Duboki tragovi, visoki prodori

Duboki tragovi, visoki prodori

Ovaj je slikar i kipar trajno razgovarao na rubu egzistencije, grabio je iz ponora nepovrata znakove ljudskog dostojanstva, po putu u neizvjesnost ostavljao prepoznatljive tragove. Umjetnost kao antisudbina omogućavala mu je dostojnu borbu s prolaznošću, a on se svojom osjetljivošću i svojom visokom metjerskom spremom, svojom darovitošću i neospornom radnom etikom, svojom zahtjevnošću i ekskluzivnim povjerenjem u odabranu putanju na tu borbu otpočetka odvažio i do kraja je izdržao

Morbidno bi možda bilo kazati kako se Ljubo Ivančić družio sa smrću jednako dugo koliko se bavio i stvaralaštvom. Lakše ćemo valjda prihvatiti misao kako je svjetlost svojega pigmenta izvlačio iz magme mraka, kako je živost svojih oblika mamio iz trome tvari, kako je ljepotu svojega izraza gradio kompenzacijom trošnosti, propadljivosti, uništivosti. Prigoda gubitka velikog umjetnika — svakako, jednoga od najvećih s kojim smo dijelili vrijeme i prostor postojanja — sili nas na utješne formulacije, nužno afirmira snagu, volju, odlučnost.

Ipak, bez determinističkih pretpostavki i pretenzija sveobuhvatnosti, smatramo kako su rat i bolest u znatnoj mjeri odredili Ivančićev senzibilitet, kako je viđenje krajolika i čovjeka sub specie mortalitatis dalo posebnu boju i naročit kut gledanja. Pa ako je smrt, šimićevski kazano, nešto sasvim ljudsko, razumijevanje ili spoznaja te činjenice istodobno je i suprotstavljanje bezrezervnoj konačnosti. Potiranje i nijekanje smrti besmisleno je zatvaranje očiju, gledanje u njezinu tamu, pronicanje mraka, razabiranje tjelesnih i vremenskih ograničenja jedini je mogući način prevladavanja ništavila. Ovaj je slikar i kipar trajno razgovarao na rubu egzistencije, grabio je iz ponora nepovrata znakove ljudskog dostojanstva, po putu u neizvjesnost ostavljao prepoznatljive tragove. Umjetnost kao antisudbina omogućavala mu je dostojnu borbu s prolaznošću, a on se svojom osjetljivošću i svojom visokom metjerskom spremom, svojom darovitošću i neospornom radnom etikom, svojom zahtjevnošću i ekskluzivnim povjerenjem u odabranu putanju na tu borbu otpočetka odvažio i do kraja je izdržao.

Poetika riblje kosti

Za Ivančića je također davno i opravdano ustvrđeno kako je on slikar Dalmacije, Juga, Sredozemlja, kako je na tom planu dostojan nasljednik Vidovića i Tartaglije, Deškovića i Plančića. Doista, i pejzaži i enterijeri nosili su u ranoj fazi neku uzmorsku ili otočko-varošku patinu, neku sredozemnu patetiku. Ali i kad su s platna i papira nestali regionalni obrisi ili simbolički atributi, u atmosferi i ambijentaciji ostala je trajno stanovita suzdržanost i suhoća, težnja da se predmet svede na bitno i ogoli od zavodljive bujnosti. Ako su na prvim mrtvim prirodama dominirale ribe na pladnju, na tanjuru ili na tavi, ostala je trajno svojevrsna poetika »riblje kosti«, dramatika lišenosti karnalnog dopadanja, gramatika temeljne arhitekture nosivih dijelova forme. Kad su iz kadrova nestale svjetlucave ribe i prijeteći noževi, kad su uklonjeni s platna britki zidovi i nazubljeni čempresi ostala je gola faktura i čista piktura, no ne bez iskustvenoga pokrića i biomorfne motivacije. »Tragično osjećanje života« vidjelo se i u samim chiaroscurima, u pukim odnosima crnoga i bijeloga, u žestokom naponu mrlja i linija, u snazi poteza i nanosu impasta, ali cjelinu i sintezu zadobijalo je u tretiranju ljudskoga tijela kao kadavera i čovječje grupe kao kalvarije.

