Nastavak slijedi!

Nastavak slijedi!

Pogled na impozantnu seriju knjiga pod naslovom Dani hvarskoga kazališta, niz bez kojega se više ne može pisati ni povijest hrvatske književnosti, niti povijest cjelokupne hrvatske kulture, otkriva brojke kojima se u nas malo tko može pohvaliti. Trideset godina kontinuiteta znači i dvadeset devet znanstveno vrhunski kvalitetnih knjiga. U njima je uvezano devet tisuća stranica, bibliografski podaci govore da je u tim svescima tiskano oko devet stotina priloga koje potpisuje više stotina autora. I to autora triju hrvatskih znanstvenih naraštaja. Od naših osnivača do današnjih znanstvenih novaka. Ova činjenica koja je u kazalima naših knjiga lako provjerljiva svjedoči o još jednoj vrlini hvarskih znanstvenih skupova. Oni nikada nisu bili koterijski obojeni, ideologijski ograničeni niti generacijski limitirani

Serija zbornika Dani Hvarskog kazališta — a pred nama ih je dvadeset i devet, predstavljaju danas nezaobilazno referalno mjesto za svakoga tko proučava hrvatsku književnost, a dramu i kazalište napose.

Sinkretizam filologije i teatrologije

Nastali kao rezultat znanstvenih skupova na Hvaru u organizaciji HAZU i Književnog kruga Split (da spomenemo tek današnja imena institucija), ovi svesci kao zaštitni znak svoj nose ime našega najstarijeg i jednoga od najstarijih europskih kazališta, onoga u gradu Hvaru, kome su, zapravo i posvećeni. I to s punim pravom. Nije ovdje potrebno podvlačiti kako su utemeljitelji ove jedinstvene manifestacije i prvi urednici zbornika (M. Fotez, M. Franičević, Ž. Jeličić, M. Matković i F. Švelec) lucidno pronašli taj kulturnopovijesni, zemljopisni, književnopovijesni i teatrološki pojam kojemu će, niti ne sluteći dalekosežnost vlastitih namisli, posvetiti jedan svakogodišnji skup, a grad Hvar učiniti ponovnim susretištem književne povijesti, teatrologije i scenske prakse, što je on u svoje najslavnije doba, u rasponu od Lucića do Benetovića, odista i bio.

Profesionalni teatrolog koji na minulih dvadeset i devet knjiga, ali isto toliko skupova kojima je prebivao bez ijednoga izostanka, gleda i iz vizure iskustva stjecanoga i na različitim međunarodnim skupovima posvećenima drami i kazalištu, našu manifestaciju i našu publikaciju smije izdvojiti na posebno, visoko rangirano mjesto. Riječ je o poziciji osvojenoj zasluženo upravo poradi jedinstvenoga sinkretizma uspostavljenoga između filologije i teatrologije — a ova potonja svoje ipak i filološko ishodište nikada nije nijekala, riječ je o amalgamu teorije i scenske prakse, ali i o često uspješno provedenim istraživanjima kazališnih ljudi koji su svoja pozornička uporišta nalazili u književnopovijesnim, odnosno teatrologijskim sugestijama. Tako je na Hvaru (barem u prvih dvanaest godina), filologija nerijetko poticala zbivanja na pozornici, a ova su, opet, vrlo često znala uzvraćati zanimljivim pitanjima na koja je znanost nastojala što uvjerljivije odgovoriti.

