Ništa nije bilo

Zabrinulo me maksimirsko dječje igralište. Zaokruženo je bilo plastičnom trakom koja je zabranjivala pristup unutra. Tobogan je zjapio prazan. Klackalica ukošena na jednu stranu, ljuljačke statične, umirene, ništa od njih, veliki drveni vlakić s klupicama prazan, lokomotiva s volanom, šuplje drvo, kroza nj se prolazilo kao tunelom, konjići na opruge s narančastom ručkom, pješčanik s poklopcem, mreže za veranje i razna vratila — neuporabljivi. Dolazili su roditelji s djecom, vidjeli traku, stali pred zaokruženjem i glasno se zbunjivali jer policije nije bilo, nikoga nije bilo da nam kaže što se tu zbilo.

A nešto gadno sigurno jest. Pronio se glas da je neki djedica kojeg su zvali Deka nepažnjom ili namjerno, toliko jako zanjihao svoju unučicu da je djevojčica pala, slomila kralješnicu i u bolnici umrla.

— Deka? — zapitao je s nepovjerenjem mladi bračni par.

— Deka, čija? — javio se slabiji glasić.

— Nije deka, Deka je muško — glasio je odgovor nekog od okupljenih.

— Znam Deku, sjećam se, to je onaj djedica u tenisicama i starom pohabanom kaputu... — sjetila se mama u traper-jakni i smeđim mokasinama.

— Nosio je tenisice, a nikad nije zavezao žnirance unučici... — dodao je mladi tata s gramom malicioznosti, okrećući mobitel pod prstima.

Slušao sam njihovo nagađanje na pola uha, ali nisam otpočetka htio popustiti nezdravoj znatiželji; kad bih se zainteresirao za stvar, to bi me još više ozlovoljilo i pokvarilo, nakon dugo vremena, prvi lijepi dan vikenda. Odlučio sam odmah otići prema trećem jezeru, maknuti se od zaokružena igrališta, možda iz urođene sebičnosti. Gurao sam kolica, uživao u buđenju proljeća, nježnom prolistavanju hrastova i vrba uz jezero, pokušao skrenuti misli u drugom smjeru kao i kotače, ali mi je ta apsurdna smrt djevojčice ipak kvarila opći ugođaj. Naišao sam na neku klupu gdje je cijelom površinom bila ostavljena odjeća nekoga čovjeka kao zmijin svlak i pomislio — možda se i ovdje nešto zbilo? Na putu sam pogledao oči u oči nekoga Japanca koji je šetao sam i — da nije bilo mučna osjećaja od maloprije — pomislio bih sigurno da Zagreb postaje, prvi put nakon osnutka, kozmopolitski grad. Ovako mi je djelovao sumnjivo i usukano, s usječenim organima za vid.

Počeo sam na sve gledati negativno, pa čak i na hranitelje labudova koje sam inače dosta cijenio. Zatim sam mimoišao mladi par koji se držao za ruke. Bilo je to očigledno njihov prvi ljubavni stisak. Ona je djelovala kao manekenka, odjenula se svečanije, kao da ide na modnu reviju, a ne u šetnju, imala je nešto frivolno i čudno je hodala.

Pogled mi je skrenuo prema površini trećega jezera po kojemu su klizili labudovi. Sve današnje manekenke morale bi doći u Maksimir i učiti se od labudica eleganciji pokreta. Kretnjama i gracioznosti. Jer one hodaju tako nezgrapno i rastrzano kao da su patke izišle iz grmova. Na modnim revijama to se najbolje vidi. Umjesto da klize na pisti u novim kolekcijama kao što labudice po jezeru klize, one se usiljeno razbacuju nogama i rukama. Umjesto da budu studija pokreta, one su mehaničke lutke koje pucaju na zglobovima. Nedostaje im i crno, treće oko iznad kljuna. Sva je šteta da labudice nigdje ne oglašavaju Maksimir, divni, a besplatni prizor, lekciju ponašanja svima dostupnu.

Pošao sam ljutito dalje.

Nije više bilo žaba u trećem jezeru kao prošli tjedan, kad su po lošem, vjetrovitom vremenu naprosto vrvjele odasvud. Sjetih se njihovih raširenih krakova, neke su plutale na površini kao mrtve, a zatim se naglo pokrenule. Druge su žabe pristizale iz dubina, začudilo me koliko duboko mogu roniti, pa plivati na površini, ti ljigavi prsaši.

Tako sam hodao uz jezero i loše razmišljao.

Posve sam zaboravio na vlastito dijete u kolicima, koje je, srećom, zaspalo od grbava terena i trešnje. No na Deku zasigurno nisam, i dalje me kopkao u malom mozgu. Da ta promašena šetnja oko jezera nije bio njegov pritisak? Nisam izdržao a da na povratku opet ne prođem pokraj igrališta. Možda me čekalo obilje novih informacija, a neke od njih i fatalno privlačile.

Tamo nije bilo nikoga osim zelenih, uniformiranih vrtlarica koje su smirenim udarcima motike preokretale zemlju utrtu dječjim i roditeljskim korakom. Zatim su bacale sjeme nove trave i vjerojatno djeteline u zaoranu zemlju. Zaokružena površina sadnje još se proširila, i tek sam sad vidio da je plastičnoj traci pisalo hrvatske šume.

Što je još gore, iza mojih leđa stvorio se odnekud i Japanac.