Čudesni svijet minijatura

Čudesni svijet minijatura

Mašta, iskrenost, ustrajnost, spontanost... sve to obilježuje njezine minijature, kako one namijenjene djeci, tako i one nastale prema prozi Petra Šegedina i poeziji Živka Jeličića te one nastale u osobnoj inspiraciji. Likovne kvalitete njezinih ilustracija prepoznali su brojni žiriji, koji joj dodjeljuju nagrade i priznanja: nagradu za ilustraciju Grigor Vitez 1967, diplomu na međunarodnoj izložbi ilustracija u Bratislavi 1967, Diplomu grada Rijeke za izložbu minijatura, Zlatno pero Beograda, Diplomu u Leipzigu 1969, a 2001. bila je nominirana za nagradu Andersen

Svatko tko se u bilo kojoj životnoj dobi upoznao s ilustracijama-minijaturama slikarice Cvijete Job sigurno će ih zauvijek pamtiti. Većina ih sretne još u djetinjstvu čitajući bajke Ivane Brlić-Mažuranić, Hansa Christiana Andersena, Petra P. Jeršova. Naime, rijetki su likovni umjetnici koji njeguju tako osebujan i prepoznatljiv izraz, koji privlači od najranije dobi, ali ga sve potpunije doživljavamo na putu odrastanja i sazrijevanja.

Cvijeta Job strpljivi je majstor detalja, koji se podčinjavaju jedinstvu kompozicije. Pažljivi će promatrač uočiti kako s dubinskom koncentracijom i pažnjom pristupa svakoj pojedinosti, bila ona uvojak vilinske kose, ručica djeteta, ljuska zmijske kože, slavujevo pero...

Ta koncentracija nikada ne popušta, a minijatura se ne iscrpljuje u detaljističkom prikazu, nego iz njega crpe svu raskoš i ispunjenje.

Život i djelo Cvijete Job obilježila su dva slikara — otac Ignjat Job te muž Zdenko Balabanić. U atelijeru prvoga je proslikala, a drugi je počinje pratiti u razdoblju kada stvara svoj najvažniji opus — ilustracije za bajke Ivane Brlić-Mažuranić. Obojica su obogatila njezino iskustvo, ali ono najbitnije, vlastitost izraza, iznjedrila je sama.

Mašta, iskrenost, ustrajnost, spontanost... sve to obilježuje njezine minijature, kako one namijenjene djeci, tako i one nastale prema prozi Petra Šegedina i poeziji Živka Jeličića te one nastale u osobnoj inspiraciji. Likovne kvalitete njezinih ilustracija prepoznali su brojni žiriji, koji joj dodjeljuju nagrade i priznanja: nagradu za ilustraciju Grigor Vitez 1967, diplomu na međunarodnoj izložbi ilustracija u Bratislavi 1967, Diplomu grada Rijeke za izložbu minijatura, Zlatno pero — Beograda, Diplomu u Leipzigu 1969, a 2001. bila je nominirana za nagradu Andersen.

Na izbor vašega zanimanja neprijeporno je utjecao vaš otac Ignjat Job.

— S njim sam provela djetinjstvo. Kad mi je bilo jedanaest godina, on je umro. Živjeli smo u Supetru na Braču. Tamo je imao atelijer i ja sam provodila vrijeme u njemu. Dok je on slikao, ja bih također nešto crtala ili slikala. Tako sam upijala sav njegov način gledanja i slikanja, a to mi je ostalo do dana današnjeg. Evo tu sam jednu skicu radila koja podsjeća na njega.

Sve je podsjećalo na mog oca. To me počelo proganjati, kad mi je direktor Moderne galerije u Rijeci Vižintin rekao »Pa vi slikate kao vaš tata!« E, onda me to zaustavilo na tom putu. Do tada sam radila velika ulja na platnu. Počela sam raditi minijature da se više razlikujem od njega.

Moj je otac umro u četrdeset prvoj godini. Toliki je opus uspio napraviti do svoje četrdesete godine. Vrlo je mlad počeo slikati. I njegov je način rada bio takav. Meni treba deset dana da jednu minijaturu izradim do kraja. A on bi zgotovio sliku za jedan dan, to se kaže al primo. Bio je takav temperament.