Prvi znanstveni skup koji je rezultirao zborničkim sveskom održan je u proljeće 1974, a knjiga se pojavila na otvaranju sljedećega simpozija, iduće godine, što će postati neoborivom tradicijom i zasigurno najvećom vrijednošću naših sastanaka: svaki novi susret sudionika, značio je i susret s prošlogodišnjim radovima, ukoričenim u grafički jasno prepoznatljivo izdanje. No, vratimo se uvodnoj knjizi. U njoj čitamo načelne Franičevićeve i Fotezove stavove o važnosti proučavanja hrvatske drame i kazališta te o njihovu petstoljetnom kontinuitetu, a zamjećuju se i programatska polazišta ove dvojice utemeljitelja skupa o njegovim temeljnim zadaćama. Rafo Bogišić piše o problemima renesansne drame, Nikica Kolumbić najavljuje zanimljivosti iz hrvatske medievalne drame i teatra, a raščlanjujući Gučetićevu Dalidu, Josip Torbarina ostvaruje jednu od svojih ponajboljih književnopovijesno-komparatističkih studija. Prilozima su zastupljeni još i Franjo Švelec, Miroslav Šicel, Marijan Matković i Vlatko Perković. U kazališnom dijelu simpozija na ljetnoj je pozornici Veneranda (odakle ćemo se idućih godina definitivno vratiti u kazalište nad Arsenalom i u druge gradske prostore), splitsko HNK izvelo u poznatoj režiji M. Foteza prikazanje o Životu svetoga Lovrinca, čime je na najbolji mogući način inaugurirana osnovna ideja skupa: povezati znanost i kazališnu praksu. Iste godine vidjeli smo i polemičko, gdjegdje osporavano, ali i redateljski i glumački iznimno promišljeno Kunčevićevo Prikazivanje Dubravke Ljeta Gospodnjega MCMLXXIII, u kome je Gundulićeva pastorala zazvučala posve nepoznatim tonovima, slijedila je dubrovačka frančezarija Nauk od mužova, Mađerova dramatizacija Kozarčeva Đ uke Begovića i, konačno, Krležina drama U agoniji. Nastupila su četiri tada ponajbolja kazališta u Hrvatskoj: splitsko, dubrovačko, osječko i središnje zagrebačko. Temelji manifestacije bili su tako postavljeni na vrlo čvrstim kriterijima, a nakon prvih izlaganja i predstava postalo je razvidno kako će i daljnji zahtjevi morati biti visoki, ukoliko Odbor Dana Hvarskoga kazališta bude želio sačuvati iznimnu razinu početka.

Srednji vijek je kasnio! Zašto?

