Nesistematizirani inventari

Nesistematizirani inventari

Prije dvadesetak godina u Trogiru i Dubrovniku boravio je, kratko, talijanski povjesničar umjetnosti Federico Zeri, koji je svjetski ugled stekao kao neprijeporni znalac talijanskog i europskog slikarstva. Svjedoci njegova obilaska trogirske katedrale i zbirke umjetnina u dubrovačkom Kneževu dvoru tvrde da je odmah, iz glave, znao tko je naslikao sva djela koja su virila iz polutame crkve sv. Lovre i u ulaštenim odajama Dvora. Nažalost, kolege koji su bili Zerijevi domaćini nisu zapamtili imena umjetnika koje je on govorio s lakoćom i pouzdanjem istinskog connaiseura.

Lakše je naime raspravljati o velikim majstorima nego o epigonima, imitatorima, kopistima i sljedbenicima, koji u svojim djelima sabiru brojna iskustva, pabirče i prikupljaju podatke da bi zadovoljili ukus naručitelja u provinciji. Stoga je i hrvatskom povjesničaru slikarskih ili kiparskih djela koja se čuvaju po crkvama, samostanima, muzejima i privatnim zbirkama od Istre do Boke kotorske posao težak. Trebaju biti odlični znalci drugorazredne umjetnosti i umjetnika koji su živjeli i stvarali daleko od nas (u Veneciji, Rimu, Firenci, Beču). Nedavno mi je znanac, bolonjski diplomant agronomije, u šali rekao bolnu istinu: Vi ste se prihvatili teška zadatka da ružne slike pretvorite u lijepe. Teško se naime snaći u baštini kojoj su remek-djela prava rijetkost, a najčešći domaćini anonimni majstori. Naša je baština veoma često svojevrstan recepcijski purgatorij.

Naši stručnjaci trebaju u prvom redu dobro poznavati mletačko slikarstvo. No, ne toliko Tiziana i Tiepola, koliko male majstore koji su djelovali na lagunama i proizvodili umjetnine za skromnije sredine, gradiće i sela na Jadranskoj obali, za Veneto, Furlaniju ili Apuliju. Put prema paklu malih majstora otvoren je; često pred nama stoje slike bez doma (quadri senza casa) koje ni suvremena detekcija nije uspjela povezati uz neko konkretno ime. No, istini za volju, što u našoj sredini mogu značiti imena poput Zanchija, Lotha, Belluccija, pa čak i jednoga Pittonija i Bissona. To su poslastice za znalce, ali ne i za šire intelektualne slojeve, koji u nedaleku Beču ili Veneciji mogu za iste novce njegovati ukus na remek-djelima bez kojih nema povijesti umjetnosti!

Najteže se pak snaći u Dubrovniku i u Dubrovačkoj Republici općenito. Tamo su s jedne strane slike radili domaći umjetnici koji su stekli europsku formaciju (Lovro Dobričević i Petar Mettei, npr.) i oni drugi koji su zadržali amatersku i posve lokalnu razinu usred galantnoga stoljeća. Ipak, najviše je slika za Dubrovnik kupljeno izvan Republike: u Markama, Napulju, Apuliji, Veneciji i Rimu. U renesansi, posebno su im bili bliski flandrijski majstori.

Prosječno obrazovan povjesničar umjetnosti ne može se snaći u toj množini djela heterogena karaktera i neujednačene umjetničke vrijednosti. Tko danas može biti specijalist — dakle pouzdan znalac različitih škola i imena što su do nas stigli voljom narudžbe iz različitih europskih umjetničkih sredina?

Stoga je istraživanje starijega uvezenoga slikarstva (ali i drugih umjetničkih grana) velika pustolovina opterećena brojnim tegobama. U Hrvatskoj nema organizirane institucionalne brige da se taj inventar na primjeren način analizira i valorizira. Dakako, svaki stručnjak mora vlastitim erosom stajati iza svoga rada, jer samo o pojedinačnoj volji i sposobnostima ovisi što će se i kako će se stvarno istraživati. No, bilo bi neusporedivo lakše i učinkovitije kada bi postojala dugoročna i kratkoročna kulturna i znanstvena projekcija koja se mora ostvarivati i predočavati gotovim proizvodima.

Nepremostiv su problem i bijedno opremljene stručne knjižnice. Ako se selektivno i mogu kupiti neke vrednije knjige, nedostupna ostaje gotovo cijela periodika, katalozi zbirki, komparativna građa koja se gomila u publikacijama o kojoj u nas nitko nema točnih podataka.

