Dođoh, vidjeh, ukradoh

Prije desetak godina jedna je novinarska ekipa napravila kaubojski eksperiment — odlučila je krasti po robnim kućama, kako bi ustvrdila kakav je sustav osiguranja. Pustolovina je prošla elegantno — novinari su uspjeli iznijeti nekoliko hladnjaka, velikih ormara, štednjaka, ukratko gomilu pokućstva, a da to baš nitko nije zapazio. U današnjim vremenima računalne svemoći i raznoraznih digitalnih kamera, takav pothvat doima se kao naivno divljaštvo. No, ljudska pogreška i danas je moćnija od oka računala.

U Klovićevim dvorima iznesene su slike Oskara Hermana, Josipa Crnoborija, mape Branka Šenoe, a i jedna skulptura Miroslava Krleže, koju nakon krađe osoblje nije ni registriralo. U Vladi je tamošnji uposlenik odnio djela Mencija Clementa Crnčića, Ferde Kovačevića i drugih, a neka je, kao da se ništa ne događa, unio u salon gdje vladini dužnosnici ručaju. Muzeji i galerije izgledaju katkada poput samoposluživanja u kojem se ne naplaćuju krađe. Ustanove se štite od posjetitelja, no zaboravile su na uposlenike kao na potencijalne uhode.

Nije ovdje riječ o vrhunski promišljenim krađama, o čudnovatim lopovima koji, kao u filmovima Jamesa Bonda, kradu svete dragulje, zavaravajući sve i svakoga nevidljivim strategijama i logistikama. Ovdje je riječ o običnim ljudima koji su došli, vidjeli, uzeli i iznijeli. Krađa, dakako, ima i u svijetu (i nedavno su mediji izvještavali o krađama Picassa), ali ih izvode krupne ribe, a ne sitne, koje upecaju mamac, umjesto mamac njih.

Kada je jedan obični čovjek nedavno u jednom diskontu u Grazu ukrao, iz štosa, sunčane naočale, tiho su ga slijedili, uhvatili i presudili mu! Jedno samoposluživanje, s robom široke potrošnje, zabilježilo je u gužvi jedan detalj. Čudno je stoga kako je ukradena slika mogla odležati mirno u vladinu salonu.

Očito, ne postoje sistematizirani zakoni za zaštitu baštine, kao što ne postoji još ni popis baštine na temelju kojega bi se znalo što gdje nedostaje, Kaže se: »Bolje spriječiti nego liječiti«, no nije loše ni smisliti dobru injekciju za izlječenje uznapredovale bolesti krađa.

Čudno je to, ali događaje doista možemo tumačiti i kao nesretne slučajeve. Klovićevi dvori slove kao galerija s najboljom tehničkom logistikom za prijevoz umjetnina, kojoj je stoga dano povjerenje da preveze iz Novoga Sada i umjetnine iz vukovarskih zbirki. Videokamere, danonoćne službe zaštitara i čuvara nisu pomogle. Događa se! — možemo reći u fatalističkom tonu. No, ne bi se smjelo dogoditi opet.

Dakako, Klovićevi dvori sada moraju razviti dvostruko nepovjerenje. Možda je stoga, u toj atmosferi sveopće sumnje, ravnatelj Zvonko Festini odbio i »Vijencu« dati i najkraći komentar.

Lada Žigo