Pred nama je svezak obilježen rimskim br. II., posvećen srednjovjekovnom i folklornom kazalištu. Obasiže respektabilnih 550 stranica. To, međutim, nije običan svezak. Pogledamo li godinu izdanja, opazit ćete da je to godina 1985!! Drugi je, dakle, volumen edicije izašao točno deset godina iza uvodnoga, premda smo, kako već rekoh, svake godine s veseljem dočekivali novi zbornički svezak prethodnog skupa. Mala tajna krije se, međutim, u ovome: tematski je raspored za prvih deset godina bio više ili manje fiksiran i čvrsto utanačen (mogu to posvjedočiti jer sam vrlo brzo postao članom Odbora koji se na programskim sjednicama sastajao redovito u Hvaru za vrijeme simpozija, a još jednom ili dva puta godišnje u Zagrebu, u Razredu za književnost HAZU), a riječ bijaše više-manje o tradicionalnoj, ali češće čvrsto tradicionalnoj podjeli na književna razdoblja (tako se umjesto termina barok rabilo općenitije 17. stoljeće, u naslovu idućega skupa opet je stajala samo brojka, tzv. »međuratna književnost i kazalište« još su uvijek bili, barem ovim naslovom, samo numerički, odnosno kalendarski obilježeni, itd.). Već je, dakle, 1974. bilo odlučeno da se dogodine nastavlja, dakako, renesansom, a nikako ne srednjim vijekom. Razlozi ma koliko uvjerljivo bili argumentirani, ipak su se isprva činili providnima. Odgodit ćemo, rekli su tadanji čelnici skupa, simpozij o srednjemu vijeku jer je za takav pothvat potrebno još mnogo istraživanja, a ona su ili u tijeku, ili još nisu niti započela, budući da smo u ovom području razmjerno insuficijentni znanstvenim, ali i kazališnoizvedbenim snagama. Za renesansu, naprotiv, imat ćemo izvrsnih priloga i dobrih predstava. Što je bilo točno. Ali je isto tako bilo točno da smo na znanstveni skup o srednjovjekovnom kazalištu (kome je pridodano tada i folklorno, kao ideološka protuteža, kao da u njemu nema i elemenata iskrene pučke duhovnosti!) morali čekati puno desetljeće. I to prvenstveno zbog ideoloških, a potom tek zbog znanstvenih razloga. Govoriti, naime, sredinom teških sedamdesetih o srednjemu vijeku, pri čemu se element sakralnoga teatra nikako nije mogao zaobići, bilo bi odveć opasno za kontinuitet skupa. Moglo ga se time jednostavno presjeći već u korijenu, i to iz onih najubojitijih, »političko-ideoloških« zamjerki. Stoga su tadanji kreatori programa mudro nalagali strpljivost, a mi smo, tada još u kategoriji mlađih, strpljivo čekali. Čekali, ali i dočekali. Ne samo jedan od ponajboljih simpozija, već i jedan od iznimnih zbornika naše kolekcije, poslije kojega ništa u našoj medievistici, odnosno medievističkoj teatrologiji nije kao prije. A vidjeli smo tada na Hvaru nezaboravnu Carićevu predstavu Prikazanja života svetoga Lovrinca mučenika u izvedbi hvarskih amatera, slušali Gospin plač u potresno-dramatičnoj interpretaciji pučkih pjevača iz Svirača i oduševljeno odobravali studenticama Filodramske grupe zadarskog Filozofskog fakulteta koje su nas iznenadile zrelošću svoje interpretacije Muke svete Margarite. Pozorniji je slušatelj ovih prisjećanja mogao zamijetiti da su sve to bile, kao i u srednjemu vijeku, amaterske predstave! Gledajući danas na ove banalne probleme, uviđam svu zamršenost i poteškoće koje su pratile ondašnji Odbor u nekim trenucima kreiranja programa. Jedan preuranjeni potez, tj. organizacija simpozija o srednjovjekovnome kazalištu u politički takvoj temi nesklonu vremenu, mogla je imati pogubne posljedice ne samo za daljnji tijek našega skupa. Mehanizmi represije bili su poznati, a najbanalniji njihov kotačić, zavrtanje financijalne »špine«, mogao je biti pokrenut u svako doba.

Generacijsko širenje

U svesku o renesansi zamijetit ćemo izrazito interdisciplinarni pristup temeljnom književnopovijesnom, a naročito teatrološkom problemu. Javljaju se kao istraživači poznati povjesničari umjetnosti Cvito Fisković i Kruno Prijatelj, filozofiju zastupaju Vladimir Filipović i Ljerka Schiffler-Premec (koja će postati jednom od najodanijih sudionica skupa do danas!), vrijedne kulturnopovijesne dokumente i svoja bogata arhivska istraživanja u dalmatinskim gradovima počinje, također i do danas vjerno i skupu odano, prezentirati Nevenka Bezić-Božanić, jezične probleme apostrofira također od tada stalni sudionik Josip Vončina, a najnovija generacija teatrologa predstavljena je Slobodanom P. Novakom, koji izvornom metodologijom izlaže o svojim pogledima na probleme našega starijeg kazališta. U simpoziju o 17. st. javit će se prvi put kasniji istaknuti »barokist« Pavao Pavličić, a na skupu o književnom i kazališnom prosvjetiteljstvu (čega nije bilo u naslovu!), eto uz doajena Veljka Gortana koji zajedno s Vladimirom Filipovićem načinje kasniju veliku »latinističku seriju« našega simpozija, eto uz već tradicionalne utemeljitelje Dionizija Švagelja i Stanislava Marijanovića iz Slavonije, muzikologa Lovre Županovića i književnih povjesnika i teatrologa Dunje Fališevac i Branka Hećimovića. U omašnom svesku o 19. st. naći ćemo prvi put imena Borisa Senkera, Zorana Kravara, Tihomila Maštrovića, Nedjeljka Fabrija i Anatolija Kudrjavceva. Krug se, dakle, znanstvenika širio i generacijski, a po navedenim imenima očito i metodologijski. U istraživanju drame i kazališta moderne prvim se prilogom javlja Mirko Tomasović, kasniji vjerni naš suradnik, tu je i Zadranin Nikola Ivanišin, a skup prvi put možemo skromno naglasiti da dobiva i međunarodne dimenzije jer nam se pridružuje poljski kroatist Wlodimierz Kott. Zbornici koje imamo u rukama svjedoče ne samo opsegom o ozbiljnosti sadržaja, što će se potvrditi i naredne godine kada se pojavljuje svezak posvećen Miroslavu Krleži. Skup o njemu bio je jake međunarodne reputacije (sudjelovahu znanstvenici iz Slovenije, Češke, Mađarske, Poljske i Rusije), od naših prvi put Ivo Frangeš, Viktor Žmegač i Radoslav Katičić, pa zatim Nedjeljko Mihanović, Georgij Paro, Darko Gašparović i Vladan Švacov, Miro Međimorec i Tomislav Sabljak, uz već druge, tradicionalne naše sudionike. Na skupu o Krleži (1980) prvi se put i dodijelila »Nagrada Marko Fotez«, nazvana po jednom, tada već — nažalost mrtvom, utemeljitelju skupa, nagrada namijenjena istraživanju hrvatske dramskokazališne baštine. Laureat je, s punim pravom, postao Slobodan Prosperov Novak.

