Na morskome crnom valu

Na morskome crnom valu

Dramske situacije, premda često posjeduju imanentnu snagu, lako odskliznu u melodramu

U jednom od uvodnih prizora Grada na moru Robert De Niro (murjak, kao i obično) vozi se s Georgeom Dzundzom (partnerom, kao i obično) kroz Long Beach. De Nirov lik, Vincent La Marca (Italoamerikanac, kao i obično), potječe iz tog mjesta u blizini New Yorka. Long Beach nekad je bio predivan, ali danas, kako La Marca kaže, »izgleda kao da je tuda prošla srpska vojska«. Ni murjakova psiha nije u boljem stanju: s osam godina izgubio je oca, osuđena na smrt zbog ubojstva djeteta. A sad je i njegov sin Joey osumnjičen za ubojstvo. La Marca je ostavio njega i njegovu majku još davno, posvetivši život nastojanju da bude što bolji policajac, kojemu nitko ništa neće moći spočitati. Sada kao da ga je snašla generacijska kletva.

Grad na moru zasnovan je na stvarnome događaju, što zastrašujućoj simetriji obiteljske predodređenosti za zločin daje istinsku snagu. Da, takva se drama događa — stvarno ili latentno — svakomu od nas. Možda je milje u kojem se priča zbiva sastavljen od općih mjesta suvremenih trilera, ali njezina dojmljivost ne leži u njima. Na znanoj podlozi žanra leži čvrsta tragedija suvremenoga doba. Dapače, poprilično relevantna oko nas, u zemlji koja se bavi grijesima otaca do te mjere da nema baš mnogo vremena za razbijanje glave oko toga što će biti sa sinovima. U tome, a ne u spominjanju četnika, za mene leži snaga La Marke.

A tako je dojmljivo uobličena u De Nirovu liku. Premda se u posljednje vrijeme mnogo govori o čudnom smjeru u kom je njegova karijera otišla — ka komedijama u kojima uglavnom parodira svoje klasične uloge — Grad na moru daje De Niru dovoljno zdravog glumačkog mesa za stvaranje nove klasične uloge. Gledajte ga samo kako polako shvaća, u prizoru svoga prvog susreta s progonjenim sinom, da slijepa pokornost zakonima službe neće biti dovoljna za rješavanje glavolomne — i srcolomne — situacije u kojoj se zatekao. Njegov La Marca studija je zakočenosti čovjeka koji ima odličnih razloga da ne vjeruje vlastitim reakcijama. On će ih susprezati sve dok mu baš sve ne dođe na kocku; a mi ćemo sjediti u mraku kinodvorane i strepiti za njega na svakom koraku. Ne zato što bi mogao fizički stradati, jer je ulog daleko veći: njegova vjera u sebe, i u druge, i u nadvladavanje kletve koju nosi u krvi.

Prava je šteta, stoga, što Michael Caton-Jones, koji je već jednom (u filmu Dječakov život, s De Nirom i Di Caprijem) pohodio sličan teritorij, nema snage do kraja slijediti narativne i karakterne silnice koje bi mogle odvesti film do teritorija suvremenog klasika. Sjajni glumci — De Niro daje dovoljno prostora Frances McDormand, Jamesu Francu i Elizi Dushku da ostvare dojmljive epizode — prisiljeni su baktati se s dijalozima bez tračka lucidnosti. Dramske situacije, premda često posjeduju imanentnu snagu, lako odskliznu u melodramu. Glazbena podloga možda neće skliznuti u zasićenost hip-hopom, prokletstvom suvremenih urbanih trilera, ali ni izbjeći zamku podcrtavanja svega što je ionako jasno. I napokon, Caton-Jones posegnut će čak i za onim otrcanim klišejem, kadrovima La Markina lica popraćenim isječcima iz prethodnih dijaloga koji ekspliciraju moralni problem u kojem se našao. Koji film može izdržati toliku najezdu banalnosti?

Sve to ostavlja dojam da filmaši nisu imali potrebnu hrabrost za svoj materijal, marljivo nastojeći razgraditi ga na lako probavljivu mjeru masovne konzumacije. Što nije poruka koju bi valjalo odašiljati pri pripovijedanju priče koja se, baš zahvaljujući crnilu kojim je optočena, ponajprije bavi hrabrošću.

Vladimir C. Sever