Grafičarka i slikarica Anka Krizmanić prvi put je izlagala na skupnoj izložbi Medulićsa četrnaest godina 1910. Vi ste bili čak mlađi, imali ste trinaest godina kad ste sudjelovali na skupnoj izložbi u Splitu.

— Godine 1937. u Splitu je bila izložba mladih. To je moja prva izložba. Onda dolazi druga izložba 1944, također u Splitu, izložba slikara partizana, koja se računa kao prva izložba. Tek sam poslije išla na Akademiju.

Najljepše svoje godine, od šesnaeste do dvadesete, provela sam u ratu. Pisala sam reportaže s fronti i iz borbi. Bilo je nekoliko tih glasila, za žene, za mladež. Moj prvi muž, Živko Jeličić, pisao je pjesme za »Omladinsku iskru«, a ja sam ih ilustrirala i radila naslovne stranice. Radila sam i za »Slobodnu Dalmaciju«.

Na suradnju vas je pozvao slikar i kipar Raul Goldoni, tadašnji likovni urednik u izdavačkoj kući Mladost.

— On me sreo u gradu i pitao me da li bih ilustrirala Ivanu Brlić-Mažuranić. Ja velim kako da ne, što god mi daš, sve ću ilustrirati. A to nije istina! Ja volim ilustrirati samo bajke. Suvremene teme upće me ne privlače. Ne odgovaraju mi. Samo gdje ima mnogo mašte, događaja. Kao kod Ivane Brlić-Mažuranić. To vrvi događajima, njezinom fantazijom. To mi je odgovaralo. Svi ti njezini patuljci... (pokazuje mi minijature). Ovo je Regoč. Kad sam morala raditi te konje, gledala sam Rubensove konje. Oni su me inspirirali.

Je li vas možda nadahnjivala srednjovjekovna minijatura?

— Srednjovjekovna, dakako. Rana renesansa jako me zanimala, i to sam pratila. Najdraži mi je bio Paulo Uccello. Po Italiji sam bila dosta. U drugim zemljama baš nisam. U Parizu nisam bila. Ni moj otac nije bio u Parizu. On je u Italiji studirao slikarstvo. U Napulju. Uvijek me privlačio sitan rad. Što manja figura, to bih ja s većim zadovoljstvom radila.

Spominjete ove fine kistove. Malo i u šali velite, dvije-tri dlačice.

— Mogu vam pokazati svoje kistove. Mnogi misle da radim s perom. Nikada nisam radila s perom. Samo s kistovima. Ovo su kistovi od jedne, dvije ili tri nule. Kupujem ih u Italiji.

Kakva su vaša sjećanja na profesore s Akademije?

— U prvoj godini profesor mi je bio Marijan Detoni, kod kojega smo crtali glavu. Najdraži mi je profesor bio Mujadžić na drugoj godini. Kod njega sam radila veliki akt u prirodnoj veličini. On je bio dosta zadovoljan samnom. Mali akt predavao mi je Krsto Hegedušić. Na trećoj godini slikarstva Mezdjić. S njim se nisam nimalo slagala. Njegov način rada i gledanja bio je sasvim drukčiji od moga, tako da smo uvijek bili u sukobu. On bi došao u korekturu pa bi počeo govoriti da moram raditi u flekićima, a meni to nije odgovaralo. Onda bih ja opet po svojem, a on bi se ljutio. Na četvrtoj je bio Vjekoslav Parać. Kod njega sam diplomirala. I na kraju peta godina, kao postdiplomska, opet Marijan Detoni.

Možete li razgraničiti ilustraciju od minijature?

— Ne, ja to ne razgraničavam. Uvijek moram imati jednu temu. Uvijek je moj doživljaj vezan uz događaj. Tako sam tu, eto, slikala vidilice kad im se ukazala Gospa, onda procesiju. Doživljaji na Braču. To je sad posljednje što radim. Na grundiranom platnu kaširanom na karton. To zahtijeva sasvim drukčiju tehniku. Tu ne mogu razvijati onaj svoj stil, s tankim kistom, najtanjim, vitice i to sve kako sam radila na tamnom papiru. Ovo je drukčije, struktura platna dolazi do izražaja. To su događaji u malom mistu. Sprovodi, procesije, branje maslina, mlado vino... to su mi teme. Na kraju sve laziram uljenom bojom.