Hvar u Varaždinu i Novom Vinodolskom

I naredni skupovi pokazivali su otvorenost Odbora i Uredništva prema svim generacijama i znanstvenim metodologijama, pa je pluralizam mišljenja i stavova resio hvarske susrete. Ova je činjenica danas lako provjerljiva u našim zbornicima, koji nakon što su prvom serijom, zaključno sa XII. knjigom, dokazali kako je prvobitna zadaća okončana, nastavili izlaziti kao rezultat tematski ponešto promijenjene koncepcije manifestacije. Monografski su obrađivani Lucić, Nalješković, Vetranović i Marulić, slijede tri značajne i presudno važne godine (a, dakako, i zbornički svesci) posvećene hrvatskom humanizmu, došla je na red i kajkaviana (u ratnoj godini i izbjegličkom statusu u Varaždinu, ali kao i naredne dvije godine, u Novom Vinodolskom, s mislima na Hvaru!) i napokon barok, sada u punom sjaju.

Pozorniji pratitelj bibliografije hrvatskih književnopovijesnih, lingvističkopovijesnih i teatroloških knjiga zamijetit će, bez sumnje, zanimljivu činjenicu. Čitav je niz takvih edicija počeo izlaziti svršetkom sedamdesetih godina kao rezultat autorova intenzivnoga sudjelovanja na hvarskim simpozijima. Oni su, dakle, bili priprava za kasnija temeljitija istraživanja, djelovali su (zajedno s čitavom atmosferom skupa) poticajno na pojedince, pa rezultati nisu mogli izostati. Među Hvarom inkubiranim knjigama zasigurno su i Franičevićeve, Bogišićeve, Vončinine, Pavličićeve, Kravarove, Dunje Fališevac, Borisa Senkera i Branka Hećimovića koji u predgovoru esejima i studijama Može li se Lauri vjerovati? nadahnuto i vjerno opisuje atmosferu na simpoziju i izvan njega.

