Le Corbusierov dom u Parizu

Le Corbusierov dom u Parizu

Blok Molitor, koji i danas djeluje jednako suvremeno, već na prvi je pogled staklenom vanjštinom u koliziji sa solidnom punoćom tipičnih pariških interpolacija u susjedstvu

»Moja dužnost i cilj kojem težim jest nastojati uzdići ljude iz njihove nevolje, podalje od katastrofe; priskrbiti im sreću, zadovoljstvo egzistencijom, harmoniju. Moj je osobni cilj utemeljiti ili ponovno uspostaviti sklad između ljudi i njihova okoliša.« To su riječi Le Corbusiera koji je bio uvjeren da je novom arhitekturom, zasnovanom na duhu epohe, moguće izgraditi pravedniji i humaniji svijet. Već zarana je Corbu svoje radikalne teorije pretočio u inovacije stambene tipologije u skladu s poimanjem društvene uloge arhitekture: 1920. nastaje ideja za Maison Citrohan, predložak jeftine obiteljske kuće, jednostavna i racionalna dizajna prilagođena masovnoj produkciji, a 1922. stvara projekt višestambenog bloka immeuble-villa u kojem kombinira komfor individualna stanovanja s prednostima zajedničkih servisa u građevini što udomljuje stotinjak obitelji. Osim oblikovanja nastambi primarna je društvena zadaća arhitekta i izgradnja gradova, pa tako uz nove stambene tipove Corbu definira, u planu za suvremeni tromilijunski grad (1922), principe novog urbanizma — reorganizaciju/diferencijaciju gradskih funkcija, važnost prometnoga sustava i povećanje ozelenjenih površina, što će presudno utjecati na urbanističko planiranje druge polovice prošlog stoljeća.

Proteklo je cijelo desetljeće, u kojem je Le Corbusier u suradnji sa Pierreom Jeanneretom vježbao purističku estetiku i čuvenih pet točaka nove arhitekture na bogataškim vilama, prije nego što im se ukazala prilika da u Parizu testiraju svoje urbanističko-arhitektonske teorije na izgradnji bloka Porte Molitor (1931-34), na čijem je vrhu Corbu sagradio svoj dom-atelijer. Naš prijatelj James Njoo omogućio nam je da zajedno sa skupinom njegovih studenata u miru iskusimo ambijent u kojem je veliki majstor živio i stvarao od 1934. do kraja života, posjetom stambenoj zgradi 24 N. C., kako ju je Corbu običavao zvati po adresi, 24 rue Nungesser et Coli. Od želje za provjerom tvrdnje da je građevina »fragment Zračećeg grada koliko joj to pariški kontekst dopušta«, još više me vodila znatiželja do koje je mjere autor u oblikovanju prostora osobne intime slijedio načela što ih je tako žestoko zastupao. Valja odmah reći da je i ovdje iskazao veliko majstorstvo i dosljednost u primjeni vlastitih pravila, koja je inovativnim i neočekivanim rješenjima prilagodio zadanostima lokacije.

Prerada klasičnih shema

U težnji za afirmacijom elemenata novog urbanizma — »neba, zelenila, stakla, cementa«, arhitekti su iskoristili prednosti tada neizgrađene periferije na granici Pariza i predgrađa Boulogne-sur-Seine s fantastičnim vizurama na cijeli grad i susjedne zelene površine — bulonjske vrtove na zapadu i sportske terene na istoku. Blok Molitor, koji i danas djeluje jednako suvremeno, već na prvi je pogled staklenom vanjštinom u koliziji sa solidnom punoćom tipičnih pariških interpolacija u susjedstvu. Primjenom standardnoga korbizjanskog repertoara — domino konstrukcije i otvorenog fleksibilnog plana, »adaptabilnog potrebama korisnika«, slobodnog transparentnog pročelja što omogućuje »prodor svjetla i zraka duboko unutar zgrade« i najsuvremenijih kućnih instalacija i servisa (centralno grijanje, praonica-sušionica, podzemna garaža) arhitekti su ponudili predložak modernoga životnog stila.

