Glumanija, opasnija od SARS-a

Foove drame svoju istinsku dramsku jezgru pronalaze u gledalištu. Taj pisac redovito, kao u Slučajnoj smrti jednog anarhista, bira dramsku situaciju koja je vezana uz točno određeni stvarnosni, štoviše dnevnopolitički trenutak

Bila sam na londonskoj izvedbi Slučajne smrti jednog anarhista, odmah nakon premijere. Redatelj Robert Delamere odlučio je postaviti jedan od najkontroverznijih tekstova iz sedamdesetih godina na scenu Donmar Warehouse, u sićušno, isprva alternativno, sada već doista prestižno kazalište na West Endu. Dramu koju je negdašnji glavni inspektor talijanske policije, neki Berttozzo — u grozničavoj potrebi da se obrani od dramaturgije istraživačkog novinarstva — imao potrebe opisati kao »bolesni tekstuljak«, ponovno je preveo na engleski Simon Nye, i sam nagrađivan kao autor nekoliko kultnih BBC-jevih komičnih serijala. Njegov novi sitcom nazvan Hardware upravo se snima, i zapravo bi se bez pretjerivanja moglo ustvrditi da je Nye kao prevoditelj, uz glumačku zvijezdu, Rhysa Ifansa, noseći stup izvedbe koja je pred publiku donijela autentičnu londonsku priču utemeljenu na tekstu Darija Foa.

Možda bih se usudila reći da je Nyeva jezična preradba napokon dovela pravog Darija Foa u Englesku. Tekst nije pretrpio znatnije dramaturške izmjene. Dakle, ostao je to autentični Dario Fo, samo je jezik kolokvijaliziran, osuvremenjen, i s dovoljno kazališnog i s još više sociološkog opravdanja prilagođen britanskoj sredini. Foova drama koja sedamdesetih godina nije mogla biti drukčije shvaćena nego kao politička burleska i ljevičarska provokacija, istražuje mračne okolnosti oko slučaja Pinelli u kojem je četrdesetogodišnji službenik talijanske željeznice, anarhistični pacifist, dakle politički prilično neproničan protivnik malograđanskoga mentaliteta, k tome još i pasionirani čitatelj s golemom privatnom knjižnicom, ženom i dvije kćeri, osumnjičen da je 12. prosinca 1969. postavio bombu na milanskom trgu Piazza Fontana, pri čemu je poginulo šesnaest, a ranjeno stotinjak ljudi.

Jedna slučajna smrt

Poznata misao Bernarda Shawa po kojoj je »anarhizam vrsta igre u kojoj je policiji dopušteno da vas tuče« pokazala se istinitom u aferi Pinelli. Prije nego što je u tijeku istražnog postupka sletio s prozora policijske zgrade, vjerojatno već ubijen udarcem tupog predmeta u zatiljak, nakon čega je »jedna slučajna smrt« za potrebe javnosti proglašena samoubojstvom, Giuseppe Pinelli zapisao je na ceduljici umetnutoj u antologiju američke poezije: »Anarhizam nije nasilje; mi se ne služimo nasiljem, ali ga pritom ne želimo ni trpjeti. Anarhizam je racionalno prosuđivanje i odgovornost«.

Koliko ima odgovornosti u postavljanju talijanske drame iz sedamdesetih godina na britansku scenu krajem veljače 2003, dakle neposredno prije intervencije u Iraku i privođenja demonstranata prvih tjedana rata, kojima je uz otiske prstiju vađen i DNK uzorak, a koliko je racionalnog prosuđivanja sadržano u recepciji londonske izvedbe Foova teksta — to bi pitanje već samo po sebi trebalo značiti zanimljivu temu za raspravu koja nadilazi kazališnu problematiku.

Jednoj od prvih u nizu izvedbi Slučajne smrti jednog anarhista prisustvovala sam gotovo slučajno. U Londonu sam se našla na svega nekoliko dana, s hitnim povodom koji je bio, hajde, dopustit ću si da uporabim pojam koji inače ne volim, s povodom koji je bio aktivističke vrste. Međunarodna uprava Svjetskoga PEN-a sastala se dva dana nakon ulaska američkih i britanskih snaga u Irak. Opća je atmosfera bila mračna: počela se širiti atipična upala pluća i već su neki u avionu nosili maske, ljudima je ušao u uho mnogo puta ponavljan eufemistički izraz »smrt u prijateljskoj vatri«, neki je manijak ubijao žene usred bijelog dana, a cjelodnevno televizijsko praćenje događaja s linije fronta konfrontiralo je dvije vizije novinarstva: onu državotvornu, koja je pristala biti ugrađena u savezničke jedinice i onu istraživačku koja je uskoro bila prozvana s najvišeg mjesta, iz Parlamenta i zamoljena da odstupi s posla izvjestitelja.

Veliki brat

Tada se moglo, između ostaloga čuti smirenu Blaireovu izjavu da ga se ne tiče broj britanskih građana izašlih na prosvjede, jer je taj broj još uvijek manji od broja žrtava režima iračkog diktatora. Pojam veleizdaja iz usta ljudi s autoritetom i velikim utjecajem u pravosuđu prizivao je u sjećanje devedesete u Hrvatskoj. Orvelovska književna antiutopija o Velikome bratu koji sve gleda iz sata u sat postajala je stvarnost, posebno putem najava o potrebi hitnog ozakonjenja prava policije da za istražnog postupka vadi DNK uhićenih osoba i da takve dosjee zadrži u statističke svrhe čak i kad je riječ o ljudima koje nitko nije ni okrivio ni osudio, nego su jednostavno bili uhapšeni po procjeni policijskog istražitelja. U takvu kontekstu i smrt onih novinara u hotelu Palestina u Iraku na koje je ispaljeno nekoliko plotuna upozorenja, po svemu sudeći iz odmazde, jer nisu pisali onako kako treba — u svakom pojedinačnom slučaju nije bila drugo doli foovska una morte accidentale.

Moglo bi se učiniti da sam pretjerala s kontekstualizacijom drame talijanskog pisca, ali Foove drame svoju istinsku dramsku jezgru pronalaze u gledalištu. Taj pisac redovito, kao u Slučajnoj smrti jednog anarhista, bira dramsku situaciju koja je vezana uz točno određeni stvarnosni trenutak, štoviše dnevnopolitički trenutak. Pa zašto onda aktualnost te drame nije ostala vezana uz sedamdesete, nego vrijedi i danas? I to ne samo u Londonu nego i u Dubokom Jarku, jer zašto bi inače Državno odvjetništvo pokretalo postupke protiv istraživačkih novinara, ako takvi zapleti nisu aktualni? Očito da uz pomoć neke dramske magije koja je utemeljena na metateatarskoj vještini talijanski autor uspijeva prepoznati i izdvojiti one situacije koje su ponovljive u svojoj aktualnosti.

Redatelj Delamere, prevoditelj Nye i izvrsna glumačka ekipa predvođena Ifansom odgovorno su reaktualizirali Foa, ali čini mi se da je stanovit nesporazum ipak ostao na razini primanja predstave koja se otvara aktualnosti putem scena predviđenih za improvizaciju. Nešto ili nije bilo shvaćeno, ili nije smjelo biti u javnosti shvaćeno. Ratni kontekst nigdje se ne spominje. Kritičarima je ponestalo moći racionalne prosudbe teksta s obzirom na kontekst. Pohvalili su tehničke aspekte režijske postave Nyeva prijevoda, pozitivno se osvrnuli na maestoznu seriju glumačkih transformacija Ifansa kao Manijaka, mitomana obuzeta glumanijom koji provaljuje u policijsku stanicu prerušen u Spidermana i muči policijskog inspektora i isljednike naglim preobrazbama identiteta dok se ne ustali u imitaciji visokog sudskog istražitelja koji otvara nerasvijetljeni slučaj Pinelli.

Izvorni Fo

Tek jedan od kritičara ustvrdit će da i danas postoji sprega sudstva i policije u zataškavanju pojedinih slučajeva, ali da aluzije na britansku aktualnost same po sebi ne daju jamstvo aktualnosti te da bi bolje bilo vratiti se izvornom Fou. Ali, gdje je izvorni Fo, u tekstu ili kontekstu? Može li se satirička oštrica »harlekina revolucije« svesti na lagodnu komiku praćenu pljeskom iz naslonjača? To je, dakako, dramaturško pitanje. Iz njega proizlaze i mnoga druga važna pitanja koja se tiču recepcije određenoga tipa suvremenoga kazališnog izraza, onog koji programski spaja etiku i estetiku. Kad je Dario Fo primio najviši literarni statusni simbol, Nobelovu nagradu, dogodilo se to uz mješavinu neskrivena ludičkog zadovoljstva i društvene ironije. Bit će da je, između ostaloga, prihvatio taj politički namirisan i građanski prihvatljiv Nobelov logo i iz histrionskih pobuda kao nagradu za svoj književni anarhizam, jer kako drukčije komentirati obrazloženje izborne komisije po kojem je taj dramatičar zaslužio Nobela za oponašanje srednjovjekovnih luda u potkopavanju autoriteta i obrani prava časti potlačenih«. Divna je to jezična konstrukcija, dostojna Foovih kalambura!

Neki kažu da nije politika nego glumanija, bolesna potreba za glumljenjem različitih životnih uloga, prava tema Foove Slučajne smrti jednog anarhista. Biti sve: revolucionar i nobelovac, psihijatar i pacijent, istražitelj i uhapšenik, ministar pravosuđa i istraživački novinar, policajac i luda krava. Doista, sve su to uloge koje se izmjenjuju u svijetu u kojem, kako što kaže Russel Baker, »one grozne stvari koje se obično radi s izlikom da vode napretku zapravo nisu progresivne stvari, nego jednostavno grozne stvari«. Ifansova glumanija, da je bila na pravi način prepoznata, mogla je biti opasnija od SARS-a. Ovako, ostaje tek jedna od komičnih uloga u svijetu u kojem je, Foovim riječima »zaborav najopasnija bolest«.