Dječje šaroliko

Dječje šaroliko

Vrijeme proljetnih praznika, besplatan ulaz i sponzorske donacije, ali i mogućnost da se vidi i produkcija dječjih kazališta izvan Zagreba, potvrdile su da Marija Sekelez, na tragu Male scene kazalište promišlja u sretnu spoju umjetnosti i marketinga

Naj naj festival, koji je prije tri godine u zagrebačkom dječjem kazalištu Žar ptica pokrenula ravnateljica Marija Sekelez, iznimnom posjećenošću i odličnim tajmingom potvrdio je i ove godine razložnost svojega osnutka i postojanja. Vrijeme proljetnih praznika, besplatan ulaz i sponzorske donacije, ali i mogućnost da se vidi i produkcija dječjih kazališta izvan Zagreba, potvrdile su da Marija Sekelez, na tragu Male scene kazalište promišlja u sretnu spoju umjetnosti i marketinga. Uz to, s njezinim dolaskom na mjesto ravnateljice kazalište koje je pod bivšim vodstvom uglavnom tezgarilo s vrlo skromnim umjetničkim dometima, iako se znala dogoditi poneka iznimka, postalo je mjesto realna očekivanja kvalitetnih dječjih predstava, kao što se to dogodilo i s dječjim kazalištem Trešnja od kada ga vodi Roman Šušković. Prošle je godine i Nagrada Hrvatskog glumišta za predstavu Žar ptice Bajka o ribaru i ribici potvrdila da je Sekelezova na dobru putu. Tom vrlo maštovitom predstavom u režiji Roberta Waltla otvoren je i Naj, naj, naj festival, pokazavši kako ni nakon pedesete izvedbe predstava nije izgubila na svježini.

Izbjegavanje ilustrativnosti

Priča o siromašnom ribaru i njegovoj nezasitnoj ženi i dalje osvaja iznimnom likovnošću svjetova ispod i iznad mora, čistoćom glumačkog izraza i domišljatim detaljima koji izbjegavaju svaku ilustrativnost, što je česta pojava u dječjim predstavama. Nakon prve želje žena će nositi korito na glavi, a potom kuću, pripovjedač će se pretvoriti u hobotnicu, magarca, svjetionik, ribica će zaplesati s kišobranom.. Poseban šarm predstavi dala je uz Anu Karić i Enesa Kiševića mlada Maja Kovač, atraktivna u ljupkosti, ali i duhovitosti pokreta i govora. Vizualna igra oblika i boja, ali na drugi način, krasila je i ZKM-ovu predstavu Zemlja je okrugla grupe Fasade što je vodi Kruna Tarle. Priča švicarskoga pisca Petera Bichsela o starcu koji je odlučio poći na put oko svijeta da provjeri je li zemlja zaista okrugla bila je samo okosnica i pokretač za niz dojmljivih scenskih slika kojima je doduše nedostajalo dramaturške čvrstoće, ali ne i domišljatosti, sugestivnosti i nježnosti, čemu je uz vizualnu komponentu pridonio i sjajni Nebojša Borojević. Pripovjedač i alter ego glavnog junaka priče ne samo što neizmjerno spontano i dječje zaigrano ostvaruje suigru s animiranim predmetima od plahti do lopti i različitim tipovima lutki, nego osvaja komunikacijom s djecom od kojih na ontološka pitanja zašto je, i da li je zemlja uopće, okrugla dobiva zapanjujuće mudre i poetske odgovore.