To su događaji koje pamtite iz djetinjstva na Braču?

— Ne, svakog sam ljeta na Braču po tri, četiri mjeseca. Obnavljam te doživljaje. Imam atelijer u Splitskoj.

Svoje ste radove i vani izlagali?

— Izlagala sam u Firenci i u Bologni. U Bologni negdje 1967/68. na međunarodnoj izložbi ilustracija. Što mi se tamo dogodilo?! Tražim gdje su moji radovi i nađem ih na kraju u talijanskom paviljonu. Kako sam onda živjela u Opatiji, pisalo je Abbazia. Nisam se htjela s njima svađati. Što sam mogla? Moj muž (Zdenko Balabanić) išao je tamo i nešto vikao, a oni su se pravili Englezima. Imala sam na velikim panoima izložene ilustracije Ribara Palunka.

Vaše su se slikovnice uvijek isticale među ostalima osebujnošću.

— Dok sam radila, nisam se trudila da to bude dopadljivo. Radila sam čisto spontano, po svom nahođenju, onako kako sam ja doživljavala sadržaje Ivane Brlić-Mažuranić. To mi je glavni opus u životu. Posvećivala sam se tim ilustracijama.

Što vas je najviše privlačilo u pripovijetkama Ivane Brlić-Mažuranić?

— Ona je imala vrlo širok raspon pripovijedaka. Ona je Slavonka, ali cijeli Ribar Palunko događa se na moru. A kako mi je taj sredozemni krajolik blizak, unosila sam sav dalmatinski, mediteranski pejzaž. Bilo mi je teško raditi ovu posljednju knjigu (Nevu Nevičicu). Morala sam ići u muzej i tamo studirati sve te šljemove, ratove, koplja, buzdovane... Sve sam to skicirala da bih na tome radila.

To je pitanje studioznosti, proučavanja detalja. Ilustrator stvara svijet na svoj način, ali je nadahnut autentičnim podacima.

— Da, da bude autentično! Ja sam tu priču, Nevu Nevičicu, strpala negdje u srednji vijek, kraj srednjeg vijeka.

Radite li uvijek skice, kompoziciju čitave priče?

— Prije nikada nisam radila skice, nego bih odmah radila, neposredno. Kad radiš skicu, onda daš najviše od sebe. To poslije više ne možeš ponoviti. Kad idem raditi skicu, onda ja to napravim dobro, a kad idem poslije skice raditi nanovo isto, to onda više nije tako dobro kao na skici. Ne mogu se ponoviti. Jer kod skice dolazi prvi doživljaj. Ono prvo. I onda je to teško ponoviti nekoliko puta.

Ja bih odmah počela! I to iz lijevog ugla prema desnom.

U bajkama Ivane Brlić-Mažuranić prisutni su neki elementi slavenske mitologije. Jeste li posebno proučavali slavenski svijet?

— Nisam ništa proučavala dok nisam stigla do Neve Nevičice. Nju sam izbjegavala jer je bila najteža priča, morala sam napraviti sve te predradnje. Imala sam sve u sebi kad sam ilustrirala onih prvih šest knjiga. Onda sam napravila dugu stanku, te sam morala malo ozbiljnije pristupiti problemu. Tamo ima vojske koja se utapa u blatu, pa onda carevna, careva kći...

Niste podilazili publici...

— Ne nisam podilazila. Nitko neće moju knjigu staviti u izlog u knjižari, jer to nije privlačno kupcima. Oni vole ono diznijevsko.

Ima i danas dobrih ilustratora. Ja ih ne poznajem, ove mlađe. Bourek je recimo jedan od najboljih, je li? Samo se on sad više bavi lutkarstvom.

Vaš drugi suprug Zdenko Balabanić bio je slikar. Kakav je bio suživot dvoje umjetnika?

— Mi nismo utjecali jedno na drugo. Ja sam radila svoje, on je radio svoje. Ja bih jedino rekla da mi je nešto dobro ili da mi je nešto manje dobro. Ali nikakvih utjecaja među nama, što se sama slikanja tiče, nikada nije bilo. On je volio velike formate, a ja sam voljela male.

