Lanac s jednom karikom

Lanac s jednom karikom

Pisci koji pišu kratke kratke priče moraju biti hrabri, sve postižu potezom inventivnosti. Ponekad trebaju biti spremni i kazivati izravno, ne zbog toga da bi predočili temu, nego da priopće neskladan ili složen komentar. Glas pisca, ako tako možemo reći, potiskuje bljesak otkrića. I prije nego što je fikcija započela već je svedena na svoj završetak — nagao, krvav, iscrpljujući

Kao i ostali veliki događaji u povijesti, i ova zbirka kratkih priča (potom nazvana kratka kratka priča) ima izvorište u obiteljskom govoru za kuhinjskim stolom.

Neki urednik čitao je Pelene, čudesnu priču japanskoga pisca Mishime, i poticao drugog urednika da je pročita što je on i učinio, dakako, složio se da je izvanredna priča. Tekao je razgovor o Mishiminoj priči zaključivši da je različita od ostalih, uobičajenih kratkih priča. Kako? Zgusnuta je gotovo kao lirska pjesma, eksplodira kao prasak otkrivanja ili prosvjetljenja, ograničena je na sam snažan događaj i ima u sebi simboličnu težinu. Nastojeći odrediti toj priči neka posebna obilježja, urednici su se počeli pitati: može li se govoriti o posebnom književnom žanru ili subžanru, koji bi se mogao nazvati kratka kratka priča?

Ako je uopće smisleno govoriti o kratkoj kratkoj priči, postoje li osim Mishimine i neke druge priče koje bi se mogle uvrstiti u takvu knjigu malih priča?

Tražili su i našli priče za svojevrsnu antologiju kratke kratke priče. To je knjiga koja se čita s užitkom, prva i najvažnija; i ako mislite da nema mnogo razlike između kratkih priča i ovih kratkih kratkih priča, urednici neće roniti suze zbog toga. Ali od trenutka kada su teoretičari uočili da postoje velike razlike, bacimo pogled na te razlike.

Jedino u što možemo biti sigurni jest to da su kratke kratke priče kraće od kratkih priča. Kao vanjski limit za kratku kratku priču predlažemo 250 riječi, a kao normu 150 riječi. Tko odlučuje o tome? Nitko, to je samo prijedlog, ali mi mislimo da to ima nekog smisla. Naše kratke kratke priče su kao i većina, uobičajenih kratkih priča, osim nekih koje imaju važne razlike.

U uobičajenoj kratkoj priči, koja ima od tri do osam tisuća riječi, pisac nema mnogo mogućnosti razvijati karakter u opširnoj radnji ili ulaziti u psihološku dubinu lika. Nema prostora ni za pokazivanje rasta ili opadanja koje se zbiva u biću samome u tijeku vremena. Ipak postoji mogućnost prikazivanja lika u uobičajenoj kratkoj priči. Znamo, npr. što se tiče O. E. Parkera u Flannery O’ Connorovoj priči Parkerov povratak i nešto više o Gabrielu Conroyu u Joyceovoj duljoj priči Mrtvi.

Samo u nekim, kao i u gore navedenima, radnja ili tema može biti razvijenija.

Lik kao bljesak

Naprotiv, karakter u kratkoj kratkoj priči gubi na važnosti, gubi se iz vida. Ljudske likove vidimo kao trenutne bljeskove, u prolaznim obrisima kao prototipski vrhunac koji određuje njihove funkcije postojanja. Situacja teži zamjeni karaktera, reprezentativnom uvjetu za zamjenu ličnosti.

Uzmimo za primjer Hemingwayevu priču Čisto, dobro osvijetljeno mjesto. Što znamo ili što bismo trebali znati o čovjeku koji sjedi u kavani i gomila tanjuriće? Ništa o njegovoj prošlosti i jako malo o njegovoj budućnosti. Ono što znamo nezaboravna je samoća i izgubljenost u sadašnjem životu. Uzmimo priču Octavija Paza Plavi buket. Ne znamo gotovo ništa o čovjeku kojemu prijeti gubitak vida od trenutka kad bit priče nije biografija, nego konfrontacija, to je trenutak opasnosti u kojoj čovjek traži sebe, trenutak koji svatko od nas može doživjeti. Suočen s opasnošću, gubi svaki djelić individualnosti i jedino što je važno jest boja njegovih očiju. U oba minijaturna majstorska djela, Hemingwayovu i Pazovu, okolnosti bacaju u zasjenak lik, sudbina potiskuje konačni uvjet sveopćeg znamena.