Konačno, valja nešto reći i o kazališnom dijelu skupa. U prvih dvanaest nastupila su sva, upravo sva hrvatska profesionalna kazališta i brojne amaterske skupine. Razlike su ponekada bile neznatne (pučki pjevači s Hvara ili pučka Robinja s Paga spadaju u same vrhove hrvatskoga scenskog umijeća!). Vidjeli smo presjek kroz čitavu povijest hrvatske drame: od predstava srednjovjekovnoga kazališta do renesansne drame i komedije (izvrsna splitska Robinja), od Nalješkovića do Benetovića i smješnica 17. stoljeća, vidjeli smo Palmotića, Bruerovića i Stullija, potakli praizvedbu Svetoga Aleksija Tita Brezovačkoga, inicirali revival J. Freudenreicha, A. Nemčića, i M. Bogovića, ponovno uživali u Vojnoviću, začudno slušali aktualnost Tucićevu i uočili ne samo scensku provokativnost Donadinijevu. A potom su se od Krleže dalje izredali na skromnoj, ali časnoj hvarskoj pozornici Begović, Mesarić, Matković, Marinković, Šoljan, Hadžić, Brešan i tada još posve mladi Gavran!

Otvorenost i tolerancija

Nakon baroka (sv. XX), važan trolist čine tri sljedeća sveska posvećena književnosti 18. st. (XXI i XII), odnosno literaturi uoči preporoda (XXIII). Istražene su tom prigodom brojne »manje« teme, ostvaren sveobuhvatni pregled na cjelokupni geopolitički nacionalni kulturni zemljovid — od Međimurja i Slavonije do Boke kotorske, znanstveno-precizno fokusirani brojni literarni žanrovi. Ove tri su knjige bjelodano pokazale kako ranije Kombolovo strogo mišljenje o književnosti bez obnavljanja od sada smije biti ne samo revidirano, već iz korijena i promijenjeno.

Važna je bila pojava knjige (sv. XXIV) posvećene književnosti u doba preporoda, sveska sa znakovitim podnaslovom — ilirizam, romantizam. Na gotovo 600 stranica s trideset i tri priloga potvrđena je uvodna teza Mirka Tomasovića o aktivizmu hrvatskoga romantizma i njegovoj čvrstoj ukorijenjenosti u europski kontekst. Daljnja su se hvarska istraživanja nizala čvrsto kronologijski. Analizirano je razdoblje od preporoda do Šenoina doba, potom vrijeme realizma, da bi svescima XXVII i XXVIII bila podvučena crta pod bilancu 20. stoljeća. Slijede dvadesete godine minuloga vijeka, a potom će jubilarni, XXX. svezak, pružiti uvid u hrvatsku književnost i njezin suodnos s avangardom.

Pogled na impozantnu seriju knjiga pod naslovom Dani hvarskoga kazališta, niz bez kojega se više ne može pisati niti povijest hrvatske književnosti, niti povijest cjelokupne hrvatske kulture, otkriva brojke kojima se u nas malo tko može pohvaliti. Trideset godina kontinuiteta znači i dvadeset devet znanstveno vrhunski kvalitetnih knjiga. U njima je uvezano devet tisuća stranica, bibliografski podaci govore da je u tim svescima tiskano oko devet stotina priloga koje potpisuje više stotina autora. I to autora triju hrvatskih znanstvenih naraštaja. Od naših osnivača do današnjih znanstvenih novaka. Ova činjenica koja je u kazalima naših knjiga lako provjerljiva svjedoči o još jednoj vrlini hvarskih znanstvenih skupova. Oni nikada nisu bili koterijski obojeni, ideologijski ograničeni niti generacijski limitirani. Bili su i ostali otvoreni, dostupni svima i u svakom pogledu tolerantni. Znanstveno, ljudski pa zašto i to ne reći — u brojnim događanjima nakon i izvan službenih simpozijskih sesija.

A ono što se na Hvaru zbiva nakon svakodnevnih zasjedanja u Gradskoj loggi pod velikodušnim je i toplim prijateljskim okriljem Hvarskoga pučkoga kazališta i njegovih marnih članova koji nam pružaju bogatu duhovnu hranu za vrijeme njihovih teatarskih izvedaba, ali niti ona zemaljska (kao što bi rekao A. Gide) kojom nas jednako tako zadivljuju, jednakopravno stoji uz Hektorovićeve stihove ili Benetovićeve scenske smješnice.

Nikola Batušić