Nesputana duhovitost

Nesputana duhovitost

Potkraj ožujka napustio nas je Ivo Kušanić, jedan od najboljih hrvatskih karikaturista, rođen 1924. u Zagrebu, gdje je završio srednju školu i studirao na Akademiji likovnih umjetnosti. Njegovo se ime pojavilo odmah nakon Drugog svjetskog rata na stranicama humorističkog lista »Kerempuh«, koji je tada okupio već poznate karikaturiste (slikar Ivo Režek) i čuvene pisce (Gustav Krklec) uz nova imena: Mucavac, Reisinger, Kušanić, Neugebauer, Pal, Čerić, Apfel, Haramija. Uskoro će to postati brojna obitelj novih karikaturista i pisaca humora (Trišler, Dovniković, Delač, Vukotić, Voljevica, Bourek, Marks i drugi), a list postiže rekordnu nakladu od 170 tisuća primjeraka, dok su se prije »Koprive« tiskale u najviše deset tisuća.

Plavokosi, mršavi Ivo Kušanić, naglašeno smiren, skroman i šutljiv, predstavio se već u startu kao jedan od najpronicavijih i najdarovitijih karikaturista koje smo ikada imali.

To nije bila šablonska, konstruirana duhovitost, kakava se u to doba proizvodila po novinama, nego kristalno jasna ironija maštovite imaginacije koja prodire u samu srž ciljanog problema. Karikatura se crta jedan sat, ali autor o njoj razmišlja više dana, uz ručak, večeru i koračajući ulicom. Ono je prvo gola ideja, a zatim se brusi dok se ne nađe britka poenta koja crtež pretvara u ubojitu strijelu sa ciljem da nekog ili nešto javno ismije.

Kušanić će u »Kerempuhu« raditi uglavnom naslovne strane, velike višebojne karikature, koje poput uvodničarske kolumne čitatelja upoznavaju s temom tjedna. Nije to bilo lako u doba kad humoru nisu cvjetale ruže i kad su ideološki arbitri smatrali da karikatura treba biti u službi dnevne politike kao i ostalo novinarstvo.

Mudri i odmjereni Kušanić preskače te prepone i pronalazi način da slobodnije misli i bude nesputano duhovit, poput tadašnjih pisaca aforizama (Jerzy Lec), koji u naivnoj rečenici izriču oštre kritičke istine o totalitarnom sustavu.

U redakciji »Krempuha« stvoren je tih godina (1950) i prvi domađi crtani film, kojem će se poslije priključiti i Ivo Kušanić kao glavni crtač nekoliko filmova.

Iz obiteljskih razloga 1962. Kušanić se seli u Beograd. Tamo ga odmah poziva »Politika«, najveći dnevni list, koji mu nudi mjesto glavnoga karikaturista, mjesto koje su tada zauzimali Pjer Križanić, također Hrvat rođen u Glini (1890), suradnik »Kopriva«, i Zuho Džumhur.

Kušanićeva karikatura oduševljava i u novoj sredini, povremeno radi i za druge listove, a objavljuje i u inozemstvu. Odlazeći u mirovinu prije petnaestak godina vraća se slikarstvu. Izlaže više pušta i dobiva priznanja stručne kritike. Poput Utrilla slika najviše gradski pejzaž. Tu više nema iornije, ali ima Ivine pronicavosti, majstorski pronalazi skrivene detalje, magične igre svjetla i sjene, što njegovo slikarstvo mirnih pastelnih tonova čini na svoj način originalnim i modernim.

Posljednjih godina boluje od srca i ne izlazi iz kuće, a slikarstvo mu pruža nužno spokojstvo, jer karikatura pretjerano troši svog autora, na što se već davno požalio Pjer Križanić, pronalazeći svoj osobni mir na šahovskoj ploči.

Dragi čovjek, iznimni umjetnik, Ivo Kušanić, nažalost, za života nije dobio zasluženu monografiju, a još ima vremena da se ona tiska. Karikature razasute po kompletima novina gube se u sjećanju i bilo bi šteta da se buduće generacije ne upoznaju s djelom jednog od najvažnijih imena u povijesti naše karikature.

Fadil Hadžić