Nevolje s vodviljem

Nevolje s vodviljem

Adaptacija je možda približila zbivanje publici, a udaljila ga od glumaca

Nećemo pogriješiti ako dobro skrojeni komad (piece bien faite) prispodobimo »savršenom umorstvu«, pri čemu nam navodnici služe kao izraz sumnje u slične idealne konstrukcije. Ali kažimo i to kako fikcije idealnoga služe isticanje iznimaka koje moraju biti do te mjere značajne da mogu potvrđivati pravilo. Istini za volju, vodvilj, koji se najviše približavao idealu dobro skrojena komada, nije se smatrao dovoljno ozbiljnim žanrom, o čemu svjedoči i Bergsonova rečenica: »Vodvilj je prema zbiljskom životu ono što je lutka koju pokreću uzice prema čovjeku koji hoda.« Premda su vodvilji pisani s isključivom željom da zabave, uzdržavajući se od moralizma komedije, Eugene Labiche i Georges Feydeau pisali su ih često s nakanom da takav do kraja svoje definicije dotjerani medij postane svojevrsnom porukom.

Konstruktivna dosjetka

Ako je »ljubav«, opet u navodnicima, pokretač vodvilja Najsretniji od trojice Eugene Labichea, onda taj njegov vodvilj nosi nesmiljenu poruku o toj ljubavi. Cijeli se vodvilj zasniva na konstruktivnoj dosjetci po kojoj se žrtva, gubitnik u ljubavnom trokutu, prevareni suprug, ispostavlja kao dobitnik u igri. Znajući za vezu svoje žene s mlađahnim ljubavnikom, suprug im namješta kompliciranu igru, zapleće ih nitima svoga kompliciranog scenarija po kojemu oni doživljavaju svakovrsne neugodnosti, a najmanja je od njih stalna jurnjava, prikrivanje i frustrirajuća nelagoda. Komad obiluje tipičnim vodviljskim efektima, zaključno s posljednjim prizorom, gdje suprug izvodi dokaz da je sve vrijeme vukao konce lutkarskog igrokaza.

Ništa nije naizgled zahvalnije nego posegnuti za ovakvim komadom, gdje sve ide samo od sebe. Ali tu i počinju poteškoće s Najsretnijim od trojice, počevši od sjajnoga prijevoda i adaptacije Vladimira Gerića. Gerić je smjestio zbivanje u našu sredinu i to u dvadesete godine 20. stoljeća. Kada je Gerić režirao Feydeauovu Bubu u uhu u kazalištu Gavella, on je savršeno ostvario vodviljski brzi ritam možda upravo zato što je belle époque bila toliko dalje od nas. U ovom vodvilju u dvadesetim godinama prošlog stoljeća mehanizam zamjetno škripi, brzina se doima pomalo forsiranom i ne posve u duhu vremena.

Dvadesete su daleko

Što se dogodilo? Adaptacija je možda približila zbivanje publici, a udaljila ga od glumaca. Ali dvadesete godine već su jako daleko od nas pa bi se i u njima moglo doživjeti nešto od belle époque. Stvar je u nečem drugom. Redatelju Damiru Mađeriću vodviljski stil nije poznat iz rada njegovih velikih prethodnika, Vlade Habuneka, Božidara Violića i Vladimira Gerića, nego prije iz nijemoga filma i slapsticka. I što je najvažnije: kad se brzina i elegancija postignu u jeziku, onda ih je mnogo lakše postići u kretanju. Kažimo uostalom i ovo: da je komad režirao onaj tko ga je adaptirao, ishod bi bio mnogo bliže zadovoljavajućem.

Rečeno je da režija počinje od podjele. U varaždinskom HNK postoji gotovo idealni glumac za Alfonsa Mayera, a to je Ljubomir Kerekeš, rođeni vodviljski glumac, kadar izraziti dvostruku psihologiju toga lika. Stojan Matavulj kao Alfons ostvario je lik, prema redateljevu konceptu, robusnom komikom što mu nije dopuštala suptilnost distance. Ljiljana Bogojević kao Hermina prihvaća svoju ulogu ponešto mehanički, inače bi bila najbliže stilu vodvilja. Robert Plemić kao Ernest nije iskoristio sve mogućnosti što mu ih daju mladost i zaljubljenost. Štajerski par, Lisbeth Sunčane Zelenike Konjević i Krampach Berislava Tomičića, funkcionira u predstavi slikovito karakterološki zanimljivo. Scenografija Tomice Hrupelja nije ni nastojala dočarati zatvorenost prostora koju akteri vodvilja stalno remete i uspostavljaju svojim ulascima i izlascima.

Na kraju još nekoliko riječi o Mađerićevu shvaćanju vodvilja. Da je uspio konkretizirati duh vodvilja, on ne bi morao iznuđivati smijeh od publike dosjetkama iz televizijskog registra, koje nemaju mnogo zajedničkog s vodviljskim finesama. Da sav ljubavni trud s vodviljem ne bude posve uzaludan, zaslužna je uvelike i publika, pa je ne treba podcjenjivati.

Zvonimir Mrkonjić