Jedna od temeljnih Corbuovih strategija, korištena i u ovom slučaju, bila je prerada i distorzija klasičnih shema i regula. Tako je na razini tlocrta znani predložak dva-stana-na-stubište pretvoren u funkcionalno/fleksibilno rješenje bogatih prostornih odnosa s dvostranom orijentacijom svakoga stana, prepuna svjetla i zraka, zahvaljujući protezanju zgrade cijelom dubinom bloka s dvama uličnim pročeljima i dvama unutrašnjim dvorištima. A staklena fasada, iako izvedena u suvremenoj varijanti transparentnog zida-zavjese, s finim metalnim okvirima i naizmjeničnim horizontalnim potezima vrpčastih prozora i staklenih opeka, asocira na neopaladijansku kompoziciju i rezultat je kompromisa sa strogim gradskim pravilima o visini parapeta, veličini i poziciji balkona i erkera.

Dojam balansirane simetrije pročelja pojačava središnji stup u prizemlju, koji nas dovodi do druge važne značajke arhitektova postupka. Naime osim prerade poznatih kanona Corbu se nije libio ni distorzije pravila što ih je sam utemeljio. Tako je rješenje konstrukcije u središnjoj osi, koje je rabio u konceptu tlocrta od četiri kvadrata, u ovom slučaju podredio zahtjevima arhitektonske promenade što rezultira zakretanjem linije stupova. Ako je na pročelju ulaz pomaknut zbog središnjeg stupa, unutar tlocrta dolazi do inverzije — dva su stupa izmaknuta iz pravilnoga rastera sukladno zavojitom pružanju ulaznog hala, a na katovima je središnji stup pomaknut u cilju proširenja ulaza u veći stan što se reflektira u konveksnosti unutrašnjega fasadnog platna.

Korijeni u tradiciji

Već u ulaznom lobiju posjetitelj je svjestan vertikalne dimenzije zgrade i konačnog cilja svoga kretanja — krovne terase gdje se »svjetlost neba stapa s promjenjivim konturama horizonta«, relacije koje su bile inspirativne za velikog majstora zbog čega je ovdje i smjestio svoj životno-radni prostor. Dvoetažni stan-atelijer paradigma je funkcionalnosti i fleksibilnosti, podijeljen u tri cjeline: stambeni dio u zapadnom, a atelijer u istočnom dijelu donje etaže te soba za gosta s krovnim vrtom iznad. Horizontala donjega prostornog kontinuuma (pojačana jedinstvenim keramičkim popločenjem), kontrapunktirana je vertikali krovne staklene kocke sa zavojitim stubištem, koje osim funkcije povezivanja figurira kao skulpturalno-dekorativni element. Posebno dizajnirano pokućstvo i uređaji kuhinje i kupaonica te inovativna rješenja poput rotirajućih stijena-vrata-ormara naglašavaju funkcionalnost i spartanski karakter ambijenta, a pažljivo odabrane slike, tepisi i komadno pokućstvo kao i neobični elementi poput kreveta podignuta na visinu stola (zbog vizure preko parapeta) ili postava bidea uz krevet kao podloge za pladanj s čajem, svjedoče arhitektovo nastojanje da redovničkoj atmosferi sređenosti i asketizma, koju je osobno preferirao, utisne ženski pečat prema nazorima žene Yvonne, koju je zvao svojim anđelom čuvarom.

Maisonette sadrži kompleksni i kontradiktorni preplet formi i tehnologija: masivni V-potpornji nose svod atelijera derivirana iz mediteranske vernakularne arhitekture, a transparentni stakleni ekran pročelja superponiran je grubom kamenom zidu atelijera. Spektakularni kontrast tradicionalnoga materijala i modernih tehnika gradnje za Corbua nije bila samo efektna stilska vježba, nego i jasni iskaz kako su njegova traganja za novim arhitektonskim vokabularom ukorijenjena u tradiciji, kao i ilustracija načela u koje je istinski vjerovao, a koje je primijenio i u oblikovanju vlastitog doma.

Vinko Penezić