Nametnuti poredak

Nametnuti poredak

Rasprave o tome da li je suvremeni posthladnoratovski svijet multipolaran ili regionalno centriran izgubile su na svom značenju i američko unipolarno vodstvo nametnuto je i istodobno prihvaćeno u mnogim zemljama

Rat u Iraku može se već danas analizirati s raznih aspekata. Uz vojnu elaboraciju razloga pada režima, moguće je naznačiti probleme zavođenja reda, obnove, izgradnje države na novim temeljima, pokretanje proizvodnje i uključivanje Iraka u međunarodne tokove. Ako se za sve te velike poslove može jasno reći da će biti vrlo složeni, skupi i da će zahtijevati vrlo mnogo vremena kako bi se Irak postavio na nove temelje zdravog razvoja, međunarodne posljedice rata mnogo su vidljivije i tiču se neposredno osnovnih sadržaja suvremenih međunarodnih odnosa.

1. Američko djelovanje protiv Iraka i okupljanje snaga u okviru velike antiiračke koalicije pokazalo je da je novi svjetski poredak, o kojem se toliko dugo raspravlja, konstituiran i da je jasno naznačena njegova struktura. Od pada Berlinskoga zida novi svjetski poredak sintagma je koju je najprije upotrebljavao predsjednik Bush, bez želje da se dublje bavi elaboracijom novoga modela, a i mjesta SAD. Nakon toga, predsjednik Clinton u velikom geoekonomskom naletu otvaranja tržišta lansirao je angažiranje i jačanje kao temelj američkoga djelovanja u novom svjetskom poretku, da bi tek George Bush Jr. čvrsto postavio strukturu novoga svjetskog poretka. Shvaćajući suvremeni svijet kao prostor u kojem danas djeluje većina zemalja demokratski usmjerenih i spremnih da surađuju, Bush je događaje od 11. rujna iskoristio kao povod za discipliniranje onih članica svjetskoga poretka koje se ne uklapaju u taj koncept i koje zbog veza s terorizmom, posjedovanja oružja za masovno uništavanje ili pak nedemokratskog režima moraju biti kažnjene.

Takva definicija osovine zla ili onoga što se u doba predsjednika Clintona nazivalo nepoćudnim državama (rogue states) na jednu je stranu stavila međunarodnu cjelinu, a na drugoj se strani nalaze otpadnici. Američka politika istodobno je svojom akcijom potvrdila da preuzima ulogu lidera te je na taj način riješeno i pitanje vodstva u novom svjetskom poretku. Rasprave o tome da li je suvremeni posthladnoratovski svijet multipolaran ili regionalno centriran izgubile su na svom značenju i američko unipolarno vodstvo nametnuto je i istodobno prihvaćeno i podržano od velikog dijela zemalja. Imajući na umu američke mogućnosti akcije (vojne, političke, ekonomske, tehnološke i kulturne) nema dvojbe da će to unipolarno vodstvo biti trajnijega karaktera. Ako, npr., Brzezinski piše o Americi kao prvoj, jedinoj i posljednjoj supersili, a Kissinger ističe da će američka vodeća uloga trajati barem jednu generaciju, jasno je da je ta uloga dugoročno postavljena i da nema još za dugo vremena ravnopravna izazivača. Pax Americana, koja nije bila moguća nakon Drugog svjetskog rata, jer je postojala druga velika sila — SSSR, ostvaruje se sada unipolarnim djelovanjem Amerike u novom svjetskom poretku.

2. Vojnim napadom na Irak sve važnije multilateralne organizacije nalaze se u drugom planu i neke od njih morat će se znatno promijeniti. Ujedinjeni narodi, po tko zna koji put, stavljeni su na marginu svjetskih događaja, organizacija koja se treba brinuti za održavanje mira i sigurnosti oglasila se tek šestoga dana nakon ratnih operacija, najavljujući potrebu pružanja pomoći. U tom kontekstu daleko je bolje djelovao Crveni križ, koji je trajno djelovao, ispunjavajući zadaće zbog kojih je osnovan.

Svjetska organizacija, ako ne nađe nove poticaje za djelovanje, morat će se postaviti kao međunarodni forum koji u unipolarnom svijetu može biti samo neki veliki debatni klub, barem što se tiče zadaća održavanja mira i sigurnosti u svjetskim relacijama. Najave mogućnosti da upravo UN budu središte multipolarnog svijeta i da se preko njih razvija takav model novoga svjetskog poretka, akcijom u Iraku sasvim su eliminirane.

