Kako fotografirati vlastitu obitelj?

Kako fotografirati vlastitu obitelj?

U 16. stoljeću slikar Bronzino naslikao je sliku Alegorija s Venerom i Kupidom u kojoj se isprepleću likovi Vremena, Zadovoljstva, Prevare i Zaborava te Igre i Ljubomore, koja je poslužila kao predložak izraelskom fotografu Boazu Talu. Za pobliže upoznavanje s korpusom radova tog umjetnika do kraja travnja otvorena je izložba radova u gornjogradskoj Galeriji Gradec, koje je Tal snimao od kraja sedamdesetih pa sve do 2001. »Veseo, ne previše« ili Allegro non troppo, koji opisuje glazbeni pojam određenoga ritma, u nastavku naziva izložbe pobliže nam objašnjava odnos umjetnika prema vlastitom radu. Tako nam i sam naslov daje naslutiti da je riječ o fotografu koji ozbiljno radeći u svom mediju ostvaruje referencije oslanjajući se na teme i ikonografiju široka svijeta slikarske baštine, kao i biblijske priče. Izložba je zamišljena kao cjelovito predstavljanje Talova opusa koje je obišlo nekoliko država te se trenutačno nalazi na turneji po srednjoistočnoj Europi (izložba je nakon Bratislave stigla u Osijek, a nakon Zagreba kreće u Sloveniju). Premda nepoznat našoj publici, kojoj se predstavio prvi put, zanimljivo je pogledati ove fotografije kao kompleksni refleks tradicionalnog i reprezentativnog u zrcalu suvremene umjetničke prakse.

Izranjanje iz crnila

Od četrdesetak radova koji sažimaju opus Boaza Tala u posljednjih dvadesetak godina na izložbi se predstavio mrtvim prirodama i aktovima, dosljedno izrađenim formatima fotografija u boji te iz devedesetih alegorija u crno-bijeloj tehnici, odnosno osuvremenjavanja biblijskih tema, mitova i legendi te interpretacija poznatih slika iz povijesti umjetnosti.

Mrtve prirode prigušenih tonova i zamućenih obrisa neobične su konkretizacije na rubu apstrakcije (Vaza i cvijeće, San nevinog II). Serija aktova, koji su ispunili prvi kat galerije, započinje lijepim portretom Mlade žene u žutom iz 1996.

Ciklus fotografija muških i ženskih aktova, čija tijela i lica izranjaju iz crnila, pomalo su izvan žarišta, pa se dobiva dojam kojim se prigušuje očiti kontrast tijela i prostora u kojem se nalazi. Te fotografije eksperimenti su i istraživanja prezentacije i smještaja ljudskoga tijela (i lica) u prostoru i važna su tema umjetnika (nekoliko fotografija aktovi su žena koje su preboljele rak dojke, koje je Boaz Tal snimio kao da su Lede).

Ljestve i djeca

Niz posveta poznatim slikarima i osuvremenjenja biblijskih priča serija je crno-bijelih fotografija u kojima umjetnik kao recept upotrebljava vlastitu obiteljsku situaciju. Naime, u režiranim scenama u kojima kopira Van Goghove Seljake koji jedu krumpir ili Jakobov san, Parisov sud ili Doručak na travi, simultano u vlastitom domu razmješta članove obitelji, koji su mu poslužili za prikaz dviju realnosti. Jedna je konkretna, obiteljska, za koju upotrebljava i vlastitu dnevnu sobu, dok se druga odnosi na univerzalnu biblijsku priču ili slikarsko remek-djelo. Veza između njih atributi su poput običnih ljestvi i (umjetnikove) djece koji predstavljaju anđele na ljestvama od zemlje do neba. Takav izraz u mediju fotografije jedan je od najzanimljivih aspekata Talovih radova. Može se reći da nam, stavljujući te fotografije u kontekst linearnoga razvoja ikonologije koja ima svoja pravila i kanone, prikazuje suvremeno ikonološko viđenje odabranih tema i scena koje su se mijenjale tijekom povijesti. Tu je i pitanje individualnoga stava prema njima, jer autor se koristi svojim likom i vlastitom obitelji na sceni pa su njegove fotografije proizvod suvremenoga razmišljanja i odnosa umjetnika prema nasljeđu, oslobođena duha i bez predrasuda.

Iva Brezovečki-Biđin