Ljubo je Ivančić pripadao naraštaju koji je hrvatsku umjetnost otvorio svijetu i obogatio mogućnostima ulančavanja u (univerzalnu i domaću) tradiciju. Čitavu drugu polovicu dvadesetoga stoljeća obilježio je kontinuitetom traženja, dinamičnom amplitudom približavanja aktualnosti i udaljavanja od nje prema najrelevantnijoj ekstrakciji medijske prakse, da ne kažemo klasičnosti (ali možemo pridodati kako je svojim udjelom stvorio nezamjenjivu dionicu likovne moderne klasike). Startao je s grupom petorice, zajedno s Kožarićem i Michielijem, Stančićem i Vaništom, od kojih je svaki bitna karika naše umjetnosti drugoga poraća (ali Ivančić možda ponajviše, već barem zbog toga što je jedini od njih gotovo podjednako ostvario i kao slikar i kao kipar). Nije nam namjera pritom umanjivati druge spomenute, dapače, no Ivančića je još odlikovala i posebna koherentnost razvoja i neobična snaga da se povuče od diktata javnosti u izolaciju ateljea, u strastveni i introvertni dijalog s umjetnošću mimo svih sirenskih zovova uspjeha, trenda ili tendencija (pa ma koja ona bila).

Autentičan biljeg egzistencije

Poglavlje konca pedesetih i početka šezdesetih bilo je bitno za problemsku recepciju i za afirmaciju potencijala enformelističke poetike. Koliko smo cijenili njegov tadašnji radikalizam (insistiranje na jezgrovitom znaku i gustoj tvarnosti) toliko smo s vremenom naučili cijeniti majstorovo odustajanje od univerzalizma likovnog esperanta. Dok su neki drugi kovali »dok je vruće« i hvatali vlakove ograničenih kalendarskih dometa Ivančić nije klonuo pred pitanjima apsoluta, a nije se bogme ni priklonio olako shvaćenoj formuli »nove figuracije«. Naprotiv, s erudicijom podjednakoj emocijama nastavio je tragati za slikom i kipom koja bi bila autentičan biljeg egzistencije. Takoreći »metodom vlastite kože«, nesmiljenim autoportretnim i autoanalitičkim zahvatima stvorio je impresivan svijet likova i ambijenata, grupa i situacija, po kojima ćemo pamtiti ljudsku sudbinu između Drugoga svjetskog, hladnog i Domovinskog rata, po kojima će se vidjeti kako umjetnost od Giotta do Chagalla ima svoj dostojni produžetak i od Bacona do Ivančića.

Ne mogu reći da sam čovjeka bolje poznavao, još manje da sam prijateljevao s njime. Ali poštivanje se prirodno prenijelo s djela i na osobnost, te sam u nekoliko susreta stekao dubok dojam o njegovoj motiviranosti i integritetu. Od druge zagrebačke izložbe, daleke 1960. godine, pratio sam sve — nažalost rijetke — prilike da se susretnem s njegovim ostvarenjima, a čak sam još 1961. bio preuzeo kod profesora Putara seminarsku radnju na temu Ljube Ivančića. Tu radnju, eto, nisam napisao (zauzvrat sam koji put javno posvjedočio svoju fascinaciju opusom). Sada, na razmaku od preko četrdeset godina, ne mogu iskupiti stari dug, ali usuđujem se ustvrditi kako smrt ovoga umjetnika doživljujem i kao osobni gubitak. Međutim, zaključujem s pouzdanjem da je gubitak hrvatske umjetnosti zbog Ivančićeva prestanka rada obilato nadoknađen veličinom nasljeđa što nam ga ostavlja.

Tonko Maroević