Uobičajena kratka priča ne može imati složenu radnju, ali često ima jednostavnu radnju koja nalikuje na lanac sa dvije do tri karike. Kratka kratka priča pak nema toliko pravila, i tu ne govorimo o lancu jer postoji samo jedna karika. U Babeljevoj priči Dolgušovljeva smrt, Pirandellovoj Nježni dodir trave, Shalamovoj U noći (da citiram samo tri primjera) — tu je događaj jezgrovit. I to je sve — kratak odgovor, kratki pogled, iz kojega možemo izvući sve zadovoljstvo i smisao.

Ponekad, kao u Skandalu Jom Kipura Sholoma Aleichema i u Oskudicama Gracea Paleya kratka kratka priča zasniva se samo na kratkoj anegdoti koju pisac nastoji presvući količinom sugestija.

Pojedinačna zgoda, puka anegdota, oblikuje kratku kratku priču, bukvalno postaju njezina kralješnica.

Sve ovisi o snazi, dalekosežnoj moći zapažanja. U kratkoj kratkoj priči pisac ne dobiva drugu priliku, ili se probija kroz nju ili se izgubi. Ako pročitate dvije priče Tolstoja u ovoj knjizi ili I. L. Peretzovu Ako ne viši ili priču Franza Kafke Lovac Grakho, osjećate da su ti pisci usredotočeni na iznošenje tvrdnje, neizravno, a ne pukim iskazom. Onako kako oni zamišljaju život, mi ga takvim ne doživljavamo, nego nekakvim drukčijim: kao dojam o ideji života ili kao tračak svjetlosti u mraku, krhki komadić postojanja. Što je pisanje kraće, to nam se više čini kao sažetak samog života.

Čitajući Pazovu odličnu kratku kratku priču, osjećamo da smo gurnuti do krajnje proizvoljnosti postojanja. Čitajući pak Peretzovu priču osjećamo da smo odgojeni u moralnoj suprotnosti s materijalnom prirodom, premda to teško možemo objasniti.

Zagonetke ograničenja

Možemo li reći da je kratka kratka priča druga vrsta fikcije, nešto kao što je lirska pjesma ostaloj vrsti poezije? Lirska pjesma ne traži značenje u širenju i razvlačenju, nego prihvaća zagonetke ograničenja.

U pričama kao u Tolstojevoj Aljošin vrč i priči Vuk Giovannija Verge koje pokrivaju širok prostor vremena u životima opisanih likova, s jakim dojmom bezvremenosti — ne trebamo detalje produljenja, sve dolazi do nas kao bljesak, i fatalnost Aljošina i kompulzivnost Vuka.

Pisci koji pišu kratke kratke priče moraju biti hrabri, sve postižu potezom inventivnosti. Ponekad trebaju biti spremni i kazivati izravno, ne zbog toga da bi predočili temu, nego da priopće neskladan ili složen komentar. Glas pisca, ako tako možemo reći, potiskuje bljesak otkrića. I prije nego što je fikcija započela već je svedena na svoj završetak — nagao, krvav, iscrpljujući.

Taj završetak nije u funkciji nadopune radnje, nego tu radnju odlučno presijeca.

Evo nekoliko primjera što o tome kažu pisci. Paz: »Svemir je beskrajan sustav znakova.« Kafka u Prvoj boli: »Socijalni život akrobatu na trapezu bio je nekako ograničen.« Paula Fox: »Mi gladujemo ovdje u svom selu. Konačno smo u središtu.« Babeljov kozak plače: »Vi ljudi s naočalama imate sažaljenja nad nama kao i mačka nad mišem.« Takve su rečenice oruđe sažeta zaključivanja.

