Lektori spasitelji

Lektori spasitelji

Svakom autoru kojemu uz njegovo ime piše i ime lektora, mora biti jasno da je to javna svjedodžba da je autor nepismen. To je jedna od teza Stjepana Babića, izrečena na okruglom stolu 15. travnja u Matici hrvatskoj, gdje su stručnim raspravama obilježeni Dani hrvatskoga jezika

Trebaju li nam lektori i, ako nam trebaju, komu trebaju? Ta, jedna od ključnih tema za okruglim stolom, opet je pokazala relativizme u shvaćanjima pismenosti, pa bi možda najbolje bilo, kako je u prethodnom broju »Vijenca« naznačio Dalibor Brozović, organizirati kakav zaista kvalificiran i mjerodavan skup koji bi mogao predložiti neka konkretnija rješenja.

Da je pitanje lektora, odnosno, procjena pismenosti teksta, doista nešto relativno, pokazuje i Stjepan Babić, koji je, unatoč svojim, naizgled oštrim tezama o suvišnosti lektora, ukoliko su autori pismeni, ipak u prvom dijelu ankete priznao da se zbog jedne pogreške, bila ona upitna ili prava, ne može nekoga proglasiti nepismenim. Njegov stav da lektore ne smiju imati profesori hrvatskoga jezika, prevoditelji na hrvatski jezik, magistri i doktori znanosti, novinari i publicisti itd. nekima su zvučali utopistički, jer, bez lektora, kako misli Mihovil Dulčić, hrvatski jezik u medijima, koji uz školstvo najviše pridonosi jezičnoj kulturi, bio bi očajan. Lektor, dakle, uvijek spašava stvar, makar samo za javnost, no i javnost se itekako odgaja na objavljenim ili javno izgovorenim tekstovima. Pitanja bi se mogla množiti — kako, primjerice, vjerovati nekoj lekturi, ako ona nije oslonjena na zajednički rječnik, gramatički i pravopisni priručnik? Dalibor Brozović predlaže tiskanje jezičnih savjetnika kojih je, doduše, tiskano dosta u 20. stoljeću, no ni jedan se ne bi mogao proglasiti zadovoljavajućim, odnosno, općevažećim.

Dok je pitanje lektora orijentirano više na autora, odnosno, na tekst, jezik u medijima otvara pitanje javne jezične (ne)kulture. Upravo moć medija razotkriva i jezične propuste koji spontano ulaze u svakodnevnu uporabu. Svijet reklama koji radije servira lako zapamtljive natuknice nego pravilne izraze, jedan je od najjačih čimbenika u narušavanju gramatičke kontrukcije hrvatskoga jezika. Tu tezu razradio je voditelj okrugloga stola Alemko Gluhak, navodeći niz primjera koji jezične nepravilnosti pretvaraju u uzorne konstrukcije. Možemo li, primjerice, umjesto »Škodin servis« kazati »Škoda servis«? Budemo li se i dalje povodili za natuknicama, za imenom neke firme koju ne treba nagrditi drugim padežom, postat će nam normalnim govoriti i »Krleža čitatelj« umjesto »Krležin čitatelj«.

Stjepan Sučić govorio je o zanemarivanju hrvatskoga jezičnog standarda, o nedostacima sustavne jezične politike, zbog čega i pomodnosti mogu dobiti krila.

Dalibor Brozović jezičnu je nekulturu protegao dalje u prošlost, ističući i mnoge naše vlastite nemare, kao što je slabo osuvremenjivanje stare književne baštine, lektoriranje hrvatskih pisaca iz 19. stoljeća u skladu s karadžićevskim načelima. Nasilje nad hrvatskim jezikom sedamdesetih godina u političkom kontekstu ima i danas posljedice, jer se mnogima teško odreći komoditeta u jeziku, a veliku ulogu u zamagljivanju jezičnog stanja imaju i suvremena društvena zbivanja, primjerice, doseljavanje Hrvata iz Vojvodine ili Hrvata iz Bosne, koji su zadržali podosta srpskih elemenata u hrvatskome jeziku.

Lada Žigo