Metodološki raj

Metodološki raj

Pavao Pavličić, Barokni pakao. Rasprave iz hrvatske književnosti, P. I. P. Pavičić, Zagreb, 2003.

Knjiga Pavla Pavličića Barokni pakao. Rasprave iz hrvatske književnosti koncipirana je kao zbornik rasprava i studija o raznim problemima i raznim aspektima starije i novije hrvatske književnosti. Knjiga sadrži petnaest studija i rasprava, od toga se osam bavi piscima ili djelima starije hrvatske književnosti, a sedam studija piscima ili djelima novije hrvatske književnosti.

Od rasprava i studija zaokupljenih starijom hrvatskom književnošću tri se bave izrazito važnim ne samo književnopovijesnim nego i književnoteorijskim problemima, odnosno pitanjima književne metodologije i periodizacije hrvatske književnosti: to su rasprave »Dinko Ranjina kao manirist«, »Matijaša Magdalenića Plač smrtelnosti« i »Kamo pripada Reljkovićev Satir?«

Analizirajući lirski opus Dubrovčanina iz 16. stoljeća Dinka Ranjine Pavao Pavličić — polazeći od Curtiusovih određenja manirizma — preispituje pojam i značenje manirizma kao epohe odnosno razdoblja u starijoj hrvatskoj književnosti te opisuje značajke artificijelnog pisanja (jaka metaforičnost, končetoznost, carmina figurata itd.) u njegovu opusu, a isto tako uspoređuje odnos Ranjininih manirističkih postupaka s eminentno baroknim liricima, primjerice s poezijom Ivana Bunića Vučića i Ignjata Đ urđevića pokazujući i dokazujući da je Ranjinina lirika uvelike obilježena onakvim postupcima kakve R. E. Curtius naziva »formalni manirizmi«. Polemizirajući s Kombolovim opisom Ranjinine lirike i postavljajući pitanje o pripadnosti Ranjinine lirike zakašnjelom kvatročentizmu i ludizmu kariteanskoga petrarkiranja ili pak jasnom i svjesnom nagovještaju nove manirističke mode, Pavličić na postavljeno pitanje odgovara u korist manirizma pozivajući se pritom ponajviše na Ranjinine metričke eksperimente, nedvojbeni znak svjesna uvođenja novoga, baroknog, artificijelnog pisanja u hrvatsku književnost. Budući da na temelju analize jednog autorskog opusa problematizira pitanje pojave i vremenskih granica — čak i preklapanja — kvatročentizma i manirizma u hrvatskoj književnosti, ova Pavličićeva studija relevantan je prinos književnoperiodizacijskim određenjima hrvatske književnosti.

U raspravi o književnopovijesnim i strukturnim obilježjima Magdalenićeva Plača smrtelnosti Pavličić se, nakon analize modusa baroknosti u Magdalenićevu djelu — zalaže za uvođenje termina pučki barok za određeni korpus djela nastalih u 17. stoljeća koja su obilježena s jedne strane nekim karakteristikama baroknog pisanja, a s druge strane naglašenom utilitarnošću i didaktičnošću, kao i upućenošću neobrazovanu čitatelju, dakle djela koja stoje između visoke i niske književne produkcije.

Pučka i visoka književnost

Treća studija u Pavličićevoj knjizi koja se pozabavila relevantnim književnoteorijskim pa i književnosociološkim pitanjima studija je o Reljkovićevu Satiru. Na temelju analize djela u kojem otkriva svjesno odustajanje od literarnosti i estetizacije teksta te na temelju analize socijalne strukture publike kojoj je djelo bilo namijenjeno, Pavličić Satira atribuira kao pučko, odnosno kao djelo koje se nalazi na granici između pučke i visoke književnosti. Tako je tom studijom Pavličić problematizirao ne samo pitanje odnosa pučke i visoke književnosti i određenje oba ta pojma u njihovoj međuovisnosti nego i pitanje raslojavanja čitalačke publike, odnosno pitanje pojave i vremenskih odrednica raslojavanja tijekova književne kulture na području hrvatskih zemalja, određujući upravo književnu produkciju 18. stoljeća kao diobenu liniju koja će snažno obilježiti podjelu hrvatske književnosti na visoku i nisku, elitnu i pučku.