Općenito, teško je u našim uvjetima analizirati konkretne umjetnine i o njima pisati studije koje se bez stida mogu tiskati u inozemnim publikacijama sa znanstvenim ugledom. I u uglednim našim ustanovama mogu se bez straha i bez stida u istoj sobi izložiti kopije i originali. Na adekvatan način nije publicirana građa ni iz jedne naše galerije: to nije specifičan slučaj za umjetnine u provinciji, nego čak u većoj mjeri za Zagreb, gdje se inventar Strossmayerove galerije, na primjer, još nije sistematizirao kako bi trebalo. Komu je poznato što se zaista čuva u Pomorskom muzeju u Rijeci, Franjevačkom samostanu na Hvaru ili Šibeniku ili u Gradskom muzeju u Rovinju? Mnogi će među nama veoma rado naglašavati da je Boka naša, no kada oljuštimo taj sjetni memento, pitamo što je zapravo s hrvatske strane učinjeno da se umjetnine iz toga nesretnog kraja primjereno predstave i uklope u našu povijest umjetnosti.

Možda sam skeptičan u svojim razmišljanjima. Jer, nešto se ipak pomiče: naša su znanja uznapredovala, sve je više povjesničara umjetnosti, dolaze mlađi naraštaji koji znaju jezike, koji putuju i rabe moderne spoznajne instrumente. Konačno i svijet će stići k nama. Znanstveni projekti u povijesti umjetnosti ne bi smjeli više biti isključivo regionalno ili nacionalno obojeni. Njihov je zadatak da suvremenim metodama prouče umjetnine i uključe ih ne samo u znanstvenu nego i u estetsku sferu pa da na taj način postanu tekovina građana svijeta. Bilo bi dobro da se poveća broj studenata povijesti umjetnosti na inozemnim sveučilištima. Njihovim bi se mogućim povratkom u Hrvatskoj sigurno otvorile nove perspektive, definirale ideje i uspostavila up to date metodologija rada. Najvažnije od svega, stekle bi se i poštovale radne navike. U inozemstvu su studirali Ljubo Karaman i Kruno Prijatelj, bez kojih je hrvatska povijest umjetnosti nezamisliva.

Ako bih morao odgovoriti na pitanje što nam je raditi, odgovorio bih vrlo jednostavno. Na razini države i odgovarajućih ustanova treba se upustiti u dugogodišnji, samozatajan i skup posao koji bi trebao popisati umjetnine. Jedini uvjet bio bi da se tako prikupljena i istražena građa publicira i na taj način preda na uvid javnosti. To znači da bi takav posao mogli obavljati isključivo odgovarajući stručnjaci koji su se u svom radu već potvrdili. Mi možemo mnogošto prigovoriti Cecchelijevu katalogu zadarskih umjetnina, no to je i danas jedini hrvatski grad koji ima takvu publikaciju, premda je ona tiskana 1932. godine! Na taj način više ne bismo bili Poluzaboravljena zemlja Hermana Bahra, nego društvo koje ne samo da zna postaviti zadatke nego ih zna i rješavati na način kako to kulturne sredine uspješno čine već stoljećima.

Vladimir Maleković, ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt, Zagreb

Prividna rješenja

Problemi zaštite odnosno sigurnosti muzejske građe izbijaju u javnost u incidentnim (škandaloznim) slučajevima, kao što se pokazalo u ova dva posljednja događaja. Osim lopova tada se traže i krivci među onima koji bi se po dužnosti trebali brinuti o stvarima koje su im ustupljene u posjed (ministri, muzealci, i dr.). Ima i među njima krivaca, ali temeljni je problem da Hrvatska nije dosad uspjela primjereno u praksi provesti ukupnost načela odnosno važećih zakona o zaštiti umjetničke, povijesne i prirodne baštine. Kad bi ta načela bila na razini državne i lokalne administracije sistematizirana i nadzirana, sustav zaštite efikasnije bi funkcionirao. Ali naša kulturna administracija za većinu problema ima prividna rješenja, koja prikrivaju loše strane zaštite. Primjerice, svaka nova (postizborna) činovnička garnitura, poglavito njezini faktotumi, pokreću akciju popisa umjetničke i spomeničke baštine (i sâm sam sudjelovao u nekoliko takvih komisija). Iako bi ti popisi trebali biti osnovna dokumentacija države o njezinim fundusima (jer sva je muzejska i arhivska građa u vlasništvu države), oni se gotovo redovito zagube, pa se imenuje nova komisija! Sve su to privremena rješenja, a stalna je činjenica smanjenje broja artefakata na popisima!

Ministarstvo kulture ima niz institucija profesionalnog ustroja koje prate spomenuta područja, odnosno fondove umjetničke i povijesne građe, ali kad god se formira komisija, za evidentiranje te građe obvezno se angažiraju stručnjaci iz muzeja i arhiva, iako raspolaže kadrovima koji su, barem na temelju diploma, educirani za taj posao.

