Naličje sna

Naličje sna

Za Scorsesea upravo New York znači svojevrsno srce američkoga društva, srce što slojevito odražava ne samo njegove nepravilnosti nego i izgubljenost i tjeskobu pojedinca izgubljena u otuđenom okružju

Opus američkog filmskog redatelja Martina Scorsesea sasvim sigurno možemo uvrstiti među najkvalitetnije u okvirima američkog filma posljednjih nekoliko desetljeća, a obuhvaća razdoblje od prvenca Tko to kuca na moja vrata? (1968), do zasad posljednjeg Bande New Yorka (2002). Obuhvaća, dakle, razdoblje mnogobrojnih slojevitih promjena, ne samo u okvirima filma nego i samog američkog društva. Možemo, međutim, bez poteškoća ustvrditi da te promjene, iako su nužno utjecale na stvaralaštvo toga američkog filmskog stvaraoca, nisu presudno utjecale na njegov svjetonazor ni izraz. Dapače, gotovo se istovrstan motivacijski sklop i tematska usmjerenost provlače čitavim stvaralaštvom, a u svakom su zasebnom djelu promatrani s različitih stanovišta.

Ne treba zaboraviti ni činjenicu da je Scorsese dijete New Yorka, čiji su roditelji talijanskoga podrijetla. Iako je taj podatak zacijelo poznat većini njegovih poštovatelja, ipak upućuje na okružje u kojem je naznačena dvojnost između religije i kriminala. I zanimljivo je da se Martin Scorsese krajnostima te opreke rijetko posvećivao u potpunosti. Organizirani je kriminal temom tek dva filma opusa: Dobri momci (1990) i Casino (1995), a izravno su religijsku tematiku propitali Posljednje Kristovo iskušenje (1988) i Kundun (1997). Ni jednoj od tih krajnosti Scorsese nije pristupio s nimalo romantičnog ili čak mitskog stanovišta kakva možemo uočiti u raznim djelima što su posvećivala pozornost toj tematici. Tako primjerice Dobri momci znatno više dočaravaju hladnu tjeskobu središnjega lika koji se našao u okružju iz kojeg se teško može izvući živ, dok je Posljednje Kristovo iskušenje često osuđivano zbog krivovjerja.

Srce američkog društva

Nužno je napomenuti da se radnja gotovo svih filmova Martina Scorsesea odvija na području SAD, a izrazito je znakovito da za tog američkog filmskog stvaraoca upravo New York znači svojevrsno srce američkoga društva, srce što slojevito odražava ne samo njegove nepravilnosti nego i izgubljenost i tjeskobu pojedinca izgubljena u otuđenom okružju. Njujorške ulice ni u jednom filmu nisu sigurno utočište. Kako svjedoči već i naslov filma Ulice zla (1973), taj je grad predtekstom gotovo psihotična obitavanja središnjih likova, italoameričkog podrijetla, koji se pokušavaju snaći u tjeskobnom okružju Male Italije, na razmeđi crkvenoga nasljeđa i mafijaških nagnuća. U Taksistu (1976) te su ulice središtem društvenih devijacija, a na njima nemoguće je pronaći išta istinski humano, kamoli optimistično, a i sam je središnji lik tek vijetnamskim ratom traumatiziran psihotik koji gradske nepravilnosti nastoji ispraviti samostalnim nasilnim djelovanjem. Taj grad može biti doslovce razdvojen na dva oprečna područja, kao što je to u Idiotskoj noći (1985), u kojem se središnji lik, yuppie, nađe izgubljen u tamnom dijelu grada, u njemu posve stranu, dakle zastrašujućem okolišu. Nadalje, u Bringing Out the Dead New York može biti i mjesto iskupljenja starih grijeha, jer prati 48 sati života središnjeg lika bolničara, koji se osjeća krivim zbog svih osoba što su preminule u njegovoj službi.

