Misice i krampusi iz stadija iskrivljenog zrcala

Misice i krampusi iz stadija iskrivljenog zrcala

Zoran Lazić, eksnomadovac, prvom se zbirkom vrlo kratkih priča Miss Krampus predstavio kao zreo, autentičan i samosvojan pisac te istinsko osvježenje literarne scene

Prošlost i utopija, djetinjstvo i mašta, tajanstveno i sablasno, podsvjesno i iracionalno — glavne su odlike tvoje prve zbirke uokvirenih vrlo kratkih priča Miss Krampus. U ovo vrijeme dominacije hiperrealizma u mlađoj domaćoj prozi, tip tvoje poetike ispada nekako autsajderski... Dobro, tko je tu lud?

— Ne znam tko je točno lud, ali znam da je hrvatska proza zaglavila u realizmu. Ne vidim razloga zašto bih se sad i ja posvetio istom tom dosadnom, suhom realizmu od kojega sam u školi bježao kao od samoga vraga. Zato što sam, kao, odrastao? Ne mislim da nadrealno znači eskapizam: za mene je to baš suprotno, suočavanje s likom iz iskrivljenoga zrcala. Gotovo sve bitno što znam znao sam i kao klinac, samo što se onda obično volite praviti stariji, a danas bih, ako je ikako moguće, htio biti malo mlađi. Onaj prešućeni prostor između, ono što je sada i vječno u svakome od nas — to je ono što me zanima i o čemu sam pisao. To je nešto u čemu se nikome ako je imalo iskren prema sebi — i, naravno, ako sam ja dobro napravio posao — ne bi trebalo biti teško pronaći.

Biti tusti pisac

Recenzenti na koricama knjige uspoređuju te s Danilom Harmsom. Jesi li uopće čitao Harmsove Sasvim obične besmislice i laska li ti usporedba s njim?

— Harmsa sam čitao, po meni je on arhetip ludoga genija, ali kako je dosad mnoga ništarija pokušavala biti Harms, to mi baš i nije neka laskava poredba. Osim svega, mislim da i nije baš najtočnija: Harms je majstor apsurdističkoga kaosa, a Miss Krampus je skupljanje nekakvih rasutih dijelića podsvijesti i njihovo uokvirivanje u logiku — dakle, kreacija, a ne destrukcija. Sad bih ti u kompenzaciju za Harmsa najradije nabrojao neke svoje najdraže pisce, one na čiji mi se spomen tresu gaće od strahopoštovanja, ali bojim se da je jedina svjesna referencija u ovom slučaju ipak bio samo mali Lazić.

Knjiga je podijeljena u tri dijela koja nose mahom levitirajuće atribucije: piloti, padobranci, kamikaze. Ima li to veze s fazama u odrastanju, Freudom ili nečim trećim?

— Ako s Freudom ima veze, onda je to, kako to s Freudom već ide, podsvjesno. S odrastanjem ima sve veze, a ima i s nečim trećim: ti su mi naslovi zvučali nekako nevino poetično i melankolično. Općenito, volim jednostavne naslove pridružiti sadržaju koji ih čini silno pretencioznima. A pretencioznost je majka mudrosti i uzbudljiva štiva, od Biblije do danas.

Mlađa garda pamti te kao vrlo nabrijana glazbenog kritičara u pokojnom časopisu »Nomad«. Koliko te je intenzivno novinarenje odredilo kao budućega pisca?

— Pa, kada prečesto dolazite u dodir s tuđim nedjelima, ne može vas ne spopasti misao »mogu ja to bolje«. Oduvijek sam znao, pa i očekivao od sebe, kako bih jednoga dana trebao biti tusti pisac, jer još u osnovnoj školi pisao sam tone scenarija za nepostojeće stripove, samo što se taj presudni klik nikako nije dogodio. Zato sam pokušavao biti što kreativniji u novinskim tekstovima, sve dok me zbog toga nisu šupirali iz »Globusa« uz dijagnozu da pišem »previše pametno«. I to je bilo to — sjeo sam i iz prvoga pokušaja napisao roman. Danas sam, naravno, tim tužnim ljudima neizmjerno zahvalan. Uza sve to, iako gluplje očito nisam naučio pisati, novinarenje mi je dosta pomoglo u smislu da se lako, kao po uredničkoj narudžbi, mogu prešaltati na ovaj ili onaj glas u glavi. Trenutno pišem nekoliko novih stvari i sve su stilski radikalno drukčije od Miss Krampus, ali i međusobno.

Uzbudljivo Ljeto u gradu

U kratku životopisu na koricama knjige piše da posjeduješ neobjavljeni rukopis romana Ljeto u gradu. O čemu je riječ?