On je također ilustrirao knjige?

— Ilustrirao je Jesenjinovu Ispovijest huligana, koju je objavio Otokar Keršovani u Rijeci. Za to je dobio nagradu u Leipzigu 1965. Volio je motive iz poezije. Radio je Balade Petrice Kerempuha, kompletne. Vidi se da nismo utjecali jedno na drugo, čak ni u ilustraciji.

On je premlad umro, u pedesetoj godini. Gradio je taj atelijer na Braču u kojem sad malo radim preko ljeta. Mi smo mislili tamo živjeti zimi. Atelijer još nije bio gotov kad se on iznenada razbolio i za tri mjeseca umro.

Zanimljiva je sudbina žena u povijesti umjetnosti.

— Kako da ne! Ja sam podigla dvije kćeri, i muža sam imala i obitelj. I sve brige oko toga. Morala sam svoje vrijeme prilagođavati da mogu raditi. Pa sam, recimo, kućne poslove radila noću, da bih po dnevnom svjetlu mogla slikati. Ne mogu slikati pri večernjem, električnom svjetlu. Boje su posve drukčije. Onda mi je to pokvarilo oči, jer reflektiraju u oči, primjerice crvena boja.

Biste li još kojeg autora ili bajku htjeli ilustrirati?

— Ma sada mi je već kasno da radim ilustracije. To sam obećala, ovu sedmu knjigu, to je posljednja pripovijetka. Zapravo posljednja je Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica. Ali ona je prevelika za slikovnicu, ima nekih deset poglavlja, i onda bi bila predebela slikovnica. I zato je Mladost nije htjela tiskati. To je osma pripovijetka. Ja bih nju radila, ali nije mi više lako raditi tako precizno.

Smatrate li da je ilustracija nadogradnja na tekst ili da je ona drugi medij u kojem živi ideja priče?

— Mislim da je to drugi medij koji paralelno prati radnju, ali je potpuno svoj.

Minijature, odnosno ilustracije, niste podređivali tekstu?

— Ja to tako ne shvaćam. Ja sam i pripovijetke Petra Šegedina počela ilustrirati, pa je to propalo ’71, kad je Matica hrvatska došla u teški položaj.

Pripovijetku pročitaš, ali doživljavaš je vizualno. Ne na način na koji je književnik napisao, nego na vlastiti način. Mislim da to ide usporedo, da se ne preklapa.

Ljudi koji nisu slikari bave se bilo kojim poslom, bili oni intelektualci ili ne, oni misle da slikar strašno uživa dok radi svoju sliku. Ja se silno namučim. Prvo se namučim dok to iskomponiram, onda poslije dođe razdoblje dok se slika radi te sam zadovoljna, onda na kraju opet nisam zadovoljna, jer mi se čini da nisam napravila ono što sam htjela. Mislim da je to mučan proces slikanja, koji ljudi ne shvaćaju. Misle da je to nama zabava, zadovoljstvo, tako nešto. Tu ima dosta muke, dok se to radi. Meni to uvijek teško pada. Početak naročito. Kad počnem, onda je već lakše.

Mislim da je takav proces u svim umjetnostima, likovnoj i glazbi, književnosti. Da je uvijek taj proces, početak, najteži.

Svaka slika mora biti jedan doživljaj. Onda se često događa da imate doživljaj, a da naslikate nešto drugo. Kad je slika gotova, onda vidite da to nije ono što ste htjeli, nego da je ispalo nešto deseto. Ne mora biti loše, nego nije ono što ste htjeli. Što ste zamišljali. Onda se u procesu rada sve promijeni.

Ovo posljednje radim po svom. To nije po ničijem tekstu. To je moj vlastiti tekst. Moja zamisao. Ja to zovem slobodnom temom. Ipak si vezan kad ilustriraš nečiju pripovijetku, recimo Andersena, vezan si za ono što je pisac napisao. A ovdje nisam vezana, ovdje sam mnogo slobodnija. Htjela bih živjeti još barem deset godina da mogu slikati.

Razgovarala Barbara Vujanović