Tajanstven i zagonetan dijalog i komentar ponekad zamijene radnju, za koju kratka kratka priča nema mjesta. Odlično je također i usredotočivanje. Nitko tko čita majstorsku priču Moj otac sjedi u mraku Jeromea Weidemana ne zaboravlja njegov osamljen lik: starac sjedi sam u kuhinji, naoko zadovoljno razmišljajući o svom životu ili samo gledajući u bešćutan prostor. To nam probada srce i govori dubokoumno o ljudskom stanju. Teško ćemo reći na koji način nešto tajanstveno funkcionira u toj misteriji, koja ostaje zapečaćena u nama.

Žanrovi poput skela

Druga kratka kratka priča, koja se također bavi povučenim ocem, priča Treća obala rijeke Joaa Guimaraesa Roasa oslikava nezaboravan i neiscrpan doživljaj. Mogli bismo reći da ta čudesna kratka kratka priča ima veze s ljudskom potrebom da se bude i podalje i u blizini našega čuvstvenog svijeta.

Pođimo dalje opisujući nekoliko varijanti među kratkim kratkim pričama.

Jedan argument slučaja (primjeri: Paz, Mishima, Shalamov, Babelj, W. C. Williams). U tim kratkim kratkim pričama vremenski je tijek veoma tanak, nekoliko sati, možda čak i nekoliko minuta. Život je uhvaćen u simboličnom sažimanju. Neki će reći da te kratke kratke priče tvore epifaniju istrgnutu iz konteksta. Moramo sami nadopunjivati kontekst jer u protivnom to ne bi bila kratka kratka priča.

Klupko života: (primjeri: Tolstojev Aljošin vrč, Vergin Vuk, D. H. Lawrenceov Bolesni ugljenar). U njima dobivate iluziju neprekidna pripovijedanja, kako pišu o životima duga vijeka, ali ti su životi toliko zgusnuti u tipičnost i paradigmu, da je rezultat vrlo sličan samoj zgodi. Vergin Vuk nije drugo doli sama strast, a Tolstojev Aljoša čista pasivnost. A i teme opsjednutosti dobro se uklapaju u tu vrst kratke kratke priče.

Fotografija ili sam okvir (primjeri: García Márquez, Böll, Katherine Anne Porter). U njima nemamo opisani događaj ili neki incident, nego samo unutrašnji monolog ili tok sjećanja. Glas govori kao da je u zraku, um je otkriven u presjeku i taj je presjek brz. Netko će reći da je takav oblik kratke kratke priče najteži. Ima mnogo zamki, kao što su zamorno ponavljanje, biti zarobljen samo u jedan glas itd.

Kao u bajci (primjeri: Kafka, Keller, von Kleist, Tolstojeva Tri pustinjaka), sažetošću takva kratka kratka priča pokreće stvarnu prošlost. Pod pritiskom smo fabularnoga, stranog, sablasnog. Da bi napisao nešto takvo, pisac mora imati čvrsto samopouzdanje, mreža iluzije može biti samo jednom odbačena.

Kada čitamo takve bajkovite minijature, potaknuti smo na razmišljanje o smislu, mučeni sjenom paralela polualegorija. Postoje također predivno dovršene priče, npr. Kafkina priča Prva bol, gdje smo potpuno zadovoljeni portretiranom vanjštinom i apsolutno ne čeznemo za bilo kakvom interpretacijom.

Dosta. Ostavljam čitatelju da odluči da li su ove opaske dokazive i koliko-toliko ispravne i da li postoje znatne razlike između kratkih priča i kratkih kratkih priča. Podjela žanra iziskuje namjenu poput skela: korisne za pripreme, ali na kraju odbačene.

I na kraju — što bi bilo apsurdnije od preduga uvoda knjizi kratkih kratkih priča.

Irwing Howe

predgovor knjizi Short Shorts: An Anthology of the Shortest Stories, eds. Irwing Howe & Ilana Wiener Howe, Bantam, New York 1983.

S engleskoga prevela Ivana Sabljak