Nekoliko studija i rasprava u Pavličićevoj knjizi posvećeno je analizi odnosa među hrvatskim piscima: to su studije »Karnarutuć prema Maruliću«, »Slavonska Judita i književna tradicija«, »Antun Kaznačić i književna tradicija«, »Ignjat Alojzije Brlić izdaje Palmotićevu Kristijadu«, »Gundulić i Goran Kovačić«. Nakana je svih navedenih rasprava pokazati čvrste i relevantne tematske, stilske, strukturne ili generičke veze između starijih i mlađih hrvatskih pisaca ili pak kulturnu povezanost hrvatskog sjevera i juga, primjerice odnos strukture i stila Vazetja Sigeta grada prema Juditi, varijante žanra poeme putem analize Suza sina razmetnoga i Jame ili pak oslon Kaznačićeva opusa na stilske, metričke i žanrovske elemente starih dubrovačkih pjesnika. Navedene studije metodološkom impostacijom pokazuju i dokazuju jake i čvrste dijakronijske veze unutar same hrvatske književnosti.

Posebno mjesto u Pavličićevoj knjizi zauzima studija koja je dala naslov cijeloj knjizi, studija »Barokni pakao«, koja na temelju analize motiva pakla u generički raznorodnim djelima hrvatskoga baroka pokazuje kako se slika svijeta u baroku u odnosu na renesansu promijenila: dok Danteov pakao ili motiv pakla u renesansnih pisaca svjedoči o čvrstoj ovisnosti jedinstvene teološke i religiozne slike svijeta s onom koja se oblikuje u književnosti, o jakom odnosu između kozmogonije i literature, u baroku takva koncepcija nestaje, odnosno, tvrdi dalje Pavličić, literatura u baroku postaje svojevrsna specijalizirna djelatnost, a motiv pakla javlja se samo kao petrificirani relikt određenih literarnih konvencija. Drugim riječima, jedan kršćanskoeshatološki motiv — motiv pakla, koncipiran u renesansnim djelima iz vizure jedinstvenog i homogenog pogleda na svijet, u baroku podliježe konvencionalizaciji i proizvoljnosti. Tako, analizom jednog relevantog i čestog toposa Pavličić dolazi do vrlo važnih zaključaka o promjeni svjetonazora u hrvatskoj kulturi 17. stoljeća, svjetonazora obilježena naglašenim relativizmom i subjektivnošću, što bi pak upućivalo na barok kao prvu modernu epohu suvremene kulture.

Preispitujući genološki status Mažuranićeve Smrti Smail-age Čengića Pavličić — pokazujući niz inovativnih strukturnih elemenata djela u odnosu na klasičnu epiku hrvatske književnosti — predlaže da se kanonsko djelo hrvatske preporodne književnosti definira žanrovskom odrednicom romantična pjesan.

Studija »Jedno čitanje Doma i svijeta« analizira položaj Markovićeva spjeva u hrvatskoj književnosti te preispituje strukturu i kompoziciju djela, likove, funkciju pojedinih fabularnih linija, a ponajviše je zaokupljena odnosom lirskih i realističnih elemenata u djelu. Na temelju detaljne analize strukture djela autor zaključuje da je u Domu i svijetu odnos lirskoga i epskoga ili romantičnoga i realističkog riješen u korist prvoga dijela jednadžbe: lirsko i romantično važnije je od epskoga i realističnoga. Određujući pak žanrovsku pripadnost djela Pavličić smatra da je Markovićeva namjera bila da stvori neku vrstu novele — realističke novele — u stihovima. Doista, već je višekratno zapaženo kako se iz Doma i svijeta doznaje o Hrvatskoj u doba apsolutizma više nego iz ijednoga drugog književnog teksta onoga doba. Dakle, i Pavličić kao i mnogi stariji proučavatelji Doma i svijeta ističe svojevrsno dvojstvo djela na raznim razinama: sadržajno-fabularnoj, stilskoj, a ponajprije na razini predstavljena svijeta te zaključuje da je to dvojstvo rezultat svjetonazorske podvojenosti između lirskih, idilskih i realističkih sadržaja, odnosno da je riječ o sukobu između srca i uma u samog pjesnika.

