Dijalog plesačice i kipara

Dijalog plesačice i kipara

Plesačica se, komplementarno kiparu, kretala vrlo koncentrirano, plesala improvizirajući pokraj i ispod skulpturalnih lukova, tek u naznakama slijedeći katkada plesnom gestom njihovu lučnost ili kiparev zamah kroz prostor

U Gliptoteci HAZU, u kasno poslijepodne posljednjega dana ožujka, predstavljen je otvoreni pokus zagrebačke plesačice Zrinke Šimičić i francuskoga kipara Denisa Tricota, čiji je susret na radu u predstavi C’est loin pariške skupine Cie des prairies u proljeće 2002. u Carigradu nastavljen suradnjom na istraživanju odnosa plesne umjetnosti i kiparstva. Svoj prvi résidence de création ostvarili su u jesen 2002. u turskom gradiću Assos na obali Egejskoga mora, a namjeravaju takvih stvaralačkih boravljenja, odnosno pokusa otvorenih za publiku, održati dvadesetak, što bi u sezoni 2003/2004. trebalo voditi plesno-kiparskoj predstavi.

Na putu njihova umjetničkog istraživanja od Carigrada prema Parizu povezno je mjesto Zagreb. Tako smo vidjeli dvodijelni Duet ples — skulptura koji se odvijao najprije na otvorenom, u dijelu parka Gliptoteke kojim dominiraju radovi Petra Barišića Napetosti i Branka Lepena Važna sprava. Uza cigleni zid na početku pokusa bili su postavljeni vitki, trometarski drveni lukovi, koji će se tijekom izvedbe otkriti kao mobilno-stabilni skulpturalni elementi istraživanja odnosa oblikovanja tijelom/pokretom/plesom i oblikovanja zakrivljenim, tankim, drvenim lamelama, zapetim tankim užetom u luk.

Ekvilibriranje lukovima

Drugi dio pokusa bio je u prizemnoj dvorani, koja čuva sadrene odljeve djela Jurja Dalmatinca. I ovdje su nas uza zid dvorane dočekali istovjetni, svi jednaki, tanahni i fragilni trometarski lukovi. A i prvi i drugi dio pokusa imaju istu strukturu: kipar polagano, uznemirenim i naizgled nespretnim pokretima ekvilibrira u prostoru najprije s jednim, pa s više njih, naposljetku s mnogo lukova postavljajući ih na samom kraju u stabilnu konstrukciju — prozračnu, dinamično napetu skulpturu. Njegova nespretnost najprije se činila smiješnom da bi ustrajnošću postala dramatična, a na kraju postavljanjem skulpture opovrgnuta, odjelotvorenjem skulpture ta se nespretnost otkrila kao — zanimljiv pokret. Plesačica se, komplementarno kiparu, kretala vrlo usredotočeno plesala improvizirajući pokraj i ispod skulpturalnih lukova, tek u naznakama slijedeći katkada plesnom gestom njihovu lučnost ili kiparev zamah kroz prostor.

Ni u prvom ni u drugom dijelu ni kipar ni plesačica ne ostvaruju nikakav odnos sa već postojećim skulpturama u prostoru, oni se samo koriste praznim prostorom između njih, koriste se tim prostorom kao ksenofilijskim mjestom, mjesto u kojem skulpture borave i dobro se osjećaju te pružaju utočište i njima koji istražuju odnos kretanja plesačice i kretanja lukova koji su skulptura u pokretu i koji mogu jednom postati, možda, nepomična, definitivna skulptura što, hipotetički, ostvaruje svoje postojanje zauvijek. Za razliku od pokreta koji zauvijek u vremenu — nestaje.

Duet Šimičić-Tricot inspirativno je plesno-kiparsko traganje koje tematizirajući upravo taj odnos priziva slavne prethodnike s početka 20. stoljeća: Isadoru Duncan i Augusta Rodina ili naše suvremenike — zagrebačku plesačicu i koreografkinju Ljiljanu Zagorac i kipara Nikolu Šimunića u predstavama Trilogie (1992, Théatre de la Cité Internationale, Pariz) i Ples i skulptura (1995, Zagrebačko kazalište mladih).

Ravnopravni odnos

U čemu su posebni Zrinka Šimičić i Denis Tricot? Oni naglašavaju kako im je važno ne prepostaviti jednu umjetnost drugoj, ne nadrediti pokret skulpturi ili obratno, nego pokušati održati ravnopravan odnos, uravnotežiti njihov osobni udjel u predstavi, ekvilibrirati na tom rubu da taj odnos nikada ne prijeđe u nadglasavanje i nadjačavanje. I uspijeva im. Tihi i fragilni, neagresivni čak i na samom kraju, kada plesačica i kipar odguruju, bučno, u odnosu na tišinu tijekom izvedbe, odbacuju pojedine lukove, ali oboje ostavljaju glavnu skulpturalnu strukturu nedirnutom. Taj čin pobune izgledao je kao njihova unutarnja pobuna, unutar samoga pokusa, kao želja da tu ne završe svoje istraživanje, potreba da ga još jednom ponove i još malo odu dalje u svom dijalogu u nastajanju, dijalogu plesačice i skulptora.

Katja Šimunić