Napretka u ovom području neće biti sve dok Ministarstvo kulture dosljedno ne provede načelo subordinacije, odnosno osigura izvedbu i nadzor nad provođenjem zakona. Trenutačno obilježje zaštite umjetničke i druge zaštićene građe jest improvizacija. Muzeji se snalaze kako znaju i, što je još važnije, kako mogu: trajno naime nedostaje sredstava za opremu i ljude na poslovima zaštite. Muzej za umjetnost i obrt upravo na planu zaštite napravio je velike pomake: broj dnevnih i noćnih (naoružanih) čuvara povećan je od nijednog (prije dvadesetak godina) na osam; uveden je video i audio permanentni nadzor nad muzejskim prostorijama, senzori za javljanje požara i primjerene halonske instalacije. Posebne kamere danonoćno prate sva događanja u neposrednoj okolini zgrade muzeja, od glavnog portala do dvorišta.

Ali ni police osiguranja (za koje MUO isplaćuje gotovo tristo tisuća kuna godišnje), ni sve spomenute tehničke i organizacijske mjere neće zaštititi naše muzejske fondove ukoliko u svakoga pojedinca koji je u doticaju s umjetninama, kao vlasnik, posudilac ili restaurator, ne bude pobuđen osjećaj moralne odgovornosti da se nalazi u poziciji čuvara kulturne baštine koja osvjedočava njegov osobni i nacionalni identitet. Nemojmo naime nikad zaboraviti da su državina i baština istoznačnice!

Ferdinand Meder, ravnatelj Hrvatskoga restauratorskog zavoda

Uvesti zajedničke čuvaonice

Želio bih načelno naglasiti temeljnu zadaću četiriju djelatnosti koje kao zajednički nazivnik imaju zaštitu građe što im je povjerena na čuvanje i uporabu. To su djelatnost zaštite kulturnih dobara, muzejsko-galerijska djelatnost, arhivska i knjižničarska djelatnost. Za sve četiri podjednako ili barem slično vrijedi isti kriterij očuvanja povjerenih im vrijednosti kao preduvjeta za svu ostalu, često vrlo razgranatu i raznovrsnu, aktivnost.

Stoga sam uvjeren da bi kulturnoj politici koja usmjerava programe i investicije u tim djelatnostima fizičko očuvanje kulturne baštine iz njihova djelokruga trebalo biti na prvom mjestu.

Što bi to po mojem mišljenju posebno značilo za muzejsko-galerijsku djelatnost?

— Umjetnine i općenito muzejska građa ugrožene su uglavnom zbog nedovoljne sigurnosti smještaja i čuvanja s obzirom na moguću krađu, ali i zbog neprikladnih uvjeta u prostoru smještaja i nedostatna održavanja s obzirom na oštećivanje ili čak uništavanje nepovoljnim mikroklimatskim uvjetima i biološkim utjecajima. Dakako, ne manja ugroženost prijeti i zbog neprimjerna manipuliranja često vrlo osjetljivim predmetima prigodom njihova premještanja i transportiranja.

Iz tih natuknica o razlozima ugroženosti proizlaze programi i usmjeravanje investicija za sigurnije očuvanje kulturne baštine povjerene muzejsko-galerijskim ustanovama.

Građevinski uređeni prostori, kontrolirani klimatski uvjeti, koji se danas mogu uspješno postići suvremenom opremom, zaštitne mjere od svih štetnih utjecaja prema suvremenim saznanjima o pojedinim materijalima iz kojih su predmeti sačinjeni, educiranje osoblja koje u fizičkom smislu barata muzejskim predmetima, uvođenje protuprovalnih i protupožarnih sigurnosnih mjera u muzejsko-galerijske prostore, sve bi to trebalo biti u pojačanu smislu prva briga, glavna aktivnost i ulaganje u unapređivanje stanja muzejsko-galerijskih ustanova i zbirki.

Tamo gdje to nije moguće postići, odnosno na taj način organizirati prostore za sigurno čuvanje i deponiranje predmeta, mislim da bi bilo nužno poduzimati odgovarajuće mjere na državnoj razini bez obzira u čijem su djelokrugu takve ustanove, a sukladno s propisima zaštite i očuvanja kulturnih dobara.

Već je bilo govora i planova za uspostavu velikih zajedničkih čuvaonica za muzejsku građu. Smatram da bi to trebao biti prioritetan i sustavno proveden program u nastojanju što uspješnijeg očuvanja muzejske građe, koja je u prevelikom broju ugrožena smještajem u neadekvatnim prostorima. To se u velikoj mjeri odnosi i na ugroženu spomeničku građu koju nalazimo in situ.