— Prije dvije godine napisao sam lijepu, dječačku priču o ratu i odrastanju na krivom mjestu u krivo vrijeme. Kao i Miss Krampus, to je zapravo nekakav prijelazni žanr između pripovjedaka i romana, deset priča koje se međusobno nadopunjuju i proturječe si. Sve sam to zamislio u inat onoj domoljubnoj estradnoj paroli, »Ima samo jedna istina«. Tako se neki od likova iz Miss Krampus pojavljuju i tamo, ali u drugim verzijama sebe. Na primjer, mali Miro koji trči zato što je pao s bicikla, zadobio potres mozga, izgubio pamćenje i preuzeo tuđi identitet: u Ljetu u gradu on je maratonac koji protrčava kroz priče u znak odgovora na ratni kaos i vlastitu narkomansku prošlost. U redu, sve sam ja to lijepo smislio, ali problem je nastao kada je izdavače trebalo uvjeriti da je upravo tih 220 kartica teksta vrijedno njihova vremena, za razliku od tona smeća koje svakodnevno dobivaju. Nikomu se uglavnom to nije dalo ni pogledati. Zato sam i napisao Miss Krampus, kao nekakvu mirnodopsku, retardiranu, na prvu loptu bizarniju, a zapravo tek probavljiviju verziju iste priče, ne bih li je izdao i preko toga prodao roman. E sad, prvi je dio plana upalio, a i ostalo će, nadam se. Bilo bi mi žao da se to ne dogodi, jer što se više trudim biti objektivan, sve sam uvjereniji da je Ljeto u gradu uzbudljivije od velikog broja domaćih knjiga objavljenih u te dvije godine.

Koja ti je prva asocijacija na rodni Slavonski Brod?

— Rijeka Sava. Granica, most i rat. Kultura koje nema, karaoke kultura. Mjesto koje jako volim i ljudi koji su jako bezveze.

Tvoja slavna sugrađanka, spisateljica Ivana Brlić-Mažuranić, cijelu je svoju stvaralačku energiju utrošila na kreiranje izmaštana dječjeg svijeta. Čini se da Brođani imaju neku posebnu sklonost prema tzv. dječjem nadrealizmu. Je li stvar u vodi koja se tamo pije?

— Zanimljivo da si baš to pitao, jer meni se ta voda sve vrijeme čini nekako masnijom od zagrebačke. Ne bih sad ulazio u nekakve teorije tipa »tko zna što je sve posljednjih desetak godina plutalo vodovodom«, ali, eto, čak i u toj vodi ima štofa za razmišljanje.

A kako tamo vrijeme uglavnom ugodno stoji, a sve nove tekovine prilično su neugodne, meni je to lijep poticaj na introspekciju. Nisam često tamo, ali kad god dođem, htio-ne htio, uhvatim se kako buljim u rijeku i meditiram. Sava tamo nije tek potok koji prelazite na putu do Novog Zagreba, nego smisao života. Središte grada okrenuto je prema Savi i granici sa Srpskim Brodom, kao da se u njoj zrcale ovaj i onaj svijet. Ma grad bez vode je grad bez slobode. Pogledaj samo životni put Ivane Brlić-Mažuranić: u Brodu je napisala Priče iz davnine, a onda je došla u Zagreb i ubila se. Žena je prestala vjerovati u bajke. Pa kako onda da mi dječji nadrealizam ne bude draži?

Napisao si scenarij za igrani film Nije bed. O kakvu je filmu riječ i je li on uopće snimljen?

— Da, to je moj prvi dodir sa zbiljom (smijeh). Scenarij sam napisao skupa s prijateljem Aleksandrom Holigom, po ideji redatelja, Mladena Dizdara, tako da priča i nije u potpunosti moje djelo. Da je moja, vjerojatno bi otišla u smjeru Davida Lyncha ili tko zna kamo, a ovako je u kompromisu to ispao zgodan eksperiment s realizmom. Meni je taj zadatak došao kao izazov da nešto čega se samoinicijativno nikada ne bih prihvatio pokušam učiniti svojim. Tako da i tu ima paralelnih stvarnosti, užasa odrastanja, samoće i sličnih pustolovina. Dakle, nešto kao slatka ljubavna drama s mnogo smijeha, nešto suza i jednim opakim obratom na kraju. Mislim da bi fino išao u paketu sa Chasing Amy Kevina Smitha. Film je trenutno pri kraju postprodukcije, traje pedesetak minuta, redatelj i snimatelj nadaju se diplomirati na njemu, a nadam se da će ga i civilno gledateljstvo do ljeta moći pogledati na nekom od festivala. Ili barem dok sam još mlad.

Jesi li odrastao i, ako nisi, kada očekuješ da će se to dogoditi?

— Pa ja zapravo svakog jutra ustanem s uvjerenjem da sam sada napokon veliki, da bi se dok padne mrak uspio šest do sedam puta u to razuvjeriti i onda ponovno uvjeriti, kako bih mogao mirno spavati. Dakle, neće to na dobro.

Razgovarao Gordan Nuhanović