugu domaćicu Cathy (Julianne Moore) i njezina uspješna supruga Franka (Dennis Quaid, čija suptilna izvedba predstavlja pravo otkriće) te njihovo dvoje djece, s nezaobilaznom crnom sluškinjom i kućicom u cvijeću; no samo da bi je postupno dekonstruirao — prvo iskorakom supruga — njegovom homoseksualnošću, a potom i supruge — naklone vrtlaru Crncu. Kroz to pak preispituje i zabranjenu ljubav i rasnu netrpeljivost, odnosno tabu homoseksualnosti — pitanja otvorena onda baš kao što su to i danas; ali svakako ga iznoseći kao Cathynu priču (i junakinja Sve što nebo dopušta zove se Cathy).

Pritom Julianne Moore naprosto sjaji i kroz ulogu se kreće fluidnošću kakvu danas ima još možda samo Cate Blanchett (dvije duboko osobene i prekrasne glumice); pronoseći duh starih diva — Jane Wyman, Lane Turner ili Joan Bennett. Također je ovo možda njezina najsuptilnija i najbogatija rola u impresivnom nizu (te joj je time Oskar još nepravednije izmakao). Naime tolikom minucioznošću i toplom spontanošću Moore preuzima pomalo afektirani stil glume dominantan u prošlosti da uistinu izgleda kao izrezana sa kakve stare filmske vrpce; no pritom zadire i dublje i kreira posve netipičan, samo svoj karakter romantične heroine koji, iako je po svemu izrastao na stereotipnim zasadama prošlosti, ima kalibar jedne Ane Karenjine.

Emotivni realizam

Zanemariva nije ni smirena i dostojanstvena pojava Dennisa Haysberta kao Raymonda Deagana — plemenita vrtlara, koji se ovom ulogom stavlja uz bok likovima kakve je svojedobno tumačio Sidney Poitier — tada jedini priznati afro-američki glumac, u filmovima poput Pogodi tko dolazi na večeru. Poitier je u svojim izvedbama transcendirao prototip plemenitog Crnca koji s ponosom gleda u lice diskriminaciji; Haysbert pak kao Raymond ovdje čini isto.

Također cjelokupan cast svoje likove čini živima, nikako pukim stereotipima. Haynes u te likove ni ne pokušava injektirati moderan senzibilitet — čest postupak (i siguran znak) loših filmova. Također svijet koji ih okružuje ne promatra na crno/bijeli način — svi su likovi sivi — fino iznijansirane mješavina dobra i zla, koje bol najčešće nanose upravo onima koje najviše vole; pa tako na djelu nije ni počesto opet jednostrano orijentirana pozitivna diskriminacija prema Crncima, koja bi samo bijelce prikazala uzrocima svih zala — svi su oni naime posve realistični likovi. Taj realizam ipak nije onaj tradicionalnog shvaćanja pojma, već u prvome redu proistječe iz iznimno jakih emocija u kojima grcaju likovi (nježnost Cathyne i Raymondove neostvarive ljubavi; ili fascinantna oproštajna scena u kojoj vlak s Raymondom izmiče pred Cathynim tužnim očima).

Daleko od raja definitivno je najbolji Haynesov film — autentičan dramski udar emulgiranja deja-vua pedesetih, te je prava privilegija uživati u djelu (uglavnom rezerviranu za filmske freakove, kritičare ili najtvrdokornije fanove počesto marginalizirana žanra melodrame) toliko visokog nivoa, a koje će se zasigurno pamtiti još godinama koje dolaze.

Katarina Marić