U svakom slučaju, mjere odgovarajuće zaštite muzejske građe na razini struke, državne i lokalne uprave treba popularizirati da bi bile prisutne i u svijesti građana, jer je ta svijest ponajbolja čuvarica. Istovremeno, provođenje mjera za veću sigurnost muzejske građe ne bi smjelo usporavati ili čak paralizirati muzeološku uporabu te građe, a napose njezino izlaganje, razmjenu među ustanovama ili eksponiranje u javnim prostorima, nego bi tu aktivnost trebali pratiti jasno utvrđeni i dosljedno provođeni kriteriji za sigurnost očuvanja izložaka.

Snježana Pintarić, ravnateljica Muzeja suvremene umjetnosti, Zagreb

Krađe povećavaju brigu

Pronalaženje adekvatnog prostora za depo u kojem ćemo na jednom mjestu čuvati velik dio našeg fundusa i u kojem ćemo moći pripremati građu za preseljenje u novu zgradu, a to znači fotografiranje, čišćenje, konzerviranje i restauriranje građe i njezino pakiranje za transport, jedna je od glavnih zadaća Muzeja suvremene umjetnosti u sljedećem razdoblju. Između ostalog, upravo zbog nedostatka primjerenoga prostora za čuvanje i prezentiranje građe naš je muzej proglašen prioritetom u muzejskoj djelatnosti Grada i Republike te je osiguran novac za početak izgradnje u ovoj godini.

Naime, kolekcije Muzeja suvremene umjetnosti pohranjene su osim u našim prostorima na još nekoliko mjesta u gradu i veoma smo zahvalni kolegama muzealcima koji nam ustupaju svoje prostore do pronalaska boljega rješenja. A bolje rješenje značilo bi za nas upravo jedan jedinstveni depo u kojem bismo apsolutno nadzirali građu i osigurali joj prikladan pristup. U postojećim depoima snalazimo se sukladno mogućnostima, a ne strogim principima muzeološke struke. Npr., svu građu, bez obzira na materijal i vrstu, držimo u istim prostorijama, nemamo mikroklimatizirane prostore ni odgovarajuću opremu — mislim pritom u prvom redu na pomične regale za slike i skulpture, no njihovu ne-postojanju razlog nije novac, nego također prostor!

Skučeni prostor otežava nam i rad na obradi građe, jer velike predmete možemo fotografirati i restaurirati samo u izložbenom prostoru u vremenu između dviju izložbi.

Poseban problem pri zaštiti umjetnina u našem slučaju javlja se u situacijama kada organiziramo izložbe izvan našega muzeja (a često su to i prostori koji nisu prvenstveno izložbene namjene), što povećava rizik od oštećenja i krađe te ujedno povećava troškove osiguranja, transporta i čuvarske službe.

U izložbenom prostoru na Katarinskom trgu vrlo se dobrim pokazalo uvođenje video-nadzora, a dobrom držim i praksu angažiranja stručne čuvarske službe na razini Grada Zagreba.

Pretpostavljam da je i ovaj prilog za »Vijenac« potaknut najnovijim krađama umjetnina u Banskim dvorima i Galeriji Klovićevi dvori i doista mi je drago da se ne samo u stručnoj nego i široj javnosti više počinje brinuti o tom problemu, jer je po mom mišljenju mnogo teže motivirati ne samo javnost nego i odgovorne osnivače muzeja na uvođenje svih onih manje atraktivnih mjera i investicijskih zahvata na zaštiti i osiguranju muzejske građe negoli su to reprezentativni izložbeni projekti ili gostovanja poznatih umjetnika. Usprkos krađama koje su zaintrigirale javnost, držim da muzejska struka mora i dalje ustrajavati na poboljšanju uvjeta čuvanja građe u našim muzejima, jer najveća opasnost za najraznovrsnije zbirke leži upravo u neadekvatnu čuvanju. Dobro sam upoznata i sa situacijom u drugim muzejima te sam se zalagala za ideju izgradnje zajedničkoga depoa za zagrebačke muzeje kao mogućega rješenja unutar skale problema s kojima se nose, a jedan od njih je ograničenost prostorom strogoga središta grada te jednog od načina dobivanja suvremenog prostora koji odgovara svim muzeološkim standardima.

Poštujući standarde planiranja u muzeološkim priručnicima i primjenjujući iskustva iz prakse naših kustosa, restauratorice i vanjskih stručnjaka u suradnji s arhitektom Igorom Franićem planirali smo depoe u budućoj novoj zgradi Muzeja.

Do tada, i dalje ćemo od gradske uprave kao i proteklih godina intenzivno tražiti dodatni prostor. U protivnom, uskoro ćemo morati kompletan izložbeni prostor pretvoriti u depo te nećemo moći održavati izložbenu djelatnost, za što zasigurno nećemo naći potporu u umjetnicima i publici koja od nas očekuje i intenzivnu izložbenu djelatnost kao još jedan oblik priprema koje senzibiliziraju javnost za novi muzej.