Odvažnost pristupa Martina Scorsesea možemo očitovati u primjerima poput filma New York, New York (1977), koji oživljava glazbene filmove kakvi su nastajali polovicom prošloga stoljeća. No, u njemu nema sjaja, put središnjega lika ne donosi nužno pročišćenje što ga vodi potpunoj slavi, nego je izrazito turobnih tonova (u drugom svesku Filmske encikopedije; JLZ, 1990, Aldo Paquola čak navodi Scorseseovu označnicu film noir musicala). Sportskoj su tematici na izniman način posvećeni filmovi Razjareni bik (1980) i Boja novca (1986). Mnogobrojni su filmski kritičari ustvrdili da je Boja novca najmanje uspjelo djelo američkoga filmskog stvaraoca, dok je Razjareni bik često označavan kao ponajbolji film desetljeća. Film zasnovan na autobiografiji boksača Jakea La Motte na izrazito naturalističan način predočava sportsko okružje razdoblja, njegovu posvemašnju korupciju te gotovo sizifovski pokušaj središnjega lika da uspije usprkos snažnim preprekama, pri čemu je njegovo opstojanje ogoljeno do samih rudimentarnih poriva samoodržanja.

Daleko od grada

U filmovima čija radnja nije presudno vezana uz New York uočavamo da ni u prostorima što nisu isključivo urbani ne postoje ni natruhe tzv. američkog sna, dapače Scorsese razotkriva i njegovo naličje. No, u Alice više ne stanuje ovdje (1974) manje je uspješan, upravo zbog toga što je taj film razmatran više kao tek feministički i odražava nešto manje izvornoga svjetonazora tog američkog redatelja. Podjednako tako, ni Rt Straha (1992) nije naznačene motive uspio propitati u potpunosti, prije svega stoga što nije uspio prenijeti ugođaj filmskoga izvornika u suvremeno razdoblje. Bez zazora možemo ustvrditi da je film Opasna djevojka (1972) nepravilnosti američkoga načina života razotkrio u potpunosti. Damir Radić je u eseju objavljenu u »Kinoteci« (br. 24, 1990) taj film označio kao središnji, prema kojemu se mogu razmatrati bitne odrednice stvaralaštva Martina Scorsesea, a to su »određena vrsta likova, određeni autorov odnos prema njima, indirektna kritika društva, nasilje, seks, putovanje, mozaična struktura, nostalgija i kategorija koja sve prethodne objedinjuje — realizam (naturalizam, dokumentarizam)«.

Zanimljivim se, međutim, može učiniti da je upravo u tom razdoblju nastalo nekoliko filmova koji su radnju smještali u razdoblje velike depresije, dakle kraja dvadesetih i većeg dijela tridesetih godina prošloga stoljeća, a osim redatelja nešto starijeg naraštaja Arthura Penna, što je razdoblje dotaknuo filmom Bonnie i Clyde (1967), valja spomenuti i redatelje Scorseseova naraštaja poput Johna Miliusa (Dillinger, 1973) ili Waltera Hilla (Hard Times, 1975). S vremenskim je odmakom u potpunosti jasno da su ti redatelji odlazeći u prošlost uistinu neizravno komentirali rasulo američkog društva kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošloga stoljeća, dakle razdoblje u kojem se posumnjalo u gotovo sve tradicionlane vrijednosti američkoga društva.

Razmeđe svjetova

Ostaje upitnim možemo li i Bande New Yorka promatrati sa sličnih stanovišta, jer posrijedi je film koji naturalistički zadire u prošlost grada koji je ne samo odslikom američkoga društva u viđenju Martina Scorsesea, nego je i svojevrsnom razmeđom između staroga, — europskoga svijeta i novoga, američkog. Izrazito sumorna tona, taj film propituje posvemašnje nasilje i korupciju, čak i rasizam, i ostavlja gledatelju da zaključi kakvo je uistinu društvo koje je nastalo na takvim temeljima. I prvobitna je opreka Scorseseova opusa religije i organiziranog kriminala očitovana u ovom filmu. Te se dvije naznačene krajnosti u djelovanju središnjih likova dapače i preklapaju. Nestaju pritom i osnove religijskog obitavanja, gube se čak i u svojevrsnu nihilizmu, očitovanu u prenaglašenu nasilju i kaosu koji vlada samim gradom. No, Bande New Yorka u samim stilskim postupcima izmiču naznačenom realizmu opusa, a dramaturški nedostaci dokazuju da je usprkos pretencioznosti taj film ostao tek pukim manirizmom, koji ipak neće ostaviti mrlju u opusu Martina Scorsesea.

Tomislav Čegir