NATO, kao višestrani oblik političko-vojnog djelovanja, također se našao u posebnoj situaciji. Rasprave koje se vode u Bruxellesu oko toga hoće li NATO i dalje biti vezan uz svoje područje ili će pak krenuti out of area, na dnevnom su redu još od napada na Jugoslaviju. No, ovaj put nije riječ samo o strategijskim raspravama koje plijene pozornost vodećih NATO-ovih dužnosnika, nego je riječ i o tome da je NATO bio u iračkoj akciji, s jedne strane, zapostavljen od Amerikanaca, a, s druge strane, podjele koje su nastale u Zapadnoj Europi, a posebno djelovanje Francuske, Njemačke i Belgije, udaljile su bilo kakvu mogućnost jedinstvene akcije i uporabe toga mehanizma. Uz pokušaje da se NATO-u ulije nov život i da se omogući njegova akcija gotovo globalnog radijusa teku i pripreme za summit Francuske, Njemačke, Belgije i Luksemburga, koji treba voditi stvaranju ekstraeuropskih vojnih snaga. To je u biti odgovor stare Europe na irački rat, ali i na kritike kojima su te zemlje bile izložene zbog svog antiratnoga stajališta.

U fazi snažna, gotovo bi se moglo reći povijesnoga proširenja, Europska unija također se suočava s podjelama na staru i novu Europu. To, dakako, ne olakšava uvjete djelovanja EU, pa ni velike najave Prodija o tome da nema dovršetka europske integracije bez jugoistoka Europe nemaju više isto značenje kao prije. Obje organizacije zapravo se mogu samo nadati da se neka slična američka akcija neće ubrzo ponoviti i da to neće izazvati dalje interne podjele, što bi bilo izrazito opasno.

3. Bushova grand strategy, doktrina preventivnog udara i na kraju vojna akcija u Iraku, započeta bez suglasnosti Vijeća sigurnosti UN, ozbiljno su uzdrmale temelje međunarodnog javnog prava. Upravo pozivi na poštivanje međunarodnoga javnog prava u svim fazama poslijeratnih međunarodnih odnosa bili su dio nastojanja velikih i malih država da se zadrži kakav-takav regulator odnosa u međunarodnoj zajednici i da se uz norme međunarodnoga prava vežu i stanovite međunarodne institucije, u prvom redu UN, kao nositelji međunarodne suradnje i zajedništva. Kritičari američke politike danas u prvi plan stavljaju upravo to nezavisno američko vojno djelovanje, tvrdeći da se njime krši međunarodni poredak i da se otvara prostor za slične akcije u budućnosti. Zamjena teza koje kažu da je Sadam Husein bio diktator i da se ne može stati na njegovu stranu nikako ne pogađaju bit problema, jer osuda unilateralne vojne agresije nikako ne znači potporu Sadamovoj diktaturi.

Svjesni toga neki od američkih autora, poput Brzezinskog, već sada ističu da to nije bio opravdan rat, jer nije bilo razloga za njegovo pokretanje i postojala je mogućnost da se putem UN i stalnoga nadzora Sadamov režim učini bezopasnim. Na drugoj strani, svi oni koji se izjašnjavaju za unipolarno američko vodstvo u međunarodnom svjetskom poretku ističu da je američka politika u doba predsjednika Busha pokazala kako je kadra iznova regulirati odnose. Umjesto anarhične deregulacije sada na scenu stupa američka politika koja postavlja pravila, a u slučaju njihova kršenja spremna je počinitelja odmah i kazniti.

4. Poruke zemljama iz tzv. osovine zla više su nego jasne, a neki članovi Bushova tima ne skrivaju uvjerenje da je u budućnosti moguće i dalje kažnjavanje. Libija, Sirija, Iran i NDR Koreja, iako svaka u posebnoj situaciji, imaju dovoljno razloga za zabrinutost. Libija se već dugo nalazi u kategoriji nepoćudnih država, može ju se optužiti za veze s teroristima, ne podupire Izrael, a raspolaže i manjim količinama kemijskog oružja. Sirija je bila važna tranzitna postaja za Irak, navodno se preko sirijskoga teritorija kreću terorističke rute, a zemlja je u lošim odnosima s Izraelom. Iran, uz to što je imao izrazito snažan fundamentalistički režim i odlučno je zagovarao antiamerikanizam na svim razinama, pokrenuo je svoj nuklearni program, a tvrdi se da je imao i nekih kontakata s teroristima. Na taj način, unatoč stanovitim unutarnjim promjenama, i Iran bi mogao biti kvalificiran kao potencijalni kandidat za napad. Međutim, stupanj razvijenosti iranskog nuklearnog programa mogao bi ipak utjecati, kao stanovit zastrašivač, na odgađanje takva rješenja. Isto tako, to se odnosi i na NDR Koreju, koja relativno blizu granice s Južnom Korejom ima nuklearne pogone, a u Južnoj Koreji se uz to nalazi i 38 000 američkih vojnika. U nedavnoj elaboraciji Bijele kuće Pakistan je također bio spomenut kao mogući kandidat, i to poglavito zbog nuklearne proliferacije, a i snažnoga terorističkog karaktera, koje se granaju prema Afganistanu i šire.

S obzirom da međunarodna zajednica nije učinila ništa kako bi se spriječio i zaustavio napad na Irak, jasno je da svaka od tih zemalja može isto tako biti sigurna kako bi u slučaju odlučnosti Bijele kuće da ih kazni njihova sudbina bila identična iračkoj. 5. Promjene u regiji, koje će izazvati irački rat, već sada su vidljive. U samom Iraku Kurdi, šijiti i suniti trebat će sami uložiti golemi napor da se sačuva model njihova zajedničkog življenja i država Irak. Svaki od ratova u sličnim uvjetima vodio je dezintegraciji, pa će Amerika trebati uložiti mnogo sredstava i dobre volje da spriječi takav razvoj sada, ali unatoč svemu, ostat će latentna opasnost da se to dogodi u budućnosti.

Najava stvaranja demokratskog Iraka, svakako, u svih iračkih susjeda, pa i u regiji, mora pobuditi silan osjećaj zabrinutosti, jer će to biti znak da su slične demokratske promjene moguće od Saudijske Arabije preko Kuvajta, Omana, Bahreina, Jemena, Egipta pa sve do Irana. Preveliko prizivanje demokracije može još više udaljiti potporu američkoj akciji, koja se u arapskom svijetu ipak vidi kao borba za strategijske pozicije i naftu. Iako je arapska i islamska solidarnost izostala, ne treba smetnuti s uma da će sve dalje ovisiti o razvoju u Iraku. Ako okupatorske snage ne uspiju relativno brzo srediti stanje i stvoriti uvjete za normalno funkcioniranje, nepopularni američki potez može dobiti još teže kvalifikacije u zemljama islama. Tada bi i Irak mogao postati neka vrsta žrtve i simbola u okupljanju islamskih snaga. Koliko se god takav scenarij čini udaljenim, ipak ga ne treba isključiti kao moguć.

Izrael je među onima koji su zasad najviše dobili ratom u Iraku. Eliminiran je veliki izraelski neprijatelj koji je raspolagao i nekim (ne prevelikim) instrumentima mogućega vojnog djelovanja. Ako sve krene dobro i Irak postane demokratska zemlja, tada se otvaraju mogućnosti za izgradnju mira na Bliskom istoku prema Bushovu nacrtu. Plan mira jasno predviđa odstranjivanje Iraka, smirivanje stanja u regiji i kidanje svih vrsta terorističkih veza i odnosa, kako bi se započeo mirovni proces. U takvoj viziji Busha i njegovih suradnika bliskoistočni mirotovorni proces morao bi biti izravan rezultat pobjede u Iraku i najava nove stabilizacije prilika u regiji. No, u slučaju da to ne krene tako, bliskoistočni sukob dobit će dodatne elemente i bit će još zapaljiviji nego što je to danas.

6. U prvim posthladnoratovskim godinama kombiniralo se s mogućnostima stvaranja neke nove osovine, koja bi mogla biti stanovit pandan Americi. Neko vrijeme u optjecaju je bila ideja alijanse Moskva — Teheran — Peking, poslije se počelo pisati o mogućoj vezi Moskva — New Delhi — Peking, da bi sada oživjela ideja neke europske trilaterale na relaciji Pariz — Berlin — Moskva. No, u konfrontaciji s velikom američkom strategijom i konkretnom materijalnom silom koja iza nje stoji, očito je da se sve te, kao i neke druge alijanse, doimaju prilično minornima. Uostalom, svaka od tih zemalja uvelike treba Ameriku, bilo da je riječ o ekonomsko-financijskim ili tehnološkim vezama. Niti irački rat ništa neće promijeniti na tom planu stanovita konkretiziranja savezništva novih aktera, niti će pak američka sila postati suočena s nekim novim polom međunarodnih odnosa.

Ono što će, međutim, ipak utjecati na novo postavljanje niza zemalja bit će mješavina opreza, kritika, nezadovoljstva i straha zbog snage i samostalna američkog djelovanja. Hoće li to dovesti do onoga što je Huntington nazvao rest against West, zasad je teško predvidjeti. Ako bi do takva protuameričkog raspoloženja dolazilo i dalje, ono će se više izražavati lokalno nego organiziranim ili pak nekom državom predvođenim djelovanjem. Zbog toga vjerojatno i planeri američke politike mogu biti mirni što se tiče neposrednih opasnosti stvaranja nekoga saveza ili skupine država koje bi bile postavljene kao stanovit izazov američkom vodstvu.

Radovan Vukadinović