Nakon scenske poezije ZKM-ove predstave pamtit ćemo i dubrovačku izvedbu Alisa iza kompjutera, zgodan tekst Vanje Matujec o nezgodama Carollova poznatog lika koji završi u danas nezamjenjivoj kutiji u kojoj, kao i u našem svijetu, postoji borba dobra i zla, stvaranja i razornih virusa, a čijoj je atraktivnosti pridonijela maštovita kostimografija, prava luckasta modna revija Gorana Lelasa. Redatelj Matko Raguž radio je tu predstavu u dvjema postavama s dubovačkim i zagrebačkim glumcima, pri čemu su dubrovački za nijansu preigravali svoje likove vičući i skačući i kad treba i kad ne treba. Baš kao i tekst glumice Vanje Matujec i onaj kolege joj Hrvoja Zalara Klauni i lutke Žljuf i Fljuf izdržao je scensku provjeru, dapače u izvedbi autora teksta i Dušana Bućana donio pravu malu scensku poslasticu zahvaljujući i režiji Dore Ruždjak Podolski, ali i izvrsnim glumcima. Dvojac putujućih glumaca-klauna, koji pokušavaju izvesti predstavu, što im baš ne ide od ruke, predstavili su se publici šarmantnom i uz mnoge tipične klaunovske štosove, padanje hlača, krivo izgovaranje riječi, svađe i podvale, izazivajući salve spontanog smijeha.

Gradsko kazalište mladih iz Splita, koje je prije dvije godine došlo s odličnom predstavom Vlado i Tanja ove je godine podbacilo. Tekst Alana Ayckbourna Dječak koji je upao u knjigu o dječaku koji se ušeće u roman omiljenoga detektiva, u režiji Ivana Plazibata, zahtijevao je mnogo više redateljske domišljatosti, a manje ilustrativnosti te glumačke uvjerljivosti. Što se sve s odličnim Ayckbournovim tekstovima može, pokazao je Rene Medvešek sa Č. P. G: A.

Mnogo je ujednačenije djelovala predstava splitskog Gradskog kazališta lutaka, koje je uprizorilo Zid od brašna, afričku priču o sebičnosti i pohlepi u adaptaciji Jasena Boke u režiji Lawrenca Kiirua sa sjajnim, duhovito profiliranim lutkama junaka iz afričkoga naroda Togo Vesne Balabanić i isto takvim glumačkim interpretacijama, napose Alin Antunović Šimić, što je s egzotičnim ritmovima i koreografijom pridonijelo dinamičnosti predstave usprkos pomalo didaktičnoj priči. Riječko kazalište lutaka pojavilo se s prizorima iz Novog zavjeta Mir s vama (redatelj Berislav Brajković), koja je uza svu vizualno-glazbenu dojmljivost (svjetlo Augustina Augustinčića, scenografija Ivice Antolčića i glazba Dušana Rapoteca) doživljaje Kristova života i smrti ispričala iritantnom narativnom jednoličnošću, dok je glumački posao odrađen (osim Pripovjedača) ravnim, gotovo nezainteresiranim i monotonim interpretacijama, u kojima se nije mogla ni naslutiti punina dramatičnosti i duhovnosti Kristova puta.

Pulski kuriozitet

Pinokio iz Slavonskog Broda i Pipi Duga Čarapa iz Požege u kazalište su privukli djecu popularnim likovima, ali ih ostavili razočaranima nemaštovitim izvedbama. Možda bi ravnateljica Žar ptice ubuduće mogla porazmisliti i o svojevrsnoj selekciji, ali pitanje je onda koliko bi joj dana trajao festival. Posljednjega dana došao je INK iz Pule sa Štorijom od Otavija i Nikolete u režiji Roberta Raponje, koja je što se autora tiče mali kuriozitet. Naime, osoba koja je na čakavski adaptirala djelo nepoznatoga francuskog pjesnika iz 12. stoljeća šesnaestogodišnji je mladić Vedran Živolić. Riječ je o pikarskim zgodama mladoga para kojem porijeklo brani vezu pa ih je Živolić pretvorio u istarskog Romea i Juliju iz Svetvinčenta, ali sa sretnim krajem, i dramaturški prilagodio sceni na vrlo dinamičan način. Scenska dosjetljivost te blaga karikaturalna pomaknutost u predočavanju nevjerojatnih avantura i prepreka mladoga para karakteriziralo je i režiju Roberta Raponje, koji je na kolima u pokretu i oko njih izgradio dinamičnu igru nalik na predstave srednjovjekovnih putujućih glumaca u kojoj se iskazao cijeli ansambl, napose Diana Vidušim Luka Jurčić i Nina Kaić.

Gordana Ostović