Begović i kritička fortuna

U studiji »Ante Kovačić kao stihotvorac« Pavličić se pozabavio parodičkim i travestijskim pjesmama Ante Kovačića što je nametalo preispitivanja odnosa tog dijela Kovačićeva stvaralaštva prema tradiciji (Mažuranić, Preradović itd.), a u studiji »Julije Benešić kao pjesnik« autor analizira jedinu Benešićevu zbirku pjesama Istrgnuti listovi (1922) te pjesme iz autorove ostavštine. Pavličić u Benešićevu lirskom opusu razotkriva dnevnička obilježja, stilsku suzdržanost i bliskost secesijskom slikarstvu.

Studija »Nazorova Gospa od snijega« opisuje obilježja te Nazorove drame koja nosi naglašeno poetske elemente, ali participira i u drugim žanrovima.

»Glazba, slikarstvo i književnost u romanu Giga Barićeva« nakon kratka uvoda u kojem se iznosi čuđenje nad lošom kritičkom fortunom Begovićeva romana, Pavličić se pozabavio inovativnim romanesknim postupcima u romanu, koji su zasnovani na povezivanju romana s drugim žanrovima i drugim umjetnostima. Nizanje portreta prosaca autor studije određuje kao novelistički postupak s naglašenim ementima fingiranja likovnih tehnika, a cjelokupnu strukturu romana dovodi u vezu s elementima glazbenih stuktura i scenskom dramatičnošću. Romaneskna polifoničnost, intertekstualnost i intermedijalnost — razlaže u daljoj analizi Pavličić — uvelike je odredila značenje djela u cjelini. Uspoređujući Begovićeve romaneskne inovacije s Joyceovim Uliksom, Joyceovu priču o modernom Odiseju s Begovićevom pričom o modernoj Penelopi, Pavličićeva interpretacija nudi nadasve modernu i inovativnu analizu Begovićeva djela.

Sve studije i rasprave u Pavličićevoj knjizi Barokni pakao okuplja analiza i tumačenje književnih pojava i procesa s aspekta razumijevanja književnosti kao specifično umjetničkog fenomena. Međutim, preispitivanje generičkih, periodizacijskih i svjetonazorskih određenja pojedinog autora ili opusa kao i zaokupljenost raznim društvenim funkcijama pojedinih književnih djela u svakoj studiji uvelike proširuje granice Pavličićeve metodologije.

Takva specifična metodologija rada s književnim materijalom najbolje bi se mogla ovako opisati: svaka studija u knjizi polazi od analize i opisa onih obilježja koja to djelo čine umjetničkim fenomenom, a istodobno se preispituju one književne konvencije koje su relevantne za oblikovanje pojedinog književnog teksta kao društvene komunikacije. Budući da Pavličićeva knjiga analizira s takvih pozicija pisce i djela od ranog novovjekovlja pa do razdoblja moderne, pruža ona ne samo uvid u analizu pojedinačnih obrađivanih problema nego nudi i svojevrsni dijakronijski pregled socijalnih i socioloških značajki nastanka i života pojedinog književnog teksta. Na taj način Pavličićeva knjiga nudi čitanje djela hrvatske književnosti raznih razdoblja s pozicija onih modernih paradigmi koje u središte postavljaju istraživanje društvene uvjetovanosti kako književnih konvencija pojedinog razdoblja tako i recepcije pojedinog pisca ili djela u određenom razdoblju. Po svemu tome Pavličićeva knjiga u metodološkom smislu predstavlja sintezu kako tradicionalnijih tako i modernijih pristupa raznim fenomenima hrvatske književnosti. Bilo da proučava odnos Krnarutića prema Maruliću, bilo da se pita o značenju baroknog pakla u brojnim hrvatskim djelima, bilo da istražuje genološki status Mažuranićeve Smrti Smail-age, imaginarij moderne na osnovi Nazorovih djela, ili pak višeglasnost i intertekstualnost Begovićeva romana, Pavličić, fiksirajući neki specifičan problem, neki izdvojeni motiv ili temu, dolazi uvijek do inovativnih, često vrlo originalnih tumačenja nekoga književnog djela. Naravno, do takvih rezultata vodi Pavličićevo vrsno poznavanje kako tradicionalnih tako i modernih metodologija, kojima se autor vješto i funkcionalno koristi. Pluralistička književnoznanstvena metodologija od unutrašnjega pristupa, versoloških analiza, intertekstualnog i intermedijalnog proučavanja književnosti pa do književnosocioloških analiza i kulturološkog pristupa svakako je najveća vrijednost Pavličićeve nove knjige.

Dunja Fališevac