Gubitak orijentacije

Gubitak orijentacije

U povodu teksta Žarka Paića Plemenski zavjet krvi, »Vijenac«, br. 238

Već dugo nisam čitao tako nesuvisao i proturječan tekst poput Plemenskog zavjeta krvi Žarka Paića, napisan u povodu knjige The Culture Cult: Designer Tribalism and Other Essays (Oxford, 2002) australskog antropologa Rogera Sandersa. Na stranu što se stječe dojam da teze iz te knjige, koliko se može naslutiti iz više nego krnjega Paićeva opisa, nisu revolucionarne kao što Paić tvrdi (doista je čudno koliko se jednostavan i logičan, rekao bih zdravorazumski, pomak od radikalnih /pro/marksističkih postkolonijalnih tumačenja danas posvuda doživljava provokativnim), važnije je da Žarko Paić, pokušavajući uspostaviti (idealnu?) ravnotežu između tzv. univerzalizma i tzv. partikularizma, uvelike gubi orijentaciju i zanemaruje artikulaciju pa se dogodi da u jednoj rečenici tvrdo brani univerzalistički stav, da bi doslovno u sljedećoj prešao na partikularističke pozicije, ostavljajući takvim mehaničkim prijelazima recipijenta u popriličnoj dvojbi. Ipak, ono što najviše bode oči jesu paralele koje Paić povlači, ne uviđajući da uspostavlja paralelizme tamo gdje im nikako nije mjesto.

Prije nepuna dva mjeseca Nadežda Čačinovič na okruglom je stolu Liberalni doprinosi feminističkim stavovima o pornografiji, govoreći o problematici individualne slobode, usporedila slobodu izbora glumica (zapadnjačkih) pornografskih filmova sa slobodom izbora žena iz nekih krajeva Indije, koje vlastitom voljom biraju smrt nakon što su njihovi supruzi umrli. Nadežda Čačinovič implicirala je da je sloboda izbora (zapadnjačkih) pornoglumica jednako tobožnja kao i ona nesretnih indijskih žena, posve zanemarujući neke ’sitne’ razlike: indijske žene iz tzv. zaostalih krajeva (koje spaljuju na lomačama kad im muževi umru), za razliku od zapadnjačkih, dionice su kulture u kojoj individualizam nije civilizacijski sine qua non, što znači da su podložnije kolektivističkim (patrijarhalnim) manipulacijama, a i sama mogućnost alternative, svijest o njoj, drastično im je reducirana; indijske žene koje se dobrovoljno spaljuju na lomačama žrtve su dakle kulturalne homogenosti svojih izoliranih zajednica, u kojima se takav njihov čin jednostavno podrazumijeva, dok su zapadnjačke žene koje nastupaju u pornofilmovima pripadnice znatno šire i otvorenije zajednice koja ih ni implicitno, a kamoli eksplicitno, ne prisiljava na pornografsku aktivnost, štoviše njihova pornografska djelatnost ne uživa društveni prestiž; i naposljetku, nesretne indijske žene slijedeći uzuse svoje kulture gube vlastiti život, dok zapadnjačke pornoglumice (eventualno) gube tek društveni ugled.

Ovaj eskurs bio je potreban jer je svjedočanstvo nevjerojatne lakoće povezivanja teško povezivih ili nepovezivih stvari, koje je u nas uzelo maha na svim poljima, a svoj mu je obol dao i Žarko Paić, i to baš na način vrlo sličan onom Nadežde Čačinovič. Tako Paić u svom tekstu povlači paralelu između obrezivanja dražice koje pripadnici (preciznije pripadnice) nekih afričkih muslimanskih plemena/naroda izvršavaju nad djevojčicama svoje zajednice s obrezivanjem kožice glavića muškog spolovila. Zar je potrebno objašnjavati da tu nije riječ o istovrsnim ’kulturalnim varijacijama’, po načelu jedni obrezuju curice, drugi dečke, nego o dva posve različito motivirana običaja, s posve različitim ishodima? Obrezivanje dječaka u muslimana i židova ne povlači za sobom reduciranje bitnih prirodnih sastavnica muškog bića (u tom smislu usporedivo je rezanjem noktiju ili šišanjem), a uz to je, po čestu mišljenju, higijenski opravdano, dok je obrezivanje djevojčica par excellence patrijarhalni čin čiji je cilj onemogućavanje njihova budućeg seksualnog užitka, rezultira prema tome bitnim reduciranjem (prirodne) cjelovitosti (ženskog) bića (te je usporedivo s rezanjem ruke ili noge).

Još je apsurdnija Paićeva (skandalozna) tvrdnja da je »politički i kulturno skandalozno zabranjivati obrezivanje klitorisa (to je namjera španjolske vlade, op. D. R.), a u nebo uzdizati sve šokantnije oblike piercinga kao mode«. Kakvu vezu Paić nalazi između nasilna čina obrezivanja dražica u djevojčica, motiviranu kulturnom rigidnošću dijela afričkih useljenika u Španjolsku, i slobode odraslih pojedinaca na izbor odnosa prema vlastitom tijelu doista je misterija. Na stranu njegovo svođenje piercinga na prezira dostojnu modu odnosno narcistički kult mode (naspram, po Paiću, obrezivanja klitorisa kao »običaja drukčije kulture, s religijskim i magijskim utemeljenjem«), svođenje koje je moguće inspirirano Houellebecqom (o čemu svjedoči i Paićev kritički stav prema sadomazohizmu, koji svrstava u seksualnu izopačenost), mnogo je važnije da on tražeći kompromis između onog što naziva univerzalizmom i partikularizmom dovodi u pitanje temeljne zasade zapadne (liberalne) civilizacije, a to je pravo pojedinca na slobodu, koja može biti ograničena samo istom takvom slobodom drugog pojedinca. Zaista, njegovo izjednačavanje obrezivanja dražica u djevojčica i piercinga, implicitno i tetovaže odnosno sadomazohizma i inih »životnih stilova seksualnosti«, zapravo je poziv na razmišljanje o ograničenjima prava pojedinca na raspolaganje vlastitim tijelom i prava na seksualni izbor. I u tome se Žarko Paić odlično nadopunjuje s Nadeždom Čačinovič.

Što pak reći o Paićevu stavljanju znaka jednakosti između Roma i afričkih useljenika u tvrdnji da »oni nisu manjina« i da će »uskoro postati većina u multikulturalnim društvima Zapada«? Potrebna je ipak nekakva diferencijacija među tzv. etničkim drugima, između njihovih različitih kultura, kao što su već poodavno upozoravali Said i ini prvaci postkolonijalne kritike. Romi se od većeg dijela nedefiniranih »afričkih useljenika«, a ponajprije se valjda misli na Arape, bitno razlikuju po tome što nikad u svojoj (bližoj) povijesti nisu težili ozbiljnijoj političkoj organizaciji, dakle nisu težili političkoj moći, po čemu su daleko bliži Eskimima ili Laponcima nego Arapima i mnogim narodima tzv. crne Afrike. U tom smislu teško da su Romi u Europi percipirani kao »doista uznemirujući Drugi«, oni su tek simbol nepripitomljivog Drugog, metafora (metonimija?) subverzije ’građanskog reda’, no nipošto ’stvarna opasnost’, jer nikad nisu imali moć izvan sfere simboličkog, a ni ne nazire se vrijeme kad bi je mogli zadobiti. Organizirani muslimani i Arapi kao njihova ’avangarda’ sasvim su druga priča, jer moć su imali i uvjerljivim se čini da će je ponovo zadobiti, a onda bi se povijest mogla i ponoviti.

Damir Radić