Fascinantna sirovost

Fascinantna sirovost

The White Stripes, Elephant, XL Records/Dallas

Da je netko prije pet godina rekao da će bend poput The White Stripesa biti prvi na britanskoj glazbenoj top-ljestvici, da će se spotovi toga benda često vrtjeti na MTV-u i da će zvuk kakav taj bend njeguje postati prava moda, većina bi mu upućenijih u recentnu pop-glazbu kazala da je skrenuo. Rock-eklekticizam je u modi. Od opskurne underground rock-poslastice u kojoj su do prije dvije godine uživali samo upućeniji čudaci The White Stripes postali su oličenje modernosti i najistaknutiji rokeri novoga vala, koji se pokrenuo s izdisajem prošlog stoljeća. U glazbenom stilu The White Stripesa eklekticizam je dominantan, a on se svodi na korespondenciju s korijenima rocka. Jack i Meg White, dvojac koji čini bend, potpuno su nezainteresirani za pomodne novotarije današnjice. Oni žive u svom svijetu, fascinirani mitovima i glazbom iz blues, country i rock’n’roll-prošlosti. Uz to na omotu najnovijega, četvrtog po redu albuma, Elephant, ponosno ističu da tijekom skladanja, snimanja, miksanja i masteringa albuma nisu rabljena nikakva računala ni analogna oprema proizvedena nakon 1963. godine. Elephant je snimljen na osmokanalnom magnetofonu s vrpcom od samo četvrtine inča. Sve to govori da Jack i Meg nisu odustali od lo-fi-poetike, koja njihovoj sirovoj inačici bluesa daje autentičan garažni zvuk.

Elephant ne nudi ništa nova u odnosu na njihove prijašnje albume: The White Stripes, De Stijl i The White Blood Cells. I dalje Jack i Meg dokazuju koliko vole gitaru i bubanj (fascinantnoj sirovosti zvuka ide u prilog što bas dionice potpuno zanemaruju) te kolika im je želja mlađoj publici prenijeti pop melodiju iz šezdesetih godina u svoj njezinoj punini. U odličnim pjesmama poput Seven Nation Army, Girl, You Have No Faith In Medicine i Hypnotize najviše dolazi do izražaja genijalna Jackova gitara. Riječ je o mladom gitaristu koji je već shvatio sve trikove bluesa, glazbenoga žanra dosad rezervirana samo za starije majstore, koji su ga za razliku od Jacka interpretirali smrtno ozbiljno.

Nesvakidašnji vokal

S druge strane svaku pohvalu zaslužuje i nesvakidašnji Jackov vokal, koji se s lakoćom, čak i unutar jedne pjesme, kreće od šaputanja, preko dječje milozvučnosti, do krika od kojega se ledi krv u žilama. Tekstovi su pak kombinacija izokrenutih banalnosti koje zrače nevjerojatnom duhovitošću, malo ljubavnih mudrolija i dobre stare ironije. U konačnici Elephant zvuči tako jednostavno, a upravo je ta jednostavnost fascinantna jer joj je rok trajanja praktički neograničen. Troškovi proizvodnje albuma iznosili su zanemarivih četiri tisuće funti, a nije teško prognozirati da bi se Elephant na kraju godine mogao okititi titulama albuma godine.

Kao loš vic

Kawasaki 3p, Kawasaki 3p, Dancing Bear

Grupa Kawasaki 3p pripada u bestijarij urbanih legendi. Riječ je o donedavnom demo-bendu, koji je u dvanaest godina postojanja oko sebe uspio okupiti impresivnu grupu obožavatelja. Ta moćna gomilica uglavnom se svodi na studente Filozofksog fakulteta, koji su svoje ljubimce frenetično pratili na manjim ili većim koncertima. U posljednjih dvanaest godina nastupe Kawasaki 3p vidio sam sigurno dvadesetak puta, i uvijek se ponavljala jedna te ista priča. U svem svom mačističko-balkanskom egoizmu koji se provlači kroz njihove pjesme oni jesu zabavni na prvu loptu, ali vrlo brzo shvaćate kako su te pjesme zapravo osrednje smiješni vicevi koji nakon drugoga slušanja postaju dosadni i naporni.

Ove godine Kawasaki 3p nastupio je na Dori s pjesmom Antonia i prilično se visoko plasirao te unio prijeko potrebnu živost na to festivalsko natjecanje kojem već godinama kronično nedostaje energije. Uslijedio je i debitantski album koji je definitivno objavljen s računicom da je razulareni rock, pa makar bio i sumnjive kvalitete, ponovno u modi.

Najblaže rečeno, album razočarava, jer ne nudi apsolutno ništa nova u odnosu na dvanaest godina sviračke prakse Kawasakija. Sve su to iste pjesme, koje su godinama kružile na pohabanim demo-snimkama i koje su dobro poznate svakomu tko se ikad našao u nekoj polupraznoj dvorani gdje su nastupali demo-bendovi. Saldo albuma jest trinaest pjesama kojima je jedva pokrpana minutaža za diskografski uradak. Dakle, inspiracija i kreativnost nisu im baš jača strana.

Konačni dosezi

Album se otvara intergralnom verzijom Antonije, koja je za potrebe Dore skraćena. Bizaran, ali nedovoljno sarkastičan tekst te solidne gitare i bubnjevi u ovoj pjesmi zapravo u cijelosti predstavljaju krajnje dosege benda. Ono što najviše smeta jest grozan vokal Tomislava Vukelića-Tomfe, promukao, nesposoban da otpjeva i najjednostavniju melodiju.

Pjesma Klint Istvud, valjda i prva autorska stvar Kawasakija, oličenje je svega onoga lošeg što smo pobrojali, a najbolji dokaz za to su blesavi stihovi: »sad sam ovdje big mučaćo/dođi mi bejbi dođi mala...« U svemu tome nema ni trunke ironije ili sarkazma koji su fantastično iskoristili riječki Let3, i snimili nekoliko diskografskih dragulja, a koristili su se vrlo sličnim polaznim točkama kao i Kawasaki 3p.

Lažna ciganština u pjesmi Čik u oko, te Malo vas je, koja je ukradena od razularenih navijačkih skupina, i Brže Pavloviću-Mašina, obrada stare partizanske pjesme, vrhunci su ovog vic-albuma koji jedva podnosi jedno preslušavanje. Od posljednje pjesme Kaj, kaj, kaj čak se i izdavač ogradio. Riječ je o posve neslušljivum uratku u kojem sve pršti od prostota i nasilja, a sve to skupa nema nikakve poente. U svakom slučaju bez te bi pjesme prvenac Kawasaki 3pa bio malo manje